21
– Ne možeš me prepoznati , Niklotova kćerko , a vidjela si me više puta. I svaki sam put urinuo nož u tvoje pogansko srce, al ono nije puklo, jer je gradjeno na dnu pakla, gdje Satana vlada ... Ha, ha ! Pogledaj bolje. Ja sam onaj , koji je donio u Ljubek ocu tvojemu vijest, da se sin njegov, a brat tvoj , Prislav pokrstio na danskome dvoru i uzeo za ženu kćerku kralja Valdemara. Ja sam onaj, po kome je
Henrik Lav poslao iza ljute bitke glavu oca tvojega svome savezniku Dancu. Ti si već bila zarobljena i sjedila si u ša
toru Valdemarovu , kad sam u nj ušao noseći glavu. Ha, ha ! Prepoznaješ li me sada? Djevojka je šutjela upirući pogled u čovjeka. E da ! Ti si me onda jedva pogledala. Mislila si na svoju braću, koju si raspaljivala na prkos i tjerala ih na nove ustanke protiv kršćanskih vladara ... A sjećaš li se onoga, koji ti je u tvrdji Malkovu javio, da su ustaše potučeni, Pri bislav i pomorski knezovi u bijegu, a tvoj brat Vratislav obješen kao kakay lupež... Znaš li me sada? Djevojka je šutjela. Sjedila je nepomično i hladna, samo joj je na slijepočnici bila nabrekla žila i hitro bìla, oda -
jući njezin nutarnji nemir. Imala si još jednog brata, koji se opirao Hristu ...
Pribislava, najstarijeg i najhrabrijeg sina poganina Niklote. I za njega si bila truba u ustima vaših groznih božanstva ;
iskra, od koje vatra bukne; kamen ugaoni, na kojemu se iz nova gradi porušeni hram. A sjećaš li se onoga, koji ti je na dvor pomorskih knezova donio vijest, za tebe najcrnju, jer si stoprv onda bila kriknula kao ranjena zvjerka — vijest, neočekivanu i strašnu, da se je tvoj brat Pribislav dao po
krstiti u Zverinu od biskupa Berna? Znaš li? Znam. Ti si crni žrec Olaf, pisar biskupa Apsaloma , doglavnika kralja Valdemara ... odgovori muklo djevojka , i oči joj sjevnuše. -
Tako ! Čujem mržnju u tvome glasu i vidim srdžbu
u očima tvojim . Al ja sam sada sretan i gotov da miran umrem
Vidiš, zarobiše me Ranci kod posljednje danske
