ćudi ni činovnici, koji upravljaju ruskom zemljom, kako ni mladi maštatelji; on ostavlja mladu četu, te neozliedjen izlazi iz katastrofe na Ural, da osnuje zavod na »kooperativnim načelima«. Turgenjev medjutim nije nikada bio politik od zanata.
Turgenjev iza toga napisao je pet šest pripoviesti, od kojih nas »Stepni kralj Lear« silom čuvstva podsjeća »Lovčevih zapisaka«.
Ako ogledamo sva djela I. Turgenjeva, vidimo, da je u njima prikazao cielo rusko družtvo u glavnim tipima. Prije svega nahodimo seljaka, koji je krotak, pokoran, sanljiv, u svojim patnjama kao diete, koje ne zna, zašto pati, no u ostalom lukav i pametan, kad ga ne opaja rakija, kadšto sposoban i za djela životne jarosti. Zatim dolaze inteligentne i srednje klase, mala vlastela i medju njima predstavnici dvaju naraštaja: stari gospodin je naobražen, sa starim poštovanim predajama i ujedno sa surovim manama, surov s kmetom po staroj navadi, sam robske duše, ali inače dobar čovjek; — sasvim je drugčiji mladi gospodin: on se često daje na nihilizam pokvarivši um prenaglim umnim razvojem; on je ponajviše obrazovan, nujan, bogat idejama, a siromašan djelima, vječno se sprema na rad, ubija se idealom obćega dobra, idealom nemirnim i velikodušnim, — to je ljubimac tip njegova romana. Junak, koga obožavaju mlade djevojke i kojega pobijaju žene, nije blistavi častnik, ni umjetnik, ni krasni aristokrat, nego gotovo svagda buržuazni Hamlet, čestit, obrazovan, s mirnim umom i slabom voljom, koji se iz tudjine vraća s naučnim teorijama o popravku zemlje i seljačke sudbine, želeći svoje teorije primieniti na svojem imanju. Junak romana, koji želi steći obću simpatiju, mora se uviek vraćati na svoje imanje, da popravi stanje zemlje i život seljakâ. Rus naslućuje, da je u tom, samo u tom budućnost, vas uzkrs sile, samo što Rus ujedno priznaje, da ne zna, kako bi se toga latio. U tom plemićkom kolu matere su u Turgenjeva bez izuzetka žene odurne ili smiešne. Sva skrovišta svoje poezije posvećuje pjesnik mladim djevojkama. Za nj je ugalni kamen družtva —
