Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/82

nikoga pod Kostajnicom, okrene turska vojska pod Petrinju, te je podajedne. Na taj glas sabere se hrvatska vojska pod vodstvom bana Draško- vića, Tome Erdödyja i Eggenberga, te se utabori kod Siska. Prešavši ovdje rijeku zametne 20. sep- tembra boj, u kojem bjehu Turci ametom potu- čeni. Tom pobjedom nije spašena samo Petrinja i Sisak, nego i odbijena posljednja veća navala turska.
Bitke kod Klisa, Petrinje i Keresztesa ozna- čuju kulminaciju velikoga petnaestogodišnjega rata. Ni na ugarskom, ni na hrvatskom bojištu ne do- lazi više do značajnijih sukoba ; izuzetak čini osvojenje Gjura (29. marta 1598.) i definitivni pad Kaniže u turske ruke (20. oktobra 1600.), uslijed čega ostade Hrvatska sa sjevera otvorena provalama turskim, naročito krimskim Tatarima, smještenim po ugarskim garnizonama (turskim). Sada izabraše hrvatski stališi na sabora (30. aprila 1603.) Tomu Erdödyja kapetanom kra- ljevstva Hrvatskoga na njegovu obranu.
No dok je jenjavanje ratne žestine donekle otklanjalo pogibiju s vanjske strane, pojavi se pod kraj turskoga rata teška i sudbonosna nutarnja buna u Ugarskoj. Uzroci njeni bili su oni isti, koji su i u Hrvatskoj skrivili poznato nam nezadovolj- stvo, naime nepoštivanje ustava i zulum pomoćne njemačke vojske u tamošnjoj vojnoj Krajini, no pored toga još se zemljom razmahaše i vjerske raspre. Nepoštivanje ustava odražavalo se u tom, što dvor nikako nije dao, da se popuni mjesto palatina (od 1531.) i mjesto nadbiskupa ostrogon-