Stranica:Hrvatska povijest (1908).djvu/103

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica je ispravljena


Skoro potom umre kralj Matija (28. marta 1619.) i ostavi prijesto i tridesetgodišnji rat, što je planuo pod kraj njegova vladanja, stričevićiu svomu štajerskom nadvojvodi Ferdinandu II. (1619. — 1637.). Vladanje njegovo ispunjeno je nepre- kidnim ratovanjem ne samo u Češkoj i Njemačkoj, nego i u Ugarskoj s erdeljskim vojvodom Gavrom Betlenom, kojega su Magjari proglasili svojim kraljem, a pomagali ga Turci. Hrvati su sudje- lovali u oba rata kao laki konjanici, obično zvani arkebuziri, koji su sa svojim malim ali brzim konjima vazda boj započeli i dovršili. U Wallen- steinovoj vojsci vodio je Hrvate ban Gjuro Zrinski, otac braće Nikole i Petra ; on umre iznenada za vojne protiv Mansfelda u Požunu dne 18. decembra 1626. u 28. godini. Kazivali su, da ga je rotkvom otrovao Wallenstein, ali za to nema nikakih dokaza. Poslije njega vodili su Hrvate u tridesetgodišnjem ratu grof Ivan Isolano, Ivan Werthi Walter Leslie, a odlikovali su se u svim važnijim bojevima, dapače kaže se, da je kod Lützena (16. nov. 1632.) poginuo švedski kralj Gustav Adolf od njihove ruke, dok je znamenita carska pobjeda kod Nördlingena (7. sept. 1634.) u glavnom njihovo djelo. Pred konac rata, za vladanja sina Ferdinandova, naime Ferdi- nanda III. (1637.— 1657.) sudjelovahu i oba brata Nikola i Petar Zrinski ističući se zamjernim ju- naštvom.
Pored svih zasluga, što su ih Hrvati sebi stekli u ovim dugotrajnim ratovima, ipak im dvor ne uvaži želje, da se Vojna Krajina podvrgne banu i