obamre individualno biće i rodi se novo biće. Ljubav prema bližnjemu zakon je čovjeka; tko tako shvati život, onomu su boli i patnje samo nuždan uvjet za život i sreću, jer bez njih ne bi mogla djelovati njegova ljubav. Radeći čovjek za druge ima vječni život, zato je pravi život nezavisan o prostoru i vremenu; poslije tjelesnoga svršetka nastavlja se djelovanje bića u onoj mjeri, u kojoj je izpunilo zakon ljubavi; Krst je vječan, jer je sav bio ljubav.
Ovu su jasnu nauku Isusovu pomračile dvie vrste ljudi, koje Tolstoj zove »farizejima« i »književnicima« po imenu Isusovih protivnika. »Farizeji« doduše riečima priznaju Isusovu nauku, no zadovoljavaju se spoljašnjim obredima. »Književnici« poriču budući život i čudesa, te tvrde, da se život naš dovršuje sa smrću. Farizeji su Isusovu vjeru zaodjenuli u fantastično ruho, te Tolstoj drži, da su oni vjeru Isusovu izkvarili. Književnici su upravo poradi ovih sujevjerja izvrgli ruglu kršćansku religiju.
Mnogo godina prije, nego je Tolstoj razvio teoriju o pravom životu, pitao se je praktično, kako mu valja živjeti. Godine 1881. doživio je u Moskvi žalostno izkustvo, koje je izmienilo njegove misli o bogatstvu i siromaštvu, o vriednosti novca i rada, kao i njegov moralni ideal. Ovo izkustvo i njegove posljedice prikazao je Tolstoj u djelu »Što nam valja raditi?« (g. 1885.), koje je napisao poslije »Moje vjere«. Budući da je do godine 1881. gotovo vazda živio na ladanju, svega ga potrese nevolja, koju je vidio u Moskvi. Slikajući ovu biedu prijatelju uzklikne Tolstoj: — Ovako se ne može živjeti! Budući bogatašem Tolstoj se osjećaše sukrivcem ove biede, zato preporuči, da svi bogataši zajednički porade oko toga, kako bi se doskočilo siromaštvu. On je htio pokrenuti veliku dobrotvornu zakladu, ali mu se osnova razbije. Ovo mu izkustvo pokaza, kako je novac nemoćan, da izvida rane siromaštva; novac je mogao samo za čas biti slabim melemom, valjalo je zaći do koriena ovih bieda. Zašto imade jadnikâ, koji nemaju hrane, krova ni odiela? Jer nedostaje radnje mnogima, ili jer im radnja ne namiruje svih potrebâ života.
