Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/204

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Slavno je vrieme nastupilo u Rusiji poslije dokinuća kmetstva, to je bila zora novim velikim reformama. Odasvud se je novo svjetlo potokom lievalo u tamnu, mahovinom zaraslu mašinu državnu. A Turgenjev živi u tudjini bez pravoga doma. Godine 1868. javlja se s »Dimom«. U njemu se vidi isti talenat, ali već više zreo; nema u njemu više one predjašnje krotke i vjerne duše kao prije, — kao da se prelila žuč u pisca: no to je previše rečeno, u njegovu temperamentu nema žučljivosti. To su gorki podsmiesi i doskočice prevarena idealista, koji je vidio, da njegove zavjetne ideje, primienjene ljudima, nisu urodile plodom. Razdražen s toga razočaranja pisac kadšto pretjerava, neka su lica naslikana odviše mračnim bojama i manje pravedno, nego ljudi predjašnjih djela.

U »Dimu« je prikazan osobit ruski sviet, koji živi u tudjini i donosi sa sobom razna svojstva svoje otačbine: to su velmože, sumnjive žene, djaci i urotnici. Čin biva u Badenu. Ima u toj komičnoj galeriji živih crta, snimljenih po prirodi, no obća slika pati donekle od pretjeranosti. A u neke se promienila i manira piščeva: prije je čitatelj sam sudio u prepirci, sad pisac dolazi na njegovo mjesto i izriče svoj sud! Tako je i u romanu »Nov«. U »Dimu« Potugin izriče misli piščeve, on je zapadnik, koji se osipa na slavjanofile i narodne slabosti, poimence iztiče, da najobičnije stvari dobivaju nešto mistično, kad dodju na rusko tlo. Izbacivši vas tobolac strjelicâ razvezuje pisac ljubavnu pletku, te se i ovdje pokazuje, kao i inače, znaocem čovječjega srca. No i ovdje je pisac izmienio maniru. Prije je opisivao djevičanska, čista čuvstva, žena ga zanima samo u liku mlade djevice, a prikazivao je poštenu ljubav, koja ponosne glave ide u život. Prvi put u »Otcima i djeci« uvodi koketnu mladu udovicu, ali još oprezno. No sada u »Dimu« i u »Proljetnim vodama« riše burne strasti, sve njihovo trzanje, laž i bezdane propasti.

Godine 1877. izidje zadnji veliki roman piščev »Nov«. U ovom djelu riešio se pisac stupiti na goruće tlo, na put, koji često vodi u Sibir. Javila se u njega neuzdržana želja opisati podzemni sviet, koji je već počeo pogibelju prietiti