Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/124

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena

Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslo- bodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom za oslobodjenje ugarskih i hrvatskih ze- malja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala či- tava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali nakon ponovnoga poraza uzmaklih Turaka kod Párkánya (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26. oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Linču „svetu ligu" s Poljskom i Venecijom na zator Turske, a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje s Ludovikom XIV. Sada planu četrnaest- godišnji rat (1684. — 1699.) duž čitave evropske turske granice : Poljaci upadoše u Moldavsku i Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Pelo- ponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Sla- voniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bu- garsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem zemljištu i krvlju našega naroda.
Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi Karlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje Budima. Borba započe u junu 1686., a dovrši pobjedom kršćanskom 2. septembra ; nakon 145- godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan, što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro