Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/256

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Rjabinin ne nalazi primirenja medju životom i umjetnošću, pa se najzad odreče kista i podje u učiteljsku seminariju. To je način — »ući u narod« i biti koristan. Ali ni na ovom polju ne izdrži. Vječna je šteta, što nam nije prikazao Garšin daljne sudbine Rjabininove, kako je obećao. Pored svega toga Rjabinin je jedna od najznamenitijih figura suvremene književnosti ruske.

Djedov je opet reprezentant »čiste umjetnosti«. U radu umjetničkom nalazi podpuno udovoljstvo, te je uvjeren, da »ništa ne diže čovjeka toliko, koliko umjetnost«. A ne prezire ni novca. Dok je Rjabinin — vas oganj, to se i u Djedova zakriesi iskra, ali samo na mahove.

Srodna se žica previja i u »Noći«, gdje opisuje čovjeka, koji se je riešio, da se ubije, jer ne može više živjeti samo »za svoju korist i sigurnost«.

Ova potonja misao bijaše karakteristična za samoga pisca. Ne može se nikako odbiti na slučaj, što je ovo uvjerenje proniklo takodjer glavno lice u pripoviesti »Krasnyj cvêtokъ« (Crveni cvietak). Od drugih psihijatrijskih studija, kojih ima u potonje doba mnogo u ruskoj književnosti, a i preko granicâ, odlikuje se »Crveni cvietak« osobito time, što se prvi put ne iztiče bolest sama, kliničko izučavanje njenih faza i simptoma, nego povjest ideje, koja se rodila u umno zdrava čovjeka, a nastavlja se u njegovu ludilu. Još iz zdrave epohe potječe ona odrješita volja, da se žrtvuje za tu ideju. Odatle onaj duboki dojam, onaj silni efekt, kojega je puna duša svakoga, tko pročita ovu pripoviedku; odatle onaj tragični kontrast medju svietom, u kojem se nalazi volja bolestnikova, i tminom, u koju je zalutao njegov um.

Jedan od najvrstnijih psihijatara ruskih ujamčuje, da je po nesreći sâm Garšin trpio od takve ideje, s toga je pojmljivo, što ju je tako vještački opisao. Najviše se doimlju u pripoviesti oni mutni odjeci predjašnjih čuvstava i težnjâ, koji spajaju prošlost sa sadašnjošću u duši bolestnikovoj.

Bolestnik zamišlja došavši u bolnicu, da mu je dužnost izvršiti gigantsko djelo, na ime utamaniti zlo na svietu. U tom