i Žukovskoga udje i u dvorsko-plemićke krugove. To se silno dojmi mladoga Gogolja. Uvidjevši, da su Puškin i Žukovski ne samo izvrstni pisci, nego i dobri ljudi, sa svim se srcem privine k njima i prihvati njihove ideje, da ih učini osnovom svojih gledišta. Politika ovoga književničko - aristokratskoga kruga bijaše liberalno-konservativna, medjutim ni Žukovski ni Puškin nisu bili strastni politici, kao svećenici čiste umjetnosti. Svježa poezija i veseli humor prvih Gogoljevih radova privlačili su korifeje tadašnje književnosti, koji nisu slutili, kakovo će družtveno značenje steći u budućnosti nove radnje Gogoljeve.
Ovo poznanstvo nije smetalo, da se Gogolj sastaje sa predjašnjim drugovima iz Nježina. Gogolj je bio duša ovoga kruga, koji se je mnogo zanimao oko književnih pitanja. Čuvši kakvugod anekdotu Gogolj ju je primao u dušu, iz koje će ona izrasti kao podpuna umjetnička pripoviest. Tako se rodila u njega pripoviest »Mantija« i »Zapisci nekoga ludova«. Pa i »Mrtve duše« vuku svoju lozu iz slučajna razgovora. Jedanput je Puškin usred razgovora spomenuo Gogolju nekoga pustolova, koji se je u pskovskoj guberniji bavio kupovanjem »mrtvih duša« (umrlih kmetova) i bio poradi toga uapšen. To bi bila divna gradja za roman, pa ću ju jedared obraditi, primieti na koncu Puškin. Za nekoliko vremena pokaže mu Gogolj prva poglavlja svoga romana. Na to će Puškin svojim domarima: »S ovim Malorusom valja mi biti opreznijim: on me plieni tako, da ne smijem kričati.« No osvojen divotom prikazivanja, kasnije se Puškin primiri i svjetova Gogolja, da roman dovrši.
Od godine 1831. do 1836. boravio je Gogolj u Petrogradu, samo dva puta mogaše nekoliko nedjelja provesti u Malorusiji, skočiti u Moskvu i Kijev. To je doba plodne djelatnosti njegove; pored raznih razprava objelodani dvie česti »Večerî na majuru«, »Starosvjetsku vlastelu«, »Tarasa Buljbu«, »Vij«, »Potret«, »Revizora« i prva poglavlja »Mrtvih duša«.
Gogolj je čedno gledao na svoja djela. Hvale su mu doduše godile, ali ih je držao pretjeranima, očito nije uvidjao, kolika je moralna ciena u smiehu, što su ga izazivale njegove pripoviesti. God. 1834., kad je osnovano kijevsko sveučilište,
