Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/36

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Magjara i Hrvata. S ovim je centralističkim težnjama u svezi, što Ferdinand ne htjede kroz dulje vremena imenovati u Hrvatskoj bana (1531. — 1537.), a u Ugarskoj palatina (1531.— 1554.).
Ferdinand umre 25. jula 1564. u 61. godini. On bijaše čovjek srednjega rasta, vrlo mršav, bljedolik, velika nosa, debelih usnica i naprijed stršeće brade; jedino živahno oko činilo ga simpatičnim. Inače bi- jaše osobito umjerena života i strastveno odan lovu, što ga i održa kroz dugi niz godina u zdravlju. Pored toga resila ga duboka vjernost prema ženi, iskrena nabožnost, smisao za umjetnost i književ- nost, rijetka radinost i prijaznost spram svakoga, tko bi k njemu došao, no vojskovodja nije nikaki bio, što se za ono burno doba osobito ne- ugodno doimalo njegovih ugarskih i hrvatskih po- danika, koji su ga toliko puta pozivali u rat. Ali naj- teži je grijeh počinio time, što se okružio isključivo njemačkim savjetnicima, kojih je savjete vazda slušao i tako kod Hrvata i Magjara posijao sjeme docnije neodoljivo mržnje protiv svega, što je bilo njemačko. Po smrti njegovoj razdijele mu sinovi u smislu oporuke državu izmedju sebe. Najstariji sin Maksimilijan, koga Magjari i Hrvati okruniše svojim kraljem još 8. septembra 1563., dobije Češku, Ugarsku, Hrvatsku i obje Austrije s Bečom, koji se radi dvora, pošto je Budim bio u turskim rukama, malo po malo uzeo shvaćati kao glavni grad, što je mnogo pomoglo centralističkim težnjama Habs- burgovaca; Ferdinand Tirol i prednje zemlje na Rajni u Njemačkoj, a Karlo Štajersku, Ko- rušku, Kranjsku, Goricu, Trst i Istru s Rijekom.