Sloboda/V.

Izvor: Wikizvor
IV. Sloboda, V.
autor: Janko Polić Kamov
VI.



V.[uredi]

Danas po objedu napala me neodređena tuga i zadrijemah na stolici. U polusnu vidio sam oca, kako me tajanstveno zove da ga slijedim. Smiješio se žalosno i porugljivo i pokazivao na more, otoke i sumrak. Onda se udaljio pozdravivši me kretom ruke.

Kad se probudih, san me je zamislio, jer nijesam mogao naći nikakvog saveza ili tumačenja u događajima. I sad me na javi san zamišljava. Tako je jednostavan i turoban. More veliko, sivo i mrtvo; otoci ko uleđene barke na kojima je umrlo sve živo, osim jedinoga pseta koje javlja poput zvonca smrt svojih hranitelja i gospodara. Ovaj me se mrtvi i sivi pejzaž duboko doima. Veliki mi se mir spušta u moju dušu. Zadivljuje me to što me je bacanje poništilo i zasramilo, a sve one patnje oca i majke i moje zločinačke misli uznesle i zagrijale. Kroz tu tišinu moje duševnosti i okoline i prejasno razabiram u čemu su bili okovi, što ih je kovao moj otac i sloboda koju je iziskivao moj organizam. U očevom sam prisuću mogao osjetiti sve prije od nagona; pred ocem bi klonule nemoćno moje misli, osjećaji i — uda... Dobrota, ljubeznost i finoća bili su nespojivi sa bitnošću mog momaštva. Osjećaj neprilike i spolne nemoći stvarao se je iz same pomisli na oca koji bi mogao saznati za moje životne dogodovštine i o tome povesti riječ... A njegovo dnevno prisustvo, pogledi i razgovori bili su samo sprečavanje i uništavanje rasta i cvjetanje moje ideje koja je mogla oteći i isteći samo daleko od njega. Štoviše: ja nisam mogao ocu reći ni to da je to moja potreba, a kamoli da ga pitam za njegovu mladost. I svi su naši razgovori tjeskobno prelazili preko predmeta koji je jedini možda bio moje životno pitanje i razlog našoj antipatiji. A kad sam ga vidio bolesna, nemoćna i degenerirana, moja misao koja se je šuljala osamnaest godina i podvijala rep podigla je najedamput sav moj organizam od glave do — pete...

Čudesno je to; zadivljuje me i zamišljava; čini mi se da bih prije propustio očev sprovod negoli ljubavni sastanak. I protiv tog osjećaja ne vodim borbe, ali me sada više niti ne oduševljava kao jučer. I to, što je tako čudesno, kad o tome mislim, postaje tako prirodno, kad počnem osjećati.

Niti me zastiđuje, što je to nedolično, sramotno i zločinstvo; što je to zvjerstvo, divljaštvo i potpuna iskvarenost. U mene sada nema borbe između dobra i zla, ali me u taj momenat ni zlo ne oduševljava. Ono bacanje koje me je tako užasno poništilo, zastidjelo i ugrizlo za savjest, čini od svega moga zanosa naivnu iluziju. I čini mi se da bi se tome i moj rođeni otac nasmijao žalosno i porugljivo kao nad onim mrtvim pejzažom. Na pragu smrti — što je to sve za njega? I njegovi savjeti i majčine suze i moje bacanje...

— On teško diše — šanula je majka. Osjetih joj ruke na plećima i stresli smo se oboje. — Htio je da tetka izađe iz sobe... Večeras dolaze braća, ali on pita samo za tebe.

Izađoh sporo. Neobični me je glas moje majke zbunio i uplašio. Pomislih da ću sresti očev pogled.

Sunce je žuto i cijeli je zapad osvijetljen gustim svjetlom. Sa stakala se odrazuju boje kao upaljene svijeće na ogledalu. Mene obuzima velika znatiželja: otac pita za mene. Šta li će mi reći? Šta mi ima izjaviti?... Poljubit će mu ruku, ako umire...

I cijela me okolina uvjerava da se vrši nešto sveto, veliko i obično. Pas je legao ispod stola i muhe su prestale zujati.

Majka me je povukla za rukav, onda me je poljubila. Meni zasuziše oči. Čini mi se da mi mušice zuje u obim otvorima, a kroz kosti lijeno milje crvi... Ulazim u očevu sobu s velikom znatiželjom. Ostajemo sami nas troje. On će nešto izjaviti, mislim, i mirno očekujem. Velika tišina unosi uistinu nešto veliko, sveto i veličanstveno. Majka i ja čekasmo pozorno. Otac govori samo kretnjama: da zatvorim vrata? Zatvorili smo... Da ga pridignemo? Upozorava na noćni ormarić: Knjigu? Krunicu?... Ne shvaćam. Upitno gledam u majku. Majka je odmah shvatila i postavila je nokšir na krevet. Ali otac govori: Hoće li da siđe? Jest. Podigli smo ga i postavili na noge. Ja mu podmećem nokšir. Ne mislim ni izdaleka na to: Zar mi je to imao izjaviti? Otac je uspravan, izgleda viši. Ali najedamput — ja sam otkoračio. Majka ga je uhvatila svim zadnjim silama. Njegove se oči otvaraju tako strašno kao da bi htjele progovoriti. Kratki, začuđeni, nepojmljivi pogled i otac se je srušio mrtav na krevet.



Sljedeća stranica