Seljačka buna/XXXIX

← XXXVIII

Seljačka buna —  XXXIX. autor: August Šenoa

XL →

Kraj Pišeca pod brdom stoji visoka kuća sa trijemom. To je kuća gospodara Osvalda. Noć je, mrak je, jedva vidiš kako mjesec juri za crnim oblacima. Pod trijemom kraj puta stoji oružan hrvatski seljak i drži dva konja. Gušetić. Na stubama trijema stoji drugi Hrvat, stasit čovjek pod oružjem - Ilija. Ruke je ovio oko struka žene koja se s trijema k njemu nagiblje držeći dijete u ruci, a do nje stajaše dječak.

- Ženo, dušo! - disaše Ilija - da, sve je propalo, sve. Gubec zaglavi. Brata mi objesiše u Brešcima, Tahi nam spali kuću. Ja sam jedva iznesoh glavu. Izda nas prokleti zlotvor Drmačić, izda Nožina. Tude mi nema života. Moram bježati, gone me, inače propah. Ne marim za sebe, ali za tebe, Kato, za ovu nevinu djecu. Idem put Turske. Ondje bije se boj! Nitko me ne zna ondje. Da štogod privrijedim, pa onda bjež'mo pod Mlečane. Na, uzmi ovu kesu zlata, čuvaj je!

- Ilija! Druže! - plakaše kroz strah žena - bez tebe da ostanem - bez tebe, živote moj, ja, sinja kukavica. A što da kažem djeci kad upitaju za oca? Oh, ostaj, tako ti boga, poginut ću. Ali ne, ne, bježi, zaboga. Mogli bi te zateći, ubiti, jao, jadna majko! što si me rodila!

- Zbogom! - šapnu Ilija - zbogom! - i poljubi mlado čedo, a uhvativ dječaka za glavu pritisnu svoje usne na nevino čelo i zagrli ženu, grljaše je dugo, dugo i jako kao da je grli za godinu dana.

- Zbogom - istisnu kroz plač otrgnuv se od Kate. - Zbogom do sastanka, dušo!

- Zbogom - zbogom! - jecaše u noć Kata privinuv jače svoje čedo kad su već oba konjanika odmakla bila u mrak.

I opet je noć. Kod Jasenovca grada brzaju putem dva oružana pješaka - Gregorić i Gušetić. Konje ostaviše kod plemića Rozalića, znanca svoga, u Zagorju, da ih vrati štajerskomu župniku, jer idući na konju svakomu se oku namiču. Brzo idu, gledajući preda se, ne govore ništa. Daleko se uklanjaju selima što iz daljine svijetle, boje se da će ih Uskoci prepoznati, jer ih tude obilje ima.

- Ilija - reče Gušetić - nijesi li gladan?

- Jesam, ali ne marim.

- A ja marim; gladan sam i žedan. Utroba mi gori.

- Pričekaj, nijesmo daleko od međe; ondje se možeš najesti do sita na turski način.

- Ali prije i poginuti ovdje od gladi.

- Jesi li baba? Ne znaš li da nam ulaze u trag? Saberi se.

- Ne mogu. Nijesam baba, ali nijesam ni ptica nebeska koju bog na svoj račun hrani.

- Pa šta ćeš? Da im uđemo u šake?

- Neću. Slušaj me. Eno ondje za šumom stoji samotna krčma. Znam je od prijašnjih vremena. Zloglasna je, hajdučko je ročište. Zađimo onamo. Napijmo se, založimo se, naspavajmo se do dana, i opet sam tvoj.

Ilija oklijevaše, časak zatim prista.

- Ajd'mo - reče - nek je na tvoje, samo da ne bude zla.

- Kakvo te zlo napinje! - nasmija se Gušetić - jesti i piti da je zlo!

Oba seljaka, zašav stranputice, zagrabiše živo. Mjesec je stajao visoko, i s daleka vidjelo se o nebu suho grmlje šume i između drveća crvena iskrica, luč iz krčme. Onamo udariše poprijeko i zamalo nesta ih među stabaljem.

Za jedno četvrt ure dojezdiše konjanici. Četvorica bijahu, Uskoci na konju, jedan pod širokim šeširom kanda je časnik bio, a uz njega jezdijaše malen čovječac, koji je krila šešira bio navukao na čelo da mu nije bilo vidjeti lica. Četa se zaustavi sred puta.

- Okrenimo - reče zlovoljno časnik - što nas mučiš ovdje, sred blata i snijega. Okani se Ilije, toga ni sam vrag uhoditi neće. Bog zna gdje je. Valjda negdje robi u Turskoj. Evo se ovdje veremo i vučemo i idemo kao međedi na tvojoj vodiljci, pa ništa. Okrenimo.

- Neću, gospodine poručniče - usprotivi se mali - nije li nas dosta muke stajalo da im uđemo u trag, a kod Pišeca, gdje stanuje Ilijina žena, mal' ih ne uhvatismo. Ovuda su morali nedavno proći, sad idu luđaci pješke. Vi znate dobro zapovijed gospodina Turna. Mi ih moramo uhvatiti. Pričekajte malo - nastavi, spustiv se s konja - da vidim. Eto na u snijegu dva muška traga. To su oni. Gle, tu zakrenuše u polje - nagnu čovuljak glavu. - Ostanite časak ovdje i drž'te mi konja. Ja ću sam za tragom, da vidimo gdje se svršuje.

- Idi, pa neka te vrag nosi - zamrmlja poručnik zaogrnuv se jače kabanicom - a ti, Jovane, podrži konja toga lopova. Čovuljak odmaknu poljem prema šumi, sve buljeći u zemlju, a konjanici, stojeći na cesti i tralaličući kroz zube pjesmicu, gledahu za njim. Za četvrt ure vidjelo se kako mala spodoba od šume preko polja brza.

- Ha, eto ga! - reče Jovan - šteta te si nije putem skrhao vrat. Uhoda je.

Čovuljak prispje.

- Eto - viknu - dobar mi je nos. U krčmi za šumom piju.

- Jesu li zbilja? - upita časnik.

- Živi, živcati - potvrdi mali. - Gledao sam ih svana kroz prozor. Ajd'mo. Ali kod šume ostavite konje da nas ne naslute hulje po štropotu. - Četica poleti preko polja do šume. Tu privezaše konje za drveće, a jedan čovjek osta za stražu. Zamalo stigoše do krčme. - Opkolimo je - reče mali.

Uskoci i časnik raziđoše se širom oko samotne kuće. Malić povuče časnika za ruku i dovede ga potiho k prozoru.

- Pogledajte, gospodine! Eno, za stolom sjede i jedu. Onaj brkati je Ilija. Ta da ostane živ, a drugi je Gušetić, toga možete za šalu i poklati.

Oba sjedjela leđima okrenuta k prozoru. Staklo zacinka, prozor puknu i u sobu puče puška. Oba seljaka skočiv na noge uhvatiše puške i naperiše iz prozora, pred kojim su dva Uskoka stajala zaklonjena za drveće.

- Tko si, vraže? - kriknu Ilija pa izbaci pušku, a Uskoci odgovoriše puškom, ali ne bijaše u njoj zrna. Puškaralo se i puškaralo, ali za te graje otvorila se za leđima seljaka vrata, i kao risovi bacili se zaleđice Uskoci i časnik na seljake. Kratak bijaše boj. Za malo časa ležahu seljaci svezanih nogu i ruku na blatnom podu krčme, dok je krčmar hladnokrvno točio vino časniku i njegovoj četi.

- A tko će platiti vino što su te hulje popile? - upita krčmar.

- Ja? - nasmija se Drmačić pojaviv se na pragu, pošto je vidio da su seljaci svezani - ja ću za svoga prijatelja Iliju. Dobar večer kume, kako je? Od Sevnice ne vidjesmo se.

- Psino - zaškrinu Ilija.

- E, brate - stavi se fiškal smiješeći pred njega - žao mi je tvoje mile glave, ali više bih žalio onih petsto talira što mi je za nju obećao gospodin Turn. - Zatim sjede uz Jovana.

- Evo ti plaće! - baci časnik punu kesu talira uhodi, koji stade bijele novce brojati te napokon reče kroz smijeh:

- Punih petsto! Pravo je. Skupa glava. Je l', Jovane? Na, evo ti škude.

- Juda! - zamrmlja Jovan odmaknuv se od maloga fiškala - ne diraj u moje pošteno lice.