zašto? Jer se pokazalo, da se tendencija romana ne slaže s predhodnicom mišlju onoga vremena. Godine 1858., kad je izišao »Oblomov«, nisu se još pomolile diferencije ruske družtvene misli, nego je odlučnost bila glavnim svojstvom ruskoga napredka.
Sasvim su drugačije prilike kumovale trećemu i posljednjemu romanu Gončarovljevu »Obryvu«, po kojem se razišao s čitateljstvom. Započe ga godine 1849. hoteći prikazati razvoj umjetničke ćudi u Rajskoga, nego ga kasnije preobrazi u družtveni roman, u kojem je htio naslikati umnu i moralnu fizionomiju mladoga preporodjenog pokoljenja.
Nestalo je one značajne odlučnosti u družtvenom napredku ruskom. Za dvie tri godine preobrazi se pokoljenje. Pomoliše se oštre struje, koje su mnogoga i mnogoga ozlojedile, pače su i blagoga Turgenjeva potakle, te je napisao, onaj jedki pamflet, u kojem sav pokret šestdesetih godina izporedjuje s dimom.
Umjetnička djela riedko polaze sretno za rukom, ako se pišu ti razdražici, osim prieke i neposredne satire. Za Gončarova to valja s tim više, jer je po ćudi svojoj stvoren samo za stvaranje objektivno, a nimalo subjektivno. Takav mu je umjetnički temperament. S toga su uza sve nedostatke »Obyknovennaja istorija« i »Oblomov« veličanstveni dragulji literature ruske.
No u »Obryvu« krenu Gončarov na polje posve tud je, na polje pamfleta i surove karikature. S toga je i propao. Bilo je veoma smiono prikazati svu epohu ruskoga života šestdesetih godina u obliku cinična razsipnika, koji se ne stidi za svoje lične potrebe uzimati novac na patvoreno pismo.
Ostaviv put objektivnoga stvaranja, posve je razumljivo, što se Gončarov u »Obryvu« ne javlja onakovim, kakav je bio u istinu, kakvim ga poznajemo iz predjašnjih romana. Na koncu romana uvodi pisac Tušina, koga zove »novim čovjekom«, te veli: »Tušini su budućnost nove Rusije.« Gončarov priznaje kao umjetnik, da mu lik Tušina nije dovršen, ali ipak misli,
