Slaveni u davnini/Pristup

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Predgovor Slaveni u davnini: —  Pristup
autor: Tomislav Maretić
Slaveni u doistoričko doba


[1]Današnja istorička (povjesna) i filologička (jezikoslovna) nauka ima tvrdijeh dokaza, da je bilo njegda vrijeme, kada su svi Slaveni sačinjavali jedan narod, koji je govorio jednijem jezikom i živio u jednoj domovini. Tko dakle hoće što da zna o starijem Slavenima, njemu je potrebno znati najprije koliko je moguće o praslavenskom narodu i o praslavenskoj domovini, jer bi inače njegovo znanje bilo bez pravoga poćetka i osnove. Za to ćemo i mi svoje razlaganje o slavenskijem narodima u staro doba otvoriti ondje, gdje nam se Slaveni pomaljaju kao jedinstven narod, koji još nije prestupio one ograde, koja rastavlja doistoričko doba (t. j. doba do početka njegove povijesti) od istoričkoga. U pitanja o praslavenskom jeziku ne ćemo se ni malo upuštati, jer bismo se pri tom morali zavesti u teška i prostrana razlaganja gramatička (slovnička), koja bi lako mogla dotužiti mnogomu čitatelju ove knjižice. Pošto ispripovijedamo o praslavenskom narodu i praslavenskoj domovini, koliko je potrebno, onda ćemo ići od jednoga slavenskog naroda do drugoga i pratiti njegov život po sačuvanijem istoričkijem bilješkama sve do vremena, kada se koji narod preporodio, t. j. kada se krstio, jer kao u drugijeh evropskijeh naroda, tako i u Slavena s vremenom krštenja počinje se nov život. Svaki je evropski narod, koji više koji manje doživio različnijeh promjena, a gdjekoji i revolucijâ u svom kulturnom i političkom životu, ali nijedna se promjena i nijedna revolucija po svojoj važnosti i posljedicama ne može [2]mjeriti s dogadjajem, kada se koji narod krstio, t. j. učinio djelo, koje je prekinulo sveze s prošlošću i uvelo narode u nov život i novo doba. Za to ćemo staro doba slavenskijeh naroda računati do početka kršćanskoga im života. Nitko ne treba da misli, da ćemo u ovoj knjižici sve razložiti, štogod se zna o praslavenskom narodu i o pojedinijem slavenskijem ograncima, jer bi za taj posao trebala mnogo veća knjiga, od koje bi imali korist samo oni, koji se naročito time bave. Ja ću gledati, da lakijem načinom priopćim čitateljima glavne stvari o Slavenima staroga doba, o tom, kako se koji narod dijelio u plemena, gdje je koje pleme sjedilo, kako se koji narod borio sa svojim susjedima i kako je osnovao državu. Spominjat ću dakako i glavne junake u tijem dogadjajima. O starijem Hrvatima ne bi istina baš nužno bilo govoriti u ovoj knjižici, jer o njima mogu čitatelji naći lijepe i dovoljne pouke u Smičiklasovoj hrvatskoj povijesti. Ali kad se ovdje ima govoriti o svijem Slavenima, čini mi se, da bi moja knjižica bila krnja, kad bi se ikoje slavensko pleme izostavilo.