Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/44

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Drenopoljsko primirje prinudi Ivana Žigmunda Zapoljskoga, da je i on stao ugovarati s Maksi- milijanom ; mir bi napokon sklopljen u Speieru na Rajni dne 16. augusta 1570. ; mladi Zapoljski odreče se ugarsko-hrvatskoga kraljevskoga naslova i zadrža samo naslov vojvode erdeljskoga (woyvoda Transsilvanus et comes Siculorum), a Maksimilijan se obveza po smrti Ivana Žigmunda Erdeljcima prepustiti slobodan izbor novoga vojvode. Mladi Zapoljski umre sa razuzdana života, kao i otac mu, od kapi već 14. marta 1571. u trideset i prvoj godini, a s njime izumre rod njegov. Erdeljci potom izaberu za vojvodu Stjepana Báthoryja, koji skoro potom (1576.) postade kraljem poljskim, no vlast vojvodsku održa porodica njegova.
Medjutim stiže Hrvatsku teška nevolja, kad početkom 1573. planu seljačka buna. Taj je kobni dogadjaj u najtješnjoj svezi s pitanjem vlasništva velikoga imanja susjedgradsko- stubičkoga, koje je od polovice XV. vijeka dalje jednako preko ženske loze prelazilo u druge ruke, poradi čega se rodiše vrlo teške i zapletene parnice. Do vrhunca dodjoše te baštinske smutnje početkom druge polovice XVI. vijeka, kad su bili po ženskoj lozi baštinici čitavoga imanja državni sudac Andrija Báthory i Andrija Teu- fenbach, koji bijaše oženjen energičnom Ur- šulom Meknitzer. Njima naime izdade Fer- dinand dne 3. sept. 1559. u Augsburgu darovnicu, kojom darova njima i njihovim potomcima obo- jega spola pomenuto imanje "na vječna vre- mena", dakle svakomu polovicu. Malo