pisa, da nije ustao od stola. U Gončarova imade one čisto njemačke sposobnosti po dvadeset godina truditi se oko jednoga sujeta. A ne nalikuje li po tom staromu Adujevu? On je na oko flegmatičan, ali u istinu budna duha, nije od duševne tromosti tako umjeren u čuvstvima svojim i u radu svome, već je to ono objektivno spokojstvo, kojega ne uzbunjuje odviše ni ružna ni liepa stvar.
Takvim je mirnim, hladnim i objektivnim motriocem sam Gončarov, kakav nam se ukazuje u svojim djelima. Prosudjivati nam je duševnu fizionomiju piščevu po njegovim romanima, a ovdje se on pokazuje posve hladna, rek bi adujevskoga temperamenta, koji ga je učinio korifejem »objektivnoga romana«. Već je Bjelinski, govoreći o Adujevu u »Običnoj historiji«, rekao za Gončarova: »U autora nema ni ljubavi ni mržnje prema licima, koja je stvorio, ona ga niti vesele, niti srde, on ne daje nikakovih moralnih pouka ni njima ni svojim čitateljima, kao da ga se sva priča i ne tiče.«
Kako se razabira iz »Uspomena«, što ih je napisao Gončarov o Bjelinskom, slavni je kritik njega jednako korio: »Vama je sve jedno, vi jednako crtate lopova kao i poštenjaka, ne osjećate ni ljubavi ni mržnje.« S toga je idealist Bjelinski nazivao Gončarova od šale filistrom, Niemcem, činovnikom.
No najboljim nam je izvorom, da proučimo narav Gončarovljevu, njegov spis »Fregata Pallada«, u kojoj crta svoj život za dvie godine dana. Dosta je, da se spomenemo, kako je umno, zanimljivo, blistavo, a mjestimice hladno pisana ova knjiga. Razsijane po knjizi slike i opisi tropskih krajeva, na priliku znameniti opis sunca pod ekvatorom odavaju doista svu razkoš ljepote i divote, no kakove ljepote? Spokojne i svečane, gdje bi drugi pisac izišao iz granicâ epskoga mira, iz medjâ mirna promatranja. Krasota strasti, poezija bure podpunoma je nepoznata kistu Gončarovljevu. Kad je Pallada plovila Indijskim oceanom, obori se na nju oluja sa svom silom. Putnici su znali, tko je Gončarov, i misleći, da bi valjada
