Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/66

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ova stranica nije ispravljena


BONATZ - BONAVENTURA

arhitekture u Njemačkoj, izišli su mnogi priznati arhitekti, kao Paul Schmitthenner i A. Abel. U Bonatzovim dje­ lima sretno je ujedinjena klasika s romantikom. Uporedo s Behrensom (v.) B. je jasno uočio važoost kubusa za suvremenu arhitekturu (primjer: kolodvor u Stuttgartu). U svojim je mostovima dokazao, da i arhitekt može isprav­ no konstruktivno misliti i zakonitost inžinirske konstruk­ cije savršeno uskladiti s arhitektonskom zamisli.
LIT.: Wasmuths Lexikon der Baukunst. L, Berlin 1929; G. A. Platz. Die Baukunst der neuesten Zeit, Berlin 1927; F. Taroms. P. B. Arbeiten aus den Jahren 1907 bis 1937, Stuttgart 1937. A. Seh.
BONAVENTURA, sv . , kardinal, Doctor Ecclesiae, sera ­ finski naučitelj.
I. život i djela. Bonaventura (Ivan Fidanza), * Bagnorea (Italija) 1221, t Lyon 15. VII. 1274. Nakon svršenih nauka "in artibus« prigrli oko 1243 život i pravilo Manje Braće. Postade učenik Aleksandra Haleškoga, koga naziva "pater et magister«. Od 1248-57 predaje u Parizu i razvija ve­ liku djelatnost na literarnom polju. Dne 2. 11. 1257 izabran je jednoglasno generalom franjevačkog reda. Kroz 17 go­ dina svoga generalstva sudjeluje u raznim poslima reda i Crkve; putuje po Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Spa­ njolskoj, propovijeda, piše značajna djela, bori se protiv averoista i t. d . Tako je organizirao franjevački red i po­ sebno protumačio Franjinu misao s obzirom na znanost, da je nazvan drugim utemeljiteljem reda i utemeljiteljem franjevačke škole. G . 1265 nije se htio primiti nadbiskupske časti, a 28. svibnja 1273 bude prisiljen primiti kardinalski šešir. Bio je duša 11. lionskoga sabora. Radeći oko ujedi­ njenja istočne crkve sa zapadnom, teško oboli i naskoro umre, oplakan od čitavog koncila. Grgur X. održao mu je govor, istaknuvši, kako je Crkva smrću Bonaventurinom »inaestimabile dam num perpessa«, i naredio svećenicima čitavog svijeta, da svaki čita jednu sv. misu za njegovu dušu. Potomstvo, koje je nazvalo Franju Alvernskim Sera­ finom, dalo je Bonaventuri slavan naziv Doctor Seraphi­ cus. Siksto IV. proglasi ga 1482 svecem, a Siksto V. ubroji ga 1588 među crkvene naučitelje.
Bonaventurina djela obuhvaćaju u zadnjem kritičnom izdanju 9 svezaka in folio, a svaki svezak ima oko 800 stra­ nica. Najglavnija su ova: Commentarius in IV libros sen­ tentiarum (oko 1250-53); Breviioquium (prije 1257); Quaestiones disputatae: de scientia Christi (1254-55), de mysterio Trinitatis (1253-55), de perfectione evangelica (1255-56); CoIla tion es de decem praeceptis (1267), de sep­ tem donis Spiritus Sancti (1268), in Hexaemeron (1273); De reductione artium ad theologiam; Commentarius et Col/atianes in Evangelium Joannis; Commentarius in Evan­ gelium Lucae (1248-50); Itinerarium mentis ad Deum (1259), De triplici via, Lignum vitae (tri klasična asketična djela); Apologia Pauperum (1269); Legenda S. Francisci (1261); mnogobrojni govori (De sanctissimo corpore Christi; De Christo omnium Magistro; De Trinitate).
II. Sustav. Bonaventura je i filozof i spekulativni teolog i mistik. Njegovu nauku možemo pravo shvatiti i ocijeniti samo onda, ako imamo pred očima izvore, odakle je po­ tekla, i prilike, u kojima je nastala:
1) Augustinsko-franjevačka sinteza. - Sv. Bonaventura duguje svoju znanost augustinizmu, koji je primio od Aleksandra Haleškoga, a inspiraciju, duh, kojim je tu tradicionalnu nauku oživio, tražio je u srcu sv. Franje. Kad je Bonaventura stupio na poprište znanosti, mistika je prevladavala u teologiji, a znanje je bilo podređeno do­ brom, kreposnom vladanju. Augustinova nauka, puna mi­ losti i obraćenja, nauka, koja se okreće oko Kri,sta kao oko svoga središta, odgovarala je i duhu i idealu sv. Franje, koji je postavio načelo: "Deus meus et omnia«, koji je po­ svuda, u svim stvorenjima gledao svoga Stvoritelja, stepenice, po kojima se je dizao do Izvora istine, dobrote i ljepote. I Bonaventura je ideal sv. Franje izrazio skola­ stičnim jezikom. On ima pred očima čitavu znanost, koja je od Aristotela i Platona, od Grgura i Dionizija došla u zlatno doba skolastike; ali on posebno hoće da slijedi Augustina, kojega naziva najvećim metafizičarom (altissi­ mus metaphysicus), oštroumnim braniteljem vjere, velikim teologom Riječi, najvećim crkvenim ocem. Aristotel je bio čovjek znanosti (scientiae), a Platon mudrosti (sapientiae). Augustin je jedno i drugo: "uterque autem serrno, scilicet sapientiae et scientiae, per Spiritum datus est Augustino«. "Nitko nije bolje opisao narav vremena i materije - kliče Bonaventura (Opera, VIII. 335) - kao Augustin u svojim Ispovijestima; nitko nije bolje protumačio postanak forma i način rasplođivanja stvari, kao on u Super Genesim ad litteram; isto tako njegov Traktat o Trojstvu svjedoči, da nitko nije bolje riješio pitanja, koja se odnose na dušu; napokon je iz njegove knjige De civitate Dei očevidno, da nitko nije mudrije promozgao narav stvaranja svijeta. Ukratko, ništa ili gotovo ništa nisu naučavali učitelji, što ne ćeš naći u Augustinovim spisima«. - Sv. Franjo je na­ šao u Bonaventuri svoga teologa, koji je tradicionalnom augustinizmu dao poseban oblik. Bonaventurina je nauka pretežno augustinska, a u središtu se ove nauke nalazi ideal sv. Franje, koji je oživljuje, kao što se u središtu tijela nalazi srce, koje je pokretač svega. To se posebno očituje u metodi, koju B. provodi u svojoj teodiceji, koz­ mologiji, psihologiji i etici.
2) Kršćanska filozofija i teologija. - Serafinski naučitelj tvrdi, da teologija mora upotrijebiti metodu umovanja i istraživanja. On ne niječe, da razum, prepušten sam sebi, može spoznati istinu, ali misli, da je ta spoznaja slaba i nepotpuna, kad je govor o Bogu i našem spasenju. Nijedan filozof ne može samim svojim razumom spoznati jedinstvo u Trojstvu, veličanstvo Božje u poniznosti Utjelovljenja, Božju nepromjenljivost u njegovu djelovanju. A bez te vjere nema prave spoznaje o Bogu. Koliko je filozofija bez Krista slaba, najbolje pokazuje Aristotel, koji govori o čovjeku, ali taj je čovjek bez Stvoritelja, bez Uzroka i bez Svrhe, koji raspravlja doduše o Bogu, no taj je Bog, koji ne ljubi, ne proizvodi, ne brine se, ne obećaje. »Necesse est philosophantem in aliquem errorem labi nisi adiuvetur per rationem fidci« (Opera, II ., 4 4 8). Budući dakle da kon­ kretno ne postoji čovjek, koji ne bi bio uzdignut na svrhu­ naravni red, i budući da je ljudska duša određena za bla­ ženstvo, koje ne može postići bez vjere i milosti, jasno je, da se filozofija ne može posve odijeliti od Objave, od