Stranica:Ruski pripovjedači (1894).djvu/112

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


lizmu, koji je bio lanac cieloga saveza. Ovdje se je napokon izvježbao u dijalektici.

U svojoj prvoj anonimnoj raspravi »Književna maštanja, elegija u prozi« (god. 1834.), koja je izišla u Nadeždinovoj »Molvi« (Glasu), podao je u dražestnu obliku i s dubokim osjećanjem divan priegled ciele ruske književnosti počevši od XVIII. vieka i iznio neočekivan paradoks, da do sada još nema ruske književnosti u širem smislu, ali da upravo to i zajamčuje budući procvat narodne knjige. Svojom novošću i dubinom izazvali su ovi članci cielu oluju, anonimni je pisac prvi iz abstrakcija Schellingizma i Hegelizma izveo pitanja moralnoga, umnoga i umjetničkog života i protegao ih na ruske prilike. Demokratska je crta bila u tom, što je pisac tvrdio, da intelektualno težište vremena nije više u aristokraciji, nego u demokraciji. Napokon članci navališe nemilo na glupo štovanje, koje je obćinstvo izražavalo krivim književnim »veličinama«. Medju inim izpravio je Bjelinski u jezgri nekritični sud o Deržavinu, Karamzinu i Puškinu.

Ova znamenita razprava pribavi Bjelinskomu nepomirne protivnike ne samo u kolu Bulgarinovu i Senkovskoga, nego donekle i u krugu Puškinovu; oni su ga držali za »drzovita vikača« i »budalasta dječaka«. Naprotiv on osvoji srca sviju, kojim se je zagadila reakcija u književnosti.

Glavna je crta u njegovu talentu, što je umio živo shvaćati umjetnost, što je bio vrstan razlikovati pravo od nepravoga i odkriti, što je u istinu genijalno. Njegovi prvi članci o Gogolju u »Teleskopu« i u »Moskovskom Promatraču«, koji je uredjivao godine 1838.—39., sjajne su apologije humorista Gogolja, genijalne improvizacije o geniju njegovu. Bjelinski je Gogolja njemu samomu protumačio. On je morao Gogolja braniti od njegovih napadača i od njegovih pretjeranih štovatelja. Medju prvima je bila petrogradska štampa, koja je humorista proglasila za cinika i nepatriota, a medju drugima su bili slavjanofili, izmedju kojih je Aksakov tvrdio, da je Gogolj moderni Homer, komu se može o bok postaviti samo Shakespeare.