11
Slijepac opipa prignuvši glavu. Miriše po krvi, reče kralj , i ruka mu zadrhta. On je sjedeći i zagrbljen nad omotom driješio nesigur
nim rukama konopac i odmatao, dok je djevojka stajala ne pomična i šutljiva uza stô gledajući u starca. Ljudska glava ... šane Tetislay nad otvorenim omo tom pa se još više prignu ... Mlada, vrlo mlada ! šaptao je
sve teže pipajući sve nemirnije.
Al kakove su to duge
vlasi? ...
Narasle su u taostvu, reče ona. Starac raskolači oči , kao da silom hoće odmah i do
bro vidjeti kroz sivu koprenu, što mu je uvijek lebdjela pred očima. Velik ga nemir spopa i prodje dlanovima po licu odsječene glave. -- U taostvu ... U taostvu danskome... I baš on ...
Stojslav ! kriknu na kraju pa spusti niz tijelo ruke, nasloni se ledjima o zid, gotovo se ukoči. Stajao je tako neko vri jeme, dok najednom ne reče : Pričaj !
I ona kaza , da ju je posljednja Henrikova i Valdema rova navala na slavensko kopno zatekla na dvoru primor
skoga kneza Kazimira, jer kod Pribislava, brata kršćanina, nije htjela da živi. Kod sklapanja mira danski kralj reče, da će je povesti sa sobom i dati njezinu bratu, a svome zetu , Prislavu. I ona morade u Dansku. Al se u toj zemlji vješto otme još mrskijemu joj bratu Prislavu , odmetniku i izdajici, te se skloni u mjesto , u koje kasnije dodje i talac Stojslav. Htjedoše crni žreci pokrstiti silom mladića. On se opre i pade u kavgi s kršćanskim svećenicima prolivši krv u nji hovu hramu. Isprosila je od kralja Valdemara milost, da ponese barem Stojslavljevu glavu u Karence. A Jaromir ? zapita Tetislav.
Negdje ga kriju. Nisam ga vidjela. A znaš li ga? Ne.
A sada, Niklotova kćerko?
