u ovoj se knjizi pokazuju poglavita pravila za
hrvatski jezik, kako se pišu latinskim slovima I. glasovi,
II. riječi i III. rečenice.
Glasovi u jeziku hrvatskome pišu se ovim slovima
latinskim: A a, B b, C c, Č č, Ć ć, D d, Dž dž,
Đ đ, E e, F f, G g, H h, I i, J j, K k, L l, Lj lj,
M m, N n, Nj nj, O o, P p, R r, S s, Š š, T t,
U u, V v, Z z, Ž ž.
Pored glasova, koji se pišu spomenutim slovima, ima u
gdjekojim krajevima još i drugih glasova, koji se u književnom
govoru ne bilježe.
Glasovi a, e, i, o, u zovu se samoglasni, a svi
ostali suglasni.
Glas r bude kadšto nalik na samoglasno po tome, što može
činiti kao i svako samoglasno slog; vidi pod 17 — 19.
Sastavljenim slovima lj, nj bilježi se po jedno su-
glasno (u ćirilovskom pismu ;!b, h>), pa tako i slovom
dž (n. p. hodža xo9a, sodSbina coj^ĆHHa), već ako u
složenim riječima (n. p. nadžeti na^^eTH, podžinjati
noA»cHH>aTH), u kojima d pripada jednoj a ž drugoj poli.
Glasovi u riječima hrvatskim i u ri-
ječima, koje se govore za hrvatske, pišu
se u glavnome onako, kako ih uho čuje da
se izgovaraju.
