svakoga ruskog čitatelja. Od to doba počinje se silni uspjeh njegovih djela, koji ga postavi na prvo mjesto ruskih pisaca.
Kad se je štampao »Hor i Kalinić«, Turgenjev je bio već za granicom. Nezadovoljan svojom predjašnjom radnjom mislio je Turgenjev sasvim napustiti knjigu, no neočekivani uspjeh prve pripoviesti iz »Lovčevih zapisaka« povrati ga književnosti. Ipak ga ova nagla slava nije mogla izmiriti s Rusijom, i pomisliv na život u domovini bilo mu je tako težko i mučno, da je godine 1848. poslije smrti Bjelinskoga odlučio za uviek ostati za granicom. Ovo tegotno čuvstvo odrazilo se i na većini »Lovčevih zapisaka«, napisanih ponajviše u Parizu; vidi se to osobito u opisu i slikanju rodne prirode, koje se nije više nadao vidjeti. On i sâm veli u svojim uspomenama, da napokon ne bi ni napisao »Lovčevih zapisaka«, kad bi bio ostao u Rusiji.
Na koncu god. 1850. viest o smrti matere, kojoj je bilo oko sedamdeset godina, prisili Turgenjeva, da se vrati u Rusiju. Došavši na imanje, postupao je s kmetovima najplemenitije, pa i god. 1861. za odkupa odstupio im je petinu, te na glavnom imanju ne pridrža ništa zemlje, a to bi dalo veliku svotu.
God. 1851. živio je Turgenjev na imanju, u Moskvi i Petrogradu, nastavljajući »Zapiske«. Godine 1852. skupi sve »Zapiske« i objelodani ih u Moskvi u dvie knjige. Ovo izdanje ugodi u velike čitateljima, ali razdraži službene krugove. »Službena narodnost« u Turgenjeva je vidjela svoga silnog dušmanina. U književničkim se krugovima govorkalo, da je cenzor Lvov odpušten, jer je dopustio štampati »Zapiske lovčeve«. Uza to Turgenjev je g. 1848. živio u Parizu i drugovao s ljudima, koji su već davno bili u crnoj knjizi. Neznatan slučaj, tako rekav, kapljica prepuni posudu službene razdraženosti. Poradi pisma u povodu Gogoljeve smrti u martu godine 1852. bude Turgenjev smješten na mjesec dana u kuću policije. Ovdje bi morao odsjediti cieli rok, koji mu je bio odred jen za »popravak«, da mu nije sudba poslala spasiteljicâ — dviju kćeri njegova nadzornika. One su bile štovateljice
