Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/208

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


izučavao i prikazivao u svojim djelima. On je ovdje razgalio bezsvjestni fatalizam, koji prožima neke slavenske nature i koji podaje ovim moralnim skitalicama neko srodstvo sa žrtvama staroga fatuma u Eshila i Sofokla. Grozna je ironija sudbe, što se posljednje djelo njegovo zove »Očajnik!« To je posljednja rieč njegova o ruskoj duši, koju je četrdeset godina proučavao. Ipak umjetnik preživje čovjeka, u svojim mukama pred smrću, sav opojen morfijem i opijem, predavao je drugovima čudne sanje i žalio, što ih ne može napisati: »Bila bi to zanimljiva knjiga«, govoraše Turgenjev. Svojom zadnjom porukom L. Tolstomu, da nastavi umjetnički svoj rad, on je svoju vlast nad dušama, kao borilac ranjen na smrt, predao u ruke drugomu vodji.


V.

Kad sin zapadnoga naroda uzme u ruke djela I. Turgenjeva, odmah će razabrati, da je u Turgenjeva mnogo kozmopolitizma. Sâm Turgenjev imao je bogatu riznicu uspomena sa svojih putovanja po cieloj Evropi, pa su se ova lutanja odrazila i u njegovim romanima. Lavrecki u »Plemićkom gniezdu« probavi prve godine svoga nesretnog braka u Francuzkoj. Eno Pavla Petrovića Kirsanova u Draždjanima (u »Otcima i djeci«). »Proljetne vode« bivaju u Frankfurtu, »Asja« nas vodi na obalu Rajne, a »Dim« u Baden-Baden. Rudjin umire u Parizu na barikadama. Turgenjev je dobro poznavao evropske zemlje i narode, filozofije i književnosti, kako to svjedoči med ju inim njegova nedostižna studija o »Hamletu i Don Quijoteu«. Pa ipak je umio Turgenjev sačuvati slavensku dušu, neokaljanu i djevičansku.

U svojem realizmu odlikuje se Turgenjev, što je umio očuvati mjeru, o koju su se ogriešili francuzki naturalisti. Turgenjev je u tom jednako velik, crtao okoliš ili prikazivao fizionomiju kojega čovjeka. To ga po sudu Bourgetovu uzdiže nad sve moderne pisce. U njegovu opisivanju osjećaš svježinu dojmova, koja potječe od rase, od temperamenta piščeva, od