su samo uzgredni, a gdješto proniknuti subjektivnim elementom i spojeni sa duševnim stanjem kojega lica. Prvi su opisi vazda kratki. S većom su silom prikazani drugi opisi — subjektivni. Neodredjeno očekivanje, prvo predčuvstvo prve ljubavi, probudjaj dugo spavaćiva srca, težnja k životu, upokoj nemirnih misli, uspomena na propalu sreću — sva čuvstva, sva duševna stanja počevši od nemira do afekta nalaze odjeku u prirodi. Nijedna strana ovoga uzajmičnog sklada nije ostala tudja Turgenjevu. Tko poznaje »Dnevnik suvišnoga čovjeka«, »Dopise«, »Asju«, »Plemićko gniezdo«, »Otce i djecu«, za cielo se je divio ovoj neobičnoj snazi njegova talenta.
No to nije sve. Ima opisa i druge vrsti. Neki su fantastični, kao u »Prikazama«, neki opet služe za ilustraciju duboke misli, kao u »Dosta«, jedni odišu naivnošću, a drugi opet pedantizmom prema tomu, na čija usta izlaze (na pripovjedačev opis u »Psu« i Klüberov opis u »Proljetnim vodama«).
Na tom polju nadvisuje Turgenjev ne samo svoje ruske drugove, nego i prvake francuzkoga modernog romana Flauberta, Zolu, Goncourta. Dapače može se reći, da u pejsažu ruski roman znatno nadilazi u obće sve francuzke pripovjedače.
