Stranica:Hrvatska enciklopedija sv III 01-100.djvu/105

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Došlo je do problema prilikom ispravljanja ove stranice


97 BOSAK - BOSANČICA BOSAK, Michal st., * Okruhlo u šariši 10. XII . 1869 , t 18. II . 1937, američko-slovački narodni radnik i budilac. 1::ao 17-godišnji seoski mladić odselio se u Ameriku. ~ajprije je radio u rudniku, zatim na željeznici, a kasnije je postao pomoćnik u trgovini i potom osnovao sam svoju trgovinu. Od male krčme stvorio je veletrgovinu vinom, od male prodavaonice voznih karata bankovno po­ duzeće. B. je energičnim radom postao najbogatiji Slovak na svijetu. Bio je angažiran u mnogim industrijama i ban­ kama. Kao dobar Slovak potpomagao je velikim svotama slovačke kulturne, crkvene i dobrotvorne ustanove. Osno­ vao u Americi časopis Slovenska Obrana. Kao potpisnik Pittsburškog sporazuma bio mu je vjeran do smrti. K. Č. BOSANAC, tjednik, izlazio 1883 kraće vremena u Brčkom; izdavao ga je i uređivao Ivan Lepušić. H. K . BOSANAC, Stjepan, * Bjelovar 15. VIII. 1870 , hrvatski filolog i pedagog. Gimnaziju je svršio u Zagrebu, a filozof­ ski fakultet u Zagrebu i Beču. Bio je profesor u zagrebačkoj gimnaziji, zatim zemaljski nadzornik za srednje škole i 1923 povjerenik za prosvjetu i vjere. Te godine imenovan je prvim rektorom Više pe­ dagoške škole, koju je službu vršio do umirovljenja 1940. Od 1895 do 1917 bio je član književno-umjetničkoga od­ bora Matice hrvatske, 1902 s Milanom Šenoom urednik "Vijenca«, a od 1926 član Glavnog prosvjetnog savjeta. član je i uredničkog vijeća Hrvatske enciklopedije. B. je pisac školskih knjiga za srednje škole, a sudjelovao je i kod izdanja čitanaka za pučke škole s V. Nazorom j S. Ratkovićem te S. Čaj kov­ cem. Uredio je s Ivanom Bro­ zom I. knjigu Hrvatskih naro­ dnih pjesama (Zagreb 1896), STJEPANt BOSANAC 1l II. knjigu sam (Zagreb 1897). U vezi s tim napisao je članke Hrvatske narodne pjesme, odgovor prof. V. Jagiću (Vijenac, 1897) i Izdanje hrvatskih narodnih p.iesama (Glas ./'<1 H, 1907). Doktorska mu je disertacija O Sofoklovu A.iantu (Zagreb 1894), a s latinskoga je jezika preveo djelo Tome od Kempisa De imitatione Christi pod naslovom Nasljeduj Krista (Zagreb 1903 1 i 1930 2). Napisao je mnogo rasprava i članaka iz područja filologije (jezika i književnosti). prosvjete. pedagogije, uprave i politike. Najznačajnije su: Pavićevo Nadodanje Kačićevu Razgovoru ugodnom (Spomen cvijeće, Zagreb 1900); Zadaća književnosti, Govor u konferenciji MH (Zagreb 1904); Jan Kol/ar (Vijenac 1891); Naša narodna pjesma u evropskoj literaturi (ibid. 1893): Zbornik za nar. život i običaje, Obznana (ibid. 1898); Vrazove Đulabije i Kol/arova Slavy deera (ibid. 1899); Vatroslav Jagić kao recenzent (ibid. 1924); O književnom značenju Zrinskih i Frankopana (ibid. 1926); Ocjena Del/abel/ine gramatike (Prilog za histo­ riju hrvatske gram.tike); Vitezovićeva Novljančica, Estetska analiza dviju narodnih pjesama (Nastavni vjesnik, IX .); Kritičke napomene uređivanju akademijskoga rječnika (ibid. XXIII. -XLIV .); Napomene Ma­ retićevu Jezičnom savjetniku (ibid. XXXIIL); Filozof Bergson o vrije· dnosti klasične nastave; Jagić kao čovjek i pedagog (ibid. XXXIL); Utififarizam kao odgojno načelo (ibid. XXXIII .); Značenje Đure Dani. čića za kulturu narodnoga jezika (ibid. XXXIV .); Cijepanje rečenica, Pravilnije i ljepše (Hrvatski jezik, 1938 i 1939); Anketa o Matici hrvat­ skoj (Savremenik, 1918); Nacionalizam u književnosti (Hrvatska pro­ svjeta, 1919); Nešto o Jugosl. akademiji (Hrv. njiva, 1917); Misli o no­ vom uređenju ,, " dnje škole (ibid. 1918); O čistoć'i jezika hrvatskoga (Narodne novine, 1911); Jugosl. akademija prema narodu hrvatskom (i.bid . 1915); Ak~de:nijski rječ'}ik (i.bid. 1917); Rat. i . škola (Kršć. škola, Ill23); psiliologlJa I pedagogIja privatne o6uke (.bld . 1924); EducatlO strenua, Sličica iz odgojne psihologije (ibid. 1925); Daničić kao pedagog i metodičar (ibid. 1926); O estetičkom obrazovanju u sređnjoj školi (ibid. 1928); Glavna načela novoga pravopisa (Napredak, 1931); O či­ stoći našega književnoga jezika (ibid. 1931); Problem građanskih škola (Građanska škola, 1926); O učenju književnosti (Zbornik u čast P. Po­ povića, Beograd 1929); Viša pedagoška škola (Narodna prosveta 1930); O vjerskoj nastavi u školama (Katolički list, 1930); škole u Hrvatskoj i Slavoniji (Stanojevićeva Nar. enciklopedija. Zagreb 1929); Uspomene na braću Radiće (Hrvatska smotra, 1936); Demokratska logika (Hrvat, 1919, 21. XII. , 28. XII .; 1920. 14 . 1.); Ima li političkih ubistva (ibid. 1921, 22 . XL); Sofizam ministra Pribićevića (ibid. 1922, 27. 1 .); Iluzije i velike zablude demokratske politike (ibid. 1922, 6. IV., sve pod šifrom Dr. K .); Glagolica (Obzor 1904, br. 228); Umirovljenje sveuč. prof. dra. A. B. (ibid. 1924, 29 . XI., šifra S. R.); Pojam činovničke stalnosti, u povodu umirovljenja sveučilišnih profesora (ibid. 1925, 21 . 1., šifra R. S.); Dekoncentracija prosvjetne uprave (ibid. 1925, 25. VIII.); Uvodni članak o položaju drž. podsekretara (ibid. 1925, 8. XI., šifra R. S.); Uvodni članak o budžetskim redukcijama (ibid. 1927, 8 . 11.); Za gimna­ ziju (ibid. 1927, 20 . II .; 1928, 9. XII.; 1932, ll . XL); Uvodni čla­ nak o političkom značenju ukiđanja fakulteta (ibid. 1928, ll . II. , šifra B.); Prosvjetna politika (ibid. 1928, 15. II. i dalje); štrosmajer i Rački na zajedničkom kulturnom poslu. Prema korespondenciji (ibid. 1929, l. 1.); Bulić - Moje uspomene na nj (Hrv. straža, 1935, 15. IX .); Nad­ biskup Bauer u mojim uspomenama (ibid. 1935, 16. II. i 1937, 12. XII.); Unser e Miffelschule (Agramer Zeitung, 1902, br. 152. i 153.); Prinosi in ­ terpretaciji novoga mirov. zakona (Mjesečnik Pravničkoga društva, 1915 , 1917. 1918, 1921 i 1922); Pojam javnosti kod škola (ibid. 1917). Cijeloga vijeka radio je oko čistoće pravilnoga hrvat­ skoga jezika, i to nesamo predavanjima, naučnim i publi­ cističnim radom, nego i dotjerivanjem jezika i stila u dje­ lima pojedinih književnika. Taj posao svagda je vrstu prema stalnom načelu, da se utvrđene gramatičke osnove hrvatskoga jezika ne smiju dirati, jer i u književnom je­ ziku, kao u svemu, treba da bude razuman red, koji sve oduhovijuje (ordo est animus rerum). Na toj stalnoj osnovi književni jezik treba da se udilj sve bujnije razvija i obo­ gaćuje stvaralačkom snagom hrvatskih pisaca i pjesnika, ograničenom samo zahtjevima profinjenoga ukusa i po ­ trebne mjere i umješnosti, bez čega ne može biti knjiže­ vnoga i uopće umjetničkoga savršenstva. Kao član knjiž.­ umjetn. odbora MH i urednik "Vijenca« zastupao je i branio zahtjev, da književnost - pored sve stvaralačke slobode, bez koje uopće i nema pravoga umjetničkoga stvaranja - treba da bude u službi hrvatskih narodnih ideala na čvrstim moralnim osnovama. Kao pedagog zastupnik je idealističko-aksiologijske pe­ dagogije i humanističkoga obrazovanja mladeži na vjersko­ moralnim osnovama. Prema tome odlučan jc protivnik po­ sve utilitaristično-pragmatičnoga smjera u školama. Mladež treba odgajati za djelovanje u životu, koje odgovara huma­ nističkim idealima, i za odlučno suzbijanje svih protivnih nastojanja, koja se javljaju u životu. Zato zahtijev~ i jače estetičko obrazovanje u školi, te je njegovom inicijativom i kod nas u klasičnim gimnazijama uveden poseban pred­ met »umjetnost« (ne »povijest umjetnosti«). V. P-k. BOSANĆICA, pismo hrvatskih katolika, bogumila i muslimana u Bosni i okolišnim krajevima, razvijeno prema staroslavensko j glago lj ici. Ni jedan alfabet nije najedamput stvoren; pismo se po­ zajmljuje, udaljuje se od svoje matice, a promjene nastaju II različnim kulturnim i etničkim područjima, koja su ipak najviše podvrgnuta vjeri. Kako se svjetovna kultura dotiče samo površine čovječjega života, a tek vjera zahvaća či­ tavu osobnu eksistenciju, vidimo, da je uz pojedine vjere i liturgijske organizacije vezana i posebna vrsta pisma. N a pr. Kopti i arij evski Goti prihvaćaju grčko pismo, ali ga i jedni i drugi preobrazuju svaki na svoj način. Južni Sla ­ veni svojom glagoljicom stiliziraju grčko pismo, a Poljaci, Česi, Slovaci, Slovenci i Lužički Srbi upotrebljavaju lati­ nicu bez ikakve svoje stilizacije, jer nema posebne crkve poljske, češke i t. d. U Francuskoj uz bok galikanskoj crkvi ima merovinško pismo, u Španjolskoj je mozarap­ skoj crkvi uz bok vizigotsko pismo, u gornjoj Italiji (Mi­ lanu) imamo ambrozijevsku liturgiju i langobardsko pismo, a samostalnoj irskoj crkvi odgovaraju litterae tunsae. Slavenskom (bugarskom, srpskom i ruskom) pravosla­ vlju odgovara jedno pismo (ćirilica), dok .se Hrvati nalaze u najtežem položaju: jedni sačuvaše slavensku službu Božju te pišu glagofjicom, drugi, kod kojih je nestalo sla­ venske službe Božje, prihvaćaju latinicu bez ikakve svoje stilizacije, a treći (bogumili i katolici u Bosni) odrekavši VARIJANTE BOSANčICE (I. Berčić, Bukvar staroslovenskoga jezika) 7