Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/257

Izvor: Wikizvor
Ova stranica je ispravljena

stanju duševnom obori se bolestnik sa svom snagom na ono, o što mu najprije zapnu oči. Bijaše to — makov crveni cvietak u vrtu. Bolestnik je utuvio u glavu, da mora — puklo kud puklo — uništiti ovaj cvietak, misleći, da će tim izkorieniti zlo na svietu. Ova mu zadaća zaokupi svu dušu. Njemu se čini, da je cvietak u sebe usisao svu nevino prolitu krv, sve suze, svu žuč čovječanstva, — zato je cviet i crven. On mu se pričinja kao biće protivno Bogu, kao Ariman u nevinu obliku. Bolestnik ga se boji, ali ga ipak odkine, pa ga privija k tielu, da ne bi izdišući izlio sve zlo na sviet... Tako odkine drugi i treći cvietak, a kad ubere potonji, — umre sretan i zadovoljan.

U nekoliko se dana započela i svršila sva drama. Tko ne vidi, da je u tom nesretniku prikazano ludilo čovjeka, koji se umno borio, da doskoči svjetskoj nevolji? Ovo je samo nastavak njegove duševne radnje, kao što je sanja nastavak onoga, što smo čuli i vidjeli na javi.

Srodnu misao nahodimo i u pripoviesti »Attalea princeps«, samo što ovdje nije tendencija tako vidna i odkrivena kao inače. Druga mu je priča »O žabi i ruži«. Mnogo je još jasnije izrečena propovied solidarnosti, propovied požrtvovanja samoga sebe u zadnjem plodu Garšinova pera, u divnoj crti »Signal«.

Najveća njegova pripoviedka »Nadežda Nikolajevna« tiesno je svezana s jednom od najranijih njegovih pripoviesti, kojoj je nadpis: »Proisšestvie« Porietlo. Glavno je lice isto. U ovoj je drugoj pripoviesti Nadežda Nikolajevna pala na tako nizke svrži, te je premučno vjerovati, da bi se mogla promieniti za tri godine onako, kako to vidimo u nastavku, u »Nadeždi Nikolajevoj«. A i sama gradja nije presretno odabrana. Rehabilitacija propalih žena već je u svietskoj literaturi dobrano zastariela. Pa ipak se ne može tvrditi, da se u »Nadeždi Nikolajevnoj« vidi nazadak Garšinova talenta. Bliedoću glavnoga junaka Lopatina i junakinje Nadežde nadoknadjuje jarkost, s kojom je Garšin umio prikazati druga lica, kao što su Helfreih, kapetan Grum-Skžebicki i poimence Bezsonov.

Katastrofa je na kraju pripoviedke sasvim opravdana zna-