HRVATSKA U XVI. VlEKU. 103 pod svojimi zastavicami, a izmed svih sjala je velika banova ili nazivana takodjer kraljeva zastava. I u doba najvede biede bila je sjajna i krasna vojska bana hrvatskoga. Gospoda i plemidi hrvatski cienili su i smatrali, da se dičnu junaku pristoji sjajno odielo. Za kalpakom pero, a go- spoda i pozlaćeno, nosili su juliaci, koji su se mogli ponositi, da su odsiecali turske glave. Spominju se skrletne dolame, koje su sizale preko koljena, svitla puca toke i ječerme, izpod vrata ploče i svietlo kamenje. Kada se je krunio Maksimilijan za kralja, doveo je Nikola Zrinski četu Hrvata tako sjajno odjevenu, da joj je sjaj njezin potamnjivao čete velmoža ugarskih, kako nam pripovieda Niemac, svjedok toga krunitbenoga dana. Junaku je još vedi ures bilo njegovo svietlo oružje. Sablja hrvatska bila je težka s velikim balčakom, a zavinuta, nosila ju je i straža dužda mletačkoga, koja je sastojala od samih Hrvata, a Mletčani ju nazvahu „schiavona." Ob ovoj sablji liepo popieva narodna pjesma : >Uz bedricu pripasuje čordu Presvietlu sablju palatinku, Po kojoj se zmija izpletala, Povisoko ona drži glavu, Dragi kamen drži u zubiju. Da se Ili vidi putovati ponoc4 kano i u podne.« Drugo osobito hrvatsko oružje bilo je koplje, nješto krade od sličnoga oružja njemačkoga i švajcarskoga. A buzdohan šestoper težki nosili su u ovom vieku samo velikaši i služili se njim pri mejdanih, kojih je bilo na stotine u ovom vieku med našimi i Turci. Ovi gusti mejdani kazuju nam, da su sa srodnici svojimi ali vjere Muhamedove vojevali otci naši, jer samo izmedju dva srodna a neprijateljska plemena bivaju mejdani gusti. Same puške, bivahu urešene. Zato ih nazivahu sbog uresa šarke, kako nam to tumači narodna pjesma: »Eno šare Krmkovid (Senjanina) Ivana, Ona mu je u Mletcih kovana. Kovala je tri kovača mlada, Tri kovača tri biela dana. Jedan kuje, drugi pozlačuje, Treči mede šare svakojake; Take puške u nikoga I]eiIna.^
