Seljačka buna/XXXVIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXXVII Seljačka buna —  XXXVIII.
autor: August Šenoa
XXXIX



Kod vratara mokričkog grada najavi se po podne starac fratar reda svetoga Franje i upita da li je gospodin Stjepko Gregorijanec kod kuće. Vratar reče da jest. Laganim korakom koracao je srebroglavi starac u gornji pod grada, lagano pokuca na vrata sobe i uniđe kanda mu je tu odavna sve poznato bilo. U sobi omaloj sjeđaše gospodar za stolom, nemirnom rukom premećući pisma. Na nenadani pozdrav fratra trznu se Stjepko.

- Hvaljen Isus! - pozdravi ga fratar.

- Navijeke! - odzravi Stjepko - tko si, sveti oče, i što želiš?

- Nosim ti pozdrav, gospodine Gregorijanče.

- Od koga?

- Od dvaju mrtvaca.

- Mrtvaca - - začudi se gospodar dignuv se na noge.

- Sjedni, čuj - mahnu sjedoglavi starac rukom, i Stjepko ga posluša. Ti me ne poznaješ? Je l'? Ja sam brat Bonaventura iz samostana svetoga Franje u Zagrebu. Prije zvah se drugačije, zvah se Ivan Babić.

- Župnik brdovački? - dignu se Stjepko u čudu uhvativ se za naslon stolice.

- Da, sinko, pogodio si. Bijah župnik brdovački. Rekoše mi da zgriješih, da pobunih seljake. Neka im. Zatvoriše me na vrijeme u samostan, a ja ostah navijeke u njem da okajem grijehe. Sad se zovem brat Bonaventura. Dođoh k tebi. Nosim ti pozdrav dvaju mrtvaca, Ambroza, tvoga oca, i Matije Gupca, seljačkog kralja.

- Ne razumijem te - odvrnu Stjepko poniknuv nikom.

- Razumjet ćeš, čuj! Bilo je da će ti otac umrijeti. Nit je bilo sina nit snahe, bio sam ja. Starac pozva mene, prijatelja svoga, da ga utješim u zadnjim časovima života. Još se spominjam i sad. Ležaše u postelji držeći posvećenu svijeću. Kraj postelje klečah ja moleći Boga. Bijaše mirno, tiho u sobi. Jedva da si čuo dah. Tada dignu se starac. Lice mu je plamtilo, oko sijevalo. Bilo mi je da vidim pred sobom sveca. I reče: "Prijatelju stari, službeniče božji! Evo što ću ti reći. U mene je od prve žene Veronike sin, zove se Stjepko, valjda ga znaš. Vrela je krv, prevrela. - Meni je, vidim, mrijeti, ostaviti djecu. Baltazar, mlađi sin, slabić je, od njega ne bude ni sjemena ni slave momu domu. Ali na starijega pazi, molim te. To može biti danas-sutra čitav čovjek. Žao bi mi bilo da žestok zagrezne u zlo. Laka je prilika, zla su danas vremena. Tvoje oko neka ga prati jer tebe je nadahnuo sveti duh, tebi je očito svačije srce. Oh, oče moj, na tvoju ga vežem dušu, a kad zgriješi jako, kad padne u najljući grijeh, pođi pred njega, dovikni mu: Stani! U zlo si pošao. Obrati se! Posegni za njegovim srcem, uznesi ga bogu. Valja mu reći i to: nek se vazda sjeti da je plemić, ali nek ne zaboravi da mu je pleme niklo iz puka. Puk nam je sila, bez njega smo mi velikaši pusti oblaci u zraku koje vjetar goni amo i tamo. A mi radimo zlo. Davimo, gnjavimo puk, u njegovu srcu zameće se otrovan drač - mržnja. Oh, nastavi starac proročkim glasom, vidim, doći će zlokobni dan, svu će domovinu poplaviti krv. Kosa neće kositi trave, kosit će glave, seljački mlat bit će mrtvački bat. Oh, blago meni, spokojno ću čekati trublju Gospoda u mirnom grobu, ali živjet će sin moj. Reci mu tad nek ne griješi duše, neka nosi srce ko što sam ga nosio ja, jer gospoština je list koji se zeleni ali i uvene, pošteno, blago srce je cvijet koji cvate neuveo od vijeka do vijeka jer ga rosi suza božjega oka!" Tako govoraše tvoj otac; vrijedna glava spuštala se polagano na uzglavje, i na licima mu zatrepti posmijeh, zora vječnoga blaženstva, a ja mu se zakleh da ću učiniti kako mi reče. Evo, dođoh danas k tebi, vapijući glas iz očeva groba, dođoh jer si pao u najljući grijeh, dođoh da ti doviknem: Stani! U zlo si pošao! Obrati se!

- Da sam pao u najljući grijeh! - pokroči Stjepko problijednuv prema fratru, ali starac mahnu rukom i Gregorijanec klonu.

- Da - produži starac. - Čuj strahovitu priču! Tjedan je tomu dana. Upravo je bila subota a ja sam moleći klečao u svojoj izbi. Tada dođe od suda poslanik i reče mi da me zove čovjek, neka ga pripravim na smrt. Pođoh za njim noseći rajski hljeb, preobraženo tijelo božjega sina. Dođosmo u grad, u mrku kuću, u crnu tamnicu. Tu je na kamenu sjedio čovjek, sapet na nogama i rukama teškim lancima. Slaba goraše svjetiljka, dršćući prskaše plamen, a sužanj zapilijo oči u svijeću. Jedva uniđoh, kleknu sužanj preda me i reći će prekrstiv ruke na prsima:

- Sutra, oče, valja mi mrijeti. Tako je sudio Bog. Ne marim. Slava mu, ja umirem prav, i Bog je pravednik, ufam se, doći ću k njemu. Oprosti mi, duhovni oče, da sam tebe pozvao u tom času gdje me nuđaju zadnjom krvavom čašom. Tebe sam htio imati uza se u zadnjem gorkom hipu, jer moje srce stoji pred tobom kao otvorena knjiga. Ti čitaj i sudi jesam li kriv? Ali ovo srce koje mi hrlim kucanjem broji zadnje trenutke, ovo srce mi šapće: Grešnik si, svi su ljudi grešni, ali nevin ćeš gubiti glavu jer si tražio pravicu, a krivica te ubi. Da - reče sužanj skočiv na noge, i lanci mu zveknuše - Bog mi je okrilio dušu da poletim do zvijezda, Bog mi je dao žarko srce da osjećam svaku suzu, svaki uzdah puka iz koga sam nikao. Ljubim taj puk koji me rodi, ljubim grudu koja me hrani, a to mi je smrt. Pa kad se je prevršila čaša suza, kad je uzdah narastao do bure, tad podigoh puk na svoja krila, tad digosmo pest na lažnu gospodsku pravdu. Propasmo. Ubi nas naše pouzdanje, ubi izdajstvo vlastitih ljudi. Prerano smo došli. Još nije mladica dorasla do stabla. Ali vrijeme ide kao vječita struja, a iza gustog mraka budućih dana trepti mi zvijezda, spas mojega puka. Razom će vječna ruka izravnati sve sinove čovječje, a što je jednomu pravo, neće drugomu krivo biti. Evo, ta vjera mi je pred svijetom grijeh. Oh, eto im glave, neka kliče njihova pravica, nek me navija na muke. Da, luda bajka klevetat će svijetom da sam zlotvor, izrod plemena ljudskoga, ali poslije vjekova, kad sunce pravde rastjera maglu, reći će svaka poštena duša: Poštenjak je bio, slava njegovoj pameti! Nu pustimo zemlju, prema nebu lebdi mi duša - nastavi sužanj kleknuv - oče, utri mi put do raja, molim te, razgriješi mi dušu. Sve će ti grijehe reći. Zamrzio sam na gospodu uistinu po razlogu, ali su mi i gospoda braća, ljudi, a mržnja je grijeh. Bog oprosti meni i njima. Zamrzio sam prije svega na jednog, na Stjepka Gregorijanca. On je seljaka jario, on ga je mitio, on ga je hrabrio, on mu je nož utisnuo u ruku, on se je seljaku zakleo, on ga je prevario, izdao, on je krivotvornik, radi njega teče seljačka krv, radi njega izgubit ću glavu bez suda. Bez suda oče! Jer da stanem pred sud, makar gospodski bio, ja bih gospodi doviknuo istinsku riječ, izbrojio čislo njihovih grijeha. Toga se boje, zato me nabrzo smiču i ništa ne pišu, da njina sramota ne dođe crna na bijelom na ruke budućih vremena. Nu kad vjetar ispod krvnikove ruke rasprši moj pepeo na sve strane svijeta, ti pođi, oče, Stjepku Gregorijancu, pozdravi ga na moje ime i reci mu da mu od srca opraštam, opraštam što nas je napustio, prevario, što je pogazio prisegu svoju - - -

Sve svoje grijehe ispovjedi mi sužanj skrušene duše, a ja ga razriješih, okrijepih hranom nebeskom, s njim moleći na koljenima cijelu noć. I nedjelja dođe. Jutarnjim zrakom razlijegala se crkvena zvona, a kroz zvonjavu kanda je plakao lelek mrtvačkog zvonca. U tamnicu stupi straža, a tamničar kriknu: "Ajd'mo! Hora je!" Još jednom kleknu sužanj, još jednom nadnijeh nad njim blagosovne ruke. I krenusmo među hrpom oružanih ljudi iz kuće. Na trgu pred Markovom crkvom brujila je silesija naroda, glava do glave, a radoznalost ljudska buljila je i iz prozora, sa krovova. Gradski sudac išao sa žezlom pred nama, uz nas dva reda gradskih stražara, s nama okovan seljak Pasanac, a za nama u krvnom odijelu krvnik i njegovi druzi. Ponosito dizaše moj sužanj glavu, gledajući preko znaličnih glava ljudstva, koje se stisnuv šaptaše:

- Vidite li, to je Gubec, to je seljački kralj!

Sred trga puče čistina, okružena banskom vojskom, a sred čistine vatra i kolo. Dođosmo tamo. Tad izađe pred narod sudac i dignuv žezlo viknu:

- Narode, čuj! Evo stoji Matija Gubec, stubički kmet. razbojnik, zlotvor, palikuća, kojeg se je zlotvorna ruka digla na božje i ljudsko pravo, na kralja i zemaljsku gospodu. A to je Andrija Pasanac, ortak zlotvora Gupca i zlotvor sam. Ali pravda pobijedi, i pukao je zlotvorima sud. Pasanac budi prije smrvljen na kolu i gubi glavu, a Matija Gubec, kojeg se opaka ropska duša drznu igrati se kralja, nek primi kraljevsku čast, nek bude vjenčan razbijeljenom krunom na razbijeljenu stolu i rasječen na četvero. Gubec problijedi, zadrhta, stisnu zube i pogleda puk. Narod zastrepi, a sudac baci slomljeni bijeli štap pred noge sužnjima i viknut će opet:

- Krvniče! tvoji su, daj!

Pasanac poljubi Gupca, kleknu preda me zabuljiv oči u zemlju, ali jedva ga blagoslovih, spopaše ga krvnici i u jedan hip navinuše ga oko kola, iz koga prodirahu oštri šiljci. Sad zamahnu krvnik visoko kijačom i razbi seljaku svaku kost na nogama i rukama na dvoje. Pri svakom udarcu prodre zrakom užasan krik koji se izvinu modrim dršćućim usnama seljaku. Hitro ga skinuše s kola, i kad smrvljena ljudska zgloba tresnu na zemlju, spopade krvnikov sluga Pasanca za kosu, krvnik zamahnu mačem i pokaza svijetu krvavu glavu.

Za toga stajao Gubec nijem i blijed ko kamen gledajući u svijet, samo pri svakom vapaju druga zatrepti mu suza u oku.

- Oče, sad je na meni red - šapnu kad se krvavo truplo sruši na zemlju - Bog mi pomozi! Bog pomozi puku! - Krvnik se primaknu, ali Gubec mahnu mu rukom: - Ukraj, da se pomolim. Blagoslovi me, oče!

Kleknu na zemlju, prekrsti se i reče glasno:

- Bože! Ohrabri me, jači me! Ne daj da s tijelom pogine duša. Za pravo i slobodu sam se digao, za nju mrem. Svima opraštam - i Tahu i Gregorijancu. Blagoslovi me, oče!

I stavih ruku na njegovu glavu, a bilo mi je da će puknuti zemlja.

- Sinko, idi u miru, grijesi su ti oprošteni - rekoh.

- Amen - dahnu sužanj, i krvnik ga spopa i poče derati sa Gupca odijelo. Silom pritisnuše ga na stolac od razbijeljena gvožđa. Obrazi mu porumeniše, zadrhta. I pristupi krvnik sa razbijeljenim kliještima te stade ga štipat za ruke, za noge, u razgaljena prsa. Svakim uštipom zinu krvava rana, zadrhta tijelo, na čelo navre gust znoj, a iz grudi izvinu se mukao jauk. Napokon dignu krvnik kliještima iz vatre krunu od usijana gvožđa.

- Na ti, kralju, krunu - kriknu krvnik i spusti žarko gvožđe na Gupčevu glavu. Koža mu prsnu, krv briznu, bijele usnice zadrhtaše, smrtna bljedoća osu mu lice, još jednom pogleda me kao ranjena zvijer i šapnu:

- Zbogom, oče! - a zatim počeše se oči točiti i točiti.

- Pobjegoh. U meni je kipjela krv. Na čelu mi je stojao znoj, srci prolažahu mi tijelom. Pobjegoh ko pijan, ko lud, ko mahnit. Klekoh pred boga da molim. Ne mogoh. Padoh u izbi svojoj na zemlju - plakah, plakah, plakah od mraka do zore. Oh, bože! Što si mi dao doživjeti taj dan koji mi raskoli srce, raskinu živce, otrova dušu; što si dao da me pogodi zadnji taj pogled, to umiruće krvavo oko koje će mi žeći srce dok budem živ. Jesi li čuo, Stjepane, tu krvavu priču? Jesi li omjerio stravu i užas strahotnog časa? Čuj! Od seljačkog kralja nosim ti pozdrav i oproštaj, kukavna dušo. Ponikni od stida, oj mali velikašu! Gledaj u bijednu domovinu našu, prebrojder pusta garišta i strepi, prebrojder krvava trupla i dršći, prebrojder plačne majke i žene, gini od straha. Ti si tomu kriv, krivorotniče crni, ti i krvnik tvoj Tahi. Na vašoj stopi lijepi se krv, nad vašom glavom sijeva prokletstvo. Na koljeno, silni gospodine, grdni grešniče! Kaj se danju i noću, jer su tvoji grijesi kao pijesak u moru, kao kaplje u kiši. Skloni svoje tvrdo srce puku, zavijaj mu rane, blaži ih melemom, kušaj da budeš vrijedan božjega kipa što na sebi nosiš. Anđela imaš uza se, svoju ženu. Pod njezino privij se krilo. Kaj se! Prije neg mine godina dana, povratih se iz svete svoje zabiti amo da te riješim ili da te prokunem navijeke!

Fratar iziđe, a klečeći, blijed, poniknute glave i sklopljenih ruku, osta Gregorijanec sred mračne svoje sobe i klečao je dugo, dršćući od straha, jer iz mraka buljilo je u njegovo srce umiruće oko seljačkog kralja.