Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/110

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Po smrti palatinovoj nezadovoljnici se ras- pršiše, jer Petar Zrinski radi sam za sebe u Hr- vatskoj, ne mareći minogo za Nádasdyja i Ugre. Pošto je Štajerska graničila s Hrvatskom, to je Petar veoma ojačao, kad mu se pridruži u savez bogati južnoštajersi (celjski) vlastelin i onovre- meni štajerski upravitelj Erazmo Tatten- bach (9. sept. 1667.), ali ga zato snadje najteži udarac, kad mu nakon dugotrajnoga šaranja javi Ludovik XIV. (u septembru 1668. i ponovno u julu 1669.), da mu ne će pomoći i da ga ostavlja „zauvijek" (pour tousiours). Jedina mu utjeha u taj kobni čas bijaše, što ga je dvor napokon dao dne 5. novembra 1668. svečano ustoličiti za bana, dok mu ne htjede predati časti karlovačkoga ge- nerala, za kojom se toliko otimao.
Ostavljen od Francuske, Petar Zrinski obrati se na Poljsku, ali mu bečki dvor i ovdje pomuti osnove, dok ga Venecija iza mnogogodišnjih obe- ćanja takodjer konačno odbije. Medjutim saznade bečki dvor s raznih strana za radnju glavnih nezado- dovoljnika, no ipak ne učini ništa. Istodobno po- šalje Petar Zrinski potajno porti kao poslanika svoga kapetana Franju Bukovačkoga, da sklopi ondje ugovor. Budući da je ban već prije toga sa znanjem i odobrenjem dvora dopisivao s Turčinom, ne bi li štogodj od njega ispipao, to se nadao, da mu ovaj korak ne će tako za zlo uzeti, pošto se mogao iz- govoriti, da je kapetana poslao u Tursku jedino kao uhodu. Bukovački bješe u Solunu od sultana i njegova vijeća dobro primljen, tako da je držao, e je savez s Turčinom uz vrlo povoljne uvjete go-