neoborivo i vječno priznanje, — evo to me je samo zanimalo i nadisalo moje sile ... Nekoliko puta latio sam se opet pera — ali mi pero pade iz ruku!«
Može biti, da je ova žalost uskorila Gogoljev odlazak iz Pariza. U martu god. 1837. bio je već u Rimu. Vječni ga grad obaja, priroda Italije zanosila je pjesnika. Ovdje ga obuhvati svega dražest talijanskoga proljeća, on jê se ne mogaše naužiti, pa u jednom pismu želi, da se sred toga divnoga miomirisa vas pretvori u — nos. Drugi put želi, da se čitav prometne u oči, pa da se sit nagleda ljepotâ rimske okolice, starih zgrada, bezbrojnih umjetnina, modroga neba. »Nema veće sreće nego umrieti u Rimu; za cielu vrstu ovdje je čovjek bliže Bogu!«
Sve se svidjalo Gogolju u Rimu, sve ga je oduševljavalo. Od prirode, od albanskoga i sabinskog gorja prelazio je k umjetninama i nije bilo kraja zanosu. Spomenici staroga života i umjetnine novijih vještaka, kolisej i sv. Petar jednako su ga začaravali. Pregledao je sve galerije slikâ, ciele ure stajao je u crkvama izpred slikâ i kipovâ velikih majstora, pohadjao ateliere sviju živih umjetnika. On se je ponosio svojim poznavanjem Rima. I rimski mu se je puk svidjao sa svoje veselosti, humora i oštroumnosti. Naučivši se dobro talijanski, rado je prisluškivao govor prostih ljudi; promatrao tipe i uzhićivao se njima; no ni ovdje nije dolazio u tješnji dodir s narodom. Poznavao je doduše neke Talijane umjetnike, ali najveći dio vremena probavi ili sam u radu ili u ruskom kolu. Od umjetnika ruskih živio je tada u Rimu Ivanov, pa se je s njim mnogo družio Gogolj, kao i sa kiparom Jordanom.
Ruskih je gostiju mnogo dolazilo u Rim, pored Danilevskoga došli su u to doba Žukovski, Pogodin sa ženom, Panajev, Annenkov, Ševyrev i mnogi drugi. U Rimu je drugovao i s J. Vielgorskim, darovitim mladićem, koji umrie na njegovih ruku. Roditelji su bolna sina preporučili Gogolju, a on se savjestno odazva tomu, te je ciele noći znao sjediti uz njegovu postelju. Njegova smrt silno ga raztuži.
Pod živim zrakama talijanskoga sunca okriepi se zdravlje
