Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/142

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


obodri i osvježi mračnu dušu pjesnikovu. »Lavlju silu osjećam u duši svojoj«, piše on Žukovskomu.

U jesen boraveći u Ženevi i Veveyu živo se uhvati »Mrtvih duša«, koje je započeo već u Petrogradu. »Sva Rusija javlja se u tom romanu! to će biti prvi moj čestit rad, koji će pronieti moje ime!« javlja on Žukovskomu.

Zimu je proveo Gogolj opet s Danilevskim u Parizu, zajedno su pregledavali sve znamenitosti grada Pariza, galeriju Louvre-a, Jardin des Plantes, Versailles, pohadjali kavane i teatre. No Gogolja je u obće slabo privlačio ovaj grad. Ono, što bi moglo za Rusa biti novo i zanimljivo u priestolnici ustavne monarhije, — borba političkih stranaka, razprave u komori, sloboda govora i štampe — malo ga zanimaše. Na svakom putovanju za njega je bila na prvom mjestu priroda i djela umjetnosti, ljude je promatrao i izučavao kao odjelite ličnosti, sve političke strasti i interesi bjehu mu tudji. Za granicom slabo se je zbližavao s inostrancima, uviek je ulazio u krug svojih zemljaka. U Parizu je većinu večeri provodio u Aleksandre O. Smirnove, bivše »frajline« carice Marije i Aleksandre, na glasu sa svoje ljepote i uma. Preko Pletneva upoznala se ona sa svim pjesnicima tadašnjega doba, Puškin i Lermontov posvetili su joj pjesme, Homjakov, Samarin i Aksakov nju su poštovali, Žukovski ju je zvao »nebeskim djavolkom«. U Petrogradu upoznala je skromnoga Malorusa Gogolja, sama rodjena Maloruskinja. Čini se, da Gogolj nije bio ravnodušan prema čarima oštroumne i koketne svjetske ljepotice, ali je krio svoju ljubav. U Parizu su se našli kao davni znanci, i svi njihovi razgovori kretali su se u uspomenama o Malorusiji.

U Parizu zateče Gogolja viest o Puškinovoj smrti, koja ga porazi poput munje. »Da sam majku izgubio, ne bih bio više ojadjen« veli Danilevskomu. A Pletnevu je pisao iz Rima kasnije o tom: »Sva naslada moga života izčezla je s Puškinom. Ničega se nisam laćao bez njegova savjeta. Nijedan redak nije napisan, da ne bih pomišljao njega pred sobom. Što će reći on, čemu će se nasmijati, čemu će dati svoje