Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/142

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


ljena na regimente i to : ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, dvije banske (petrinjsku i glinsku), kri- ževačku, gjurgjevačku, gradišku, brodsku i petro- varadinsku. Uprava je bila isključivo u vojničkim rukama ; kao što su se županije dijelile na okružja, kotare i općine, tako su i regimente imale svoje bataljune, kumpanije i općine. Odnosni časnici (pukovnik, major, kapetan i poručnik) vodili su sve poslove, dapače i sudačke. Parnice su se vodile besplatno, a apelirati se moglo na regimentski sud, onda na generalni auditorijat i konačno na dvorsko ratno vijeće. Dakako, službeni jezik bio je nje- mački, kao i zakonici. Isto su tako i škole bile nje- mačke. Potrebe svoje podmirivala je svaka regi- menta iz svoje blagajne, te je bila financijalno samostalna. Vojnik je bio svaki čovjek od šesnaeste do šezdesete godine. Stoga i jeste mogla naša Krajina sama podići na noge do 50.000 momaka. Za rata mora svaki „graničar" (kako su se oni zvali) poći onamo, kuda mu se zapovjedilo. U mirno se doba svaki sam odijeva i hrani, a u ratu živi na carski trošak. Vojnička Krajina bila je u glavnom jedna velika kasarna stalne vojske, uzdržavana malim troškom.
Medjutim se zgodi važna promjena s nedavno sjedinjenom Slavonijom. Magjari naime stali su tvrdokorno tvrditi, da su one tri obnovljene sla- vonske županije od Arpadovih vremena sastavni dio Ugarske, a nipošto Hrvatske, pa da ih stoga treba vratiti njima. Kad su se na državnom sa- boru u Požunu dne 18. aprila 1751, sastali re-