Prijeđi na sadržaj

Sloboda/VI.

Izvor: Wikizvor
V. Sloboda, VI.
autor: Janko Polić Kamov
VII.



VI.

[uredi]

Po sata iza toga pravdamo se majka, tetka i ja. Tetka je poslala po popa, a ja sam rekao da ću ga istjerati. Počeo sam osjećati da sam ja tu da branim uvjerenje i čast mojega oca. Tetka je u jednoj kongregaciji. Ona tvrdi da je ona tu koja ima da čuva ugled kuće. Srdi se neizrecivo, valjda zato, što je otac dao nju odstraniti iz sobe i što je zadnja pokojnikova želja bila nokšir, a ne sakramenat. Opažam vrlo dobro, kako bi tetka htjela imati upliv na našu familiju, prisvojiti neka prava; uzeti bar svoj dio. Toliko ima pohote i zainteresovanosti u njezinom zauzimanju, te mi se čini kao da dira u moju zakonitu baštinu. Majka samo plače i više očajava zarad toga, što ja neću da dođe svećenik negoli što je otac umro. Mrtvaca smo ostavili sama. Tetka prijeti i viče iz svega glasa da neće ništa učiniti, da se neće ni maći, ako prije ne dođe svećenik. Stala je čak i mene tjerati napolje: ja da sam profanirao pokojnika, jer da sam pijančevao, dok je on umirao; da sam se stidio svog rođenog oca, kad sam bio u društvu propalih žena. Sada sam tek počeo osjećati veliku ljubav za pokojnika i u prepirci s tetkom došao sam do uvjerenja da sam ga ja ljubio više od sviju.

— Mene je zvao — zlobno zaključujem — a za tebe nije ni pitao. — To zadovoljava i majku. Ona odobrava, ona oživljava: mrtvac je vratio sina familiji. Majka me strastveno cjeliva, plače i vodi u očevu sobu.

"Naš je", čini mi se da govori majka. "Moj je", čini mi se da odgovaram ja pobjedonosno. "Vidjet ćemo", čini mi se da zagrižljivo šapće tetka. I šutnja koja nastaje, zloba koja ne može govoriti, interesi koji uvijek intenzivno rade — razvijaju nijemu borbu oko jedne lešine i svaki laska svojem samoljublju; mi se sjećamo da imamo neke nazore i uvjerenja koje hoćemo i moramo izraziti na tijelu koje je već počelo zaudarati.

U meni se nešto novo pojavljuje. S raspadom očevim počinjem osjećati sve strastveniju ljubav za njega. Samouvaženje, imperativni ton, drsko isticanje moje tetke izaziva moje sinovske dužnosti, prava i osjećaje i moju mladenačku ćud odlučnosti, energije i prkosa... Pošao sam k liječniku, k društvu za pogrebe, brzojavih rođacima... i za četvrt sata sve obavih i vratih se pun volje, zanosa i snage — pokazati da sam tu ja gospodar.

Ulazeći u stan sretoh fratra; žurno pođoh do pred vrata stana, sačekah ga i rekoh:

— On vas nije zvao.

Tetka otvara vrata. Fratar se smiješi. Ja sam spreman gurnuti ga niza stepenice, ali on tvrdi da je došao na poziv. Prepuštam ga bagatelno i govorim za njim:

— Možete najposlije. Mrtvaci su vaši, ali dok je bio živ, vjerovao je u boga, ali ne u popove; a samostance je uopće prezirao, jer je bio čovjek radljiv, svjetski i moralan.

Ali tetka me zaglušuje.

U meni se ono novo čuvstvo ispunjava i razvija. Pa već i to, što je svećenik ipak došao, mada sam ja to htio zapriječiti — to naime, što je ipak pošlo sve onako, kako je tetka htjela, izaziva moju momačku taštinu, čast i ćud. To je prvi puta, te u svom životu osjećam da imam i ja neke nazore koje moram što doličnije afirmirati. Oduševljava me dapače poza branitelja pokojnoga oca.

Tetka je rekla: Ti si pijančevao, a on je umirao i ti se još brineš za njegov ugled. I tako me ona misli razoružati. A mogu li ja uistinu govoriti o — moralu? A smijem li ja pokazati da je moje izlaganje — pusti prkos. I tetka je svoju želju raspolaganja, savjetovanja i protektorata zaodjela u — religiju... Oblačim li ja to svoj prkos u uvjerenje? Čini mi se da se prkos uistinu pretvara u... uvjerenje. Toliko mi riječi navire na jezik, toliko zanosa u grudima, toliko ideja u mozak.

Dolazi liječnik. Pregledava i konstatira. Ja mu stojim na usluzi. Vodim ga u svoju sobu da se opere, dajem mu čisti ručnik, pružam šešir, klanjam se i pratim ga do ulice. Zahvaljujući mu na svemu, u ime svih... Moja osamnaestgodišnja mladost uživa neizmjerno u toj ljubežljivosti, s kojom govori o važnim stvarima, s doličnom pozom i odličnom osobom i izazovno i ujedno fino daje tetki pod nos: pokazah prema liječniku toliko finoće, koliko naprama fratru. Primio sam liječnika s većim poštovanjem, negoli ona svećenika. Dapače. I ja sam jedna nužna ličnost u familiji i u tom velikom događaju. I više. Primajući liječnika, činilo mi se da uvodim u kuću opoziciju reakciji, ignoransi i — svojoj tetki koja je kraj očevog odra izbacila toliko osvada, zlobe i kleveta na njegovog sina. A ja sam jedini od djece bio uz njega. Braća tek sada dolaze. Čujem kola. To su oni!

Kako mi se osvjetljuje glava. Kako se vedri horizont, dužnosti i misao. Osamnaest se je godina šuljala... I svijao sam rep. I dizao sam rep. Ali sada — repa nema.

Meni je počelo laskati neobično to što igram ulogu gotova čovjeka: makar najmlađi od svih i o očevoj ću bolesti, bolima i životu moći jednom pripovijedati s razumijevanjem i iskustvom. Jer braća su bila odsutna, a majka se ne razumije ni u politiku, ni u literaturu, ni u medicinu.

Jest. To su oni. Braća će proplakati. Ja ću ih tješiti; ja ću reći: I bolje je tako. Da ste vi vidjeli njegove patnje, vi biste odahnuli tek sada! Lako vam sada žaliti i plakati.

Jest, to su oni. Jedan i drugi. Treći nije dospio. On je u inozemstvu. Zabranio sam majci da im pođe u susret. Ti ćeš plakati, rekoh, a to će biti još gore za njih. A u sebi mislim: ja ću njima stvar razložiti. Lijepo, mirno, trijezno. Toliko ljubežljivosti, dobrote i finoće ima u svakom mom kretu, pomisli i riječi. Braniti oca i tješiti braću! Ah! U kakvoj mi to veličajnoj slici sinu pokojnik. Braća toga neće pojmiti: oni ga vidjeli nisu. Ali ja! Vidjeh dvije rupe kroz koje je isticala juha; u zahodu se je tako usilio da je potok krvi prokapao na kamen i pas je ispio očevu krv, dok sam ja gledao u dva zjala, iz kojih je sukljao pakao... A o čemu će oni meni moći pričati?... Eno, zastaju: ne ufaju se ući u stan; oni već tu sustaju! A šta bi bilo da su se našli pred onim, pred čim se nađoh ja! O čemu će pričati oni meni? O pijankama, ženama, bacanju... Ali o raku, o raku, o raku!!! O raspadanju, gnjiljenju, rupama! A šta je sav užitak naprama jednome trenutku strahote!?

Braćo. Braćo, na moja prsa! Junački.


Sljedeća stranica