Današnja istorička (povjesna) i filologička (jezikoslovna) nauka ima tvrdijeh dokaza, da je bilo njegda vrijeme, kada su svi Slaveni sačinjavali jedan narod, koji je govorio jednijem jezikom i živio u jednoj domovini. Tko dakle hoće što da zna o starijem Slavenima, njemu je potrebno znati najprije koliko je moguće o praslavenskom narodu i o praslavenskoj domovini, jer bi inače njegovo znanje bilo bez pravoga poćetka i osnove. Za to ćemo i mi svoje razlaganje o slavenskijem narodima u staro doba otvoriti ondje, gdje nam se Slaveni pomaljaju kao jedinstven narod, koji još nije prestupio one ograde, koja rastavlja doistoričko doba (t. j. doba do početka njegove povijesti) od istoričkoga. U pitanja o praslavenskom jeziku ne ćemo se ni malo upuštati, jer bismo se pri tom morali zavesti u teška i prostrana razlaganja gramatička (slovnička), koja bi lako mogla dotužiti mnogomu čitatelju ove knjižice. Pošto ispripovijedamo o praslavenskom narodu i praslavenskoj domovini, koliko je potrebno, onda ćemo ići od jednoga slavenskog naroda do drugoga i pratiti njegov život po sačuvanijem istoričkijem bilješkama sve do vremena, kada se koji narod preporodio, t. j. kada se krstio, jer kao u drugijeh evropskijeh naroda, tako i u Slavena s vremenom krštenja počinje se nov život. Svaki je evropski narod, koji više koji manje doživio različnijeh promjena, a gdjekoji i revolucijâ u svom kulturnom i političkom životu, ali nijedna se promjena i nijedna revolucija po svojoj važnosti i posljedicama ne može
