Seljačka buna/XXXVI

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXXV Seljačka buna —  XXXVI.
autor: August Šenoa
XXXVII


Dok su se hrvatska gospoda skupljala da satru seljačku buru, diglo se uz Savu na štajerskoj strani mjesto za mjestom. Zanos uzbudi slovensku krv, poplavica razlila se u silnim talasima. Seljaci se u Blancima sjatiše, u Reichenburgu ne ostaše gospoštini nego tvrde zidine grada, kraj Sevnice stajaše na polju Ilijina vojska, Boštanj u Kranjskoj planu plamenom, Andrija Hribar donese pijetlovo pero u Radiče, a kmetovi grofa Lamberga skočiše pod svojim županom na oružje. Zaludu ih zaklinjaše upravitelj grada Janko Gvedić nek ostanu vjerni, neka brane grad. Građani i seljaci krenuše put Zidanog Mosta i Laškog i protjeraše Gvedića, koji je za njima doletio bio, natrag. Šestoga veljače prodre 500 Ilijinih ljudi do štajerske Loke na Savi. Hrpa provali u dvor župnika Jakoba Kekela na Slapu, razbi pivnice, odnese vino. Sve gospodske brodove oteše seljačke čete. Kao mrav prikupi se ljudstvo da se pridruži Hrvatima. - Nema daće, nema mitnice, nema robote, nema gospode, svoji smo! - vikaše svuda slovenski puk i plaho skutriše se plaćenici njemačkih baruna. Ali jače, silovitije uzavri mužadija po smrekovju štajerskih strmina na sjever Save. Kozje, Pilštajn, Planina, Pišec, Kunšperk sjatiše se u junačko kolo, već zadrhta od straha i tvrdi celjski grad. Kremenjak kovač Pavao Šterc dignu u Planini svetu zastavu slobode, i iz tisuće grla zagrmi po slovenskim gorama i dolovima gromovita jeka: - Sloboda u ime boga - a razjareno ljudstvo baci se na svoje tirane. Iz male kovačnice u mjestu Planini sunuše varnice pod nebo, i u tren planu cijeli kraj. Puk od Kloštra svetoga Jurja na Gorama vode Kašpar Martun i Joža Skomin, pod gradom Herburgom skupio je čete Jure Zupan, u Bizeljskom do Save zapovijeda Krsto Pustak, a u Pišecu jari kmetove Filip Višerić. Svima je dosta ropstva, kao gorski potoci grnu svi pod zastavu kovača kličući: - Došla je stara pravda! Idu Hrvati! s bratom Hrvatom idemo svi! - Od čuda zatreptiše tanke jele, od straha usplaši sa svoga klisa oro, stari kristalni snježnici bljesnuše življe ispod davnoga jarma, jer bilo je da će bura otpuhnuti sva kamena gospodska gnijezda, bilo je da će svanuti zora kad je Ljudevit Posavski smrvio Franke, bilo je da će sinuti zlatni dnevi Samove krune, jer daleko nad snježnim valovjem gora, daleko iz tamnog zelenila jelove dubrave razlijegao se čarobni usklik: - Sloboda!




Pobožne redovnike u Kloštru svetoga Jurja na Gorama uhvati o podne dne 5. veljače 1573. užasan strah. Bijaše podne, i braća redovnici sjeđahu za dugim stolom svoga refektorija sladeći se zlatnom kapljom lutemberškoga vina i životom svetih otaca što ih je pobožan brat sjedeći kraj velike žareće se peći čitao. U taj čas doleti blijed kao krpa debeli brat vratar te istisnu ispod ugojenog podbratka užasne riječi:

- Braćo! Seljaci iz Planine idu na nas! Oslobodi nas bože od đavolske sile!

Opatu pade iz ruku nož i, navukav crnu kapu na bijelu glavu, pogega dolje k vratima samostana, pred kojima se orio zaglušan žamor, i poviri kroz otvor iz vrata. Rulja seljaka gužvala se pod oružjem pred svetom kućom, a na čelu joj stajaše mrka garava ljudina. Klobučić mu stoji nahero, a na njem dršće pijetlovo pero; jako tijelo odjeveno je zobunom od crne kadife, a na prsima bijeli se platnen križ, o boku visi mu sablja, za pojasom samokres, na ramenu prijeti gvozden bat; uz njega bubnja silovito bubnjar, odjeven odrpanom haljom zemaljske vojske, pod širokim šeširom, a za njim dižu se nad glavama čopora sjekire, kose, sablje i puške. Tad stupi ljudina na kamen i viknut će:

- Braćo! Pred sto godina digli su vaši djedovi šaku na gospodske gradove i dogrmiše im: Čujte, mi nijesmo pseta ako i gospoda nijesmo. Dajte nam staru pravdu! Ali gospoda se nasmjehnuše i podaviše djedove vaše. Sad su to druge gusle. Danas ne dižemo šake, danas dižemo gvozdeni bat jer u goste nam ide Hrvat, naš brat! Jeste li babe, bacite puške i kleknite pred gospodski bič! Jeste li ljudi, stresite lance, brusite sablje, slomite gospodski bič!

- Slomimo bič! dignimo bat! - orilo se širom gore i oko svetoga stana.

- Dobro! Otvorite! - kliknu vođa Pavao Šterc lupiv batom na vrata. Dršćući iziđe opat.

- Što želite, djeco? - zapita starac.

- Ništa zla - odvrati kovač - nećemo dirnuti u vaš posvećeni dom nit paliti vaših majura. Mirni ste od nas. Došli smo dignuti narod po gorama. Nek je svoj, nek je čovjek. To veli i gospodin bog, je l'? Dosta je daće i plaće, dosta gluhoga ropstva. Sad lomimo s gospodom pogaču! A vi, ako ste božji ljudi, ako ste naša krv, popnite se na prodikalište pa viknite u sve četiri strane svijeta: bog hoće da je narod svoj! A da znate, došli smo k svetomu Jurju jer smo žedni i gladni. Silna je vaša kuhinja, široka vaša pivnica, sve je dar od boga. Ne grabimo - molimo. Udijelite puku koji se sprema na put u Planinu otkle sam došao. Tamo će doći i Hrvati.

I opat udijeli ali ne reče ništa, i seljaci, ležeći pred Svetim Jurjem, dugo su točili fratarsko vino i pjevali: - Slomimo bič, dignimo bat, s nama ide Hrvat, naš brat. - Daleko se orio po bregovima pijev pred kućom, tihe molitve šaptala fratarska usta u kući. Tad dignu kovač bat, silovito zabubnja odrpani bubnjar, a zatim će Pavao Šterc:

- Zbogom, djeco! Valja mi poći naprijed! Vi me sutra slijedite u Planinu.




U štajerskom mjestu Planini, nedaleko od Kozja, buči narod po niskoj, širokoj sobi seoske krčme sred koje visi o stropu svjetiljka. Sami Slovenci, visoki ljudi u dugim kožusima, duga oštra lica pod kučmom. Piju iz vrčeva vino, lupaju šakom po stolovima, čekaju vođu kovača koji je išao dići kraj pri Svetom Jurju - a među njima Joža Skomin, suh, košćat svat. Niska i mračna je soba, slabo je svjetlo, jedva razabireš kako se pomiču glave. Sad stupi na prag kržljav čovuljak držeći ruke u žepu, po odijelu reć bi Hrvat. - Dobar večer, braćo - pozdravi stranac seljake. - Je li tu Pavao Šterc?

- Nije - odvrati Skomin - otišao je na Gore. Ali će se vratiti. Ti si Hrvat, sjedider amo. - Kržljavac sjednu uz kapetana i potegnu iz punoga.

- Jesam - odvrati čovuljak - fiškal Drmačić, Hrvat od Ilijine vojske.

- A hoće li Ilija k nam?

- Ne znam - slegnu fiškal ramenima.

- Kako ne znaš? Bar nam poruči.

- Hm! Da! Poruči! - potvrdi Drmačić.

- Pak? A što si došao ti?

- Bježim.

- Zašto? Govori!

- Neću. Vi biste me zaklali.

- Govori! Neće ti ništa biti - reče Skomin.

- Je li slobodno govoriti? Na vjeru?

- Na tvrdu vjeru, govori.

- Bježim jer nijesam rado visiti. Da, da! Mrčite se! Vi ste se digli na gospodu? Je l'? Za nas Hrvate?

- Jesmo - viknuše seljaci u jedan glas.

- Ala ste junaci! Gdje ste kupili svoje kože da ih za drugog toli jeftino prodajete? Ja ne bih. Nijesam lud. Zato bježim. Meni tude zaudara po strvini. I gavrana ima, bit će valjda i vješala. U Krškom ih ima.

- Šta je u Krškom? - digoše seljaci glave.

- Pitajte gavrane! Ti su se častili. Turn je potukao, povješao sve seljake.

- Povješao! - žacnu se mrmoreći puk.

- Lažeš, huljo - uhvati Skomin fiškala za prsa.

- E, pa dobro! Zbogom! - dignu se Šime.

- Daj mu govoriti! - zabučiše seljaci.

- Da, nije sve povješao - nastavi stojeći Šime - polovica ih je otplovila Savom.

- Je l' istina?

- Istina, ne vidio raja! Šta se tu bajalo! Uskoci da će pomoći. Bijesa! Odmogli, da! Jeste li za Nožinu čuli?

- Jesmo - reče Skomin - to je pošten čovjek.

- Ako je on pošten, onda sam ja grof. Ha, ha! Pošten čovjek. Je li pošteno kad ti se tko zakune i slaže? Je li pošteno kad ti tko veli da će za tebe snubiti, a s tvojim vragom piruje? Je li pošteno da je Nožina barunu Turnu odao sve naše želje, da ga je vodio na Krško, da je dao poklati narod kao stoku, da je - oh, proplakao bih kad pomislim kako su sve podavila naša braća Uskoci, i mjesto spalili.

- Spalili? - problijedi Skomin uhvativ se za glavu, dočim je šapat išao među seljaštvom.

- Na prah i pepeo - kriknu fiškal, i oči mu sijevnuše. - Pa tako će biti i vama. Vješat će vas, topit će vas. Bene, što nijeste na miru? Ali vi se uzdajete. U koga? Breščani i Metličani uvukoše repove. U Ilijinu vojsku? U Iliju, koji sjedi u kaši pa će s gladnima čoporima navaliti u vaš kraj da vas izjede. Bene! Gdje vam je pamet?

- Jezik za zube, psino! - kriknu Skomin i dignu šake na Drmačića. Ali poput mačke prebaci se fiškal preko stola i postavi se sred sobe. Dvadeset pesti dignu se na Skomina uz viku:

- Daj mu govoriti! Da čujemo! Istinu govori. - Uto se počeše seljaci kraj vrata polako šuljati iz sobe.

- Neću da šutim - nasmija se drzovito Drmačić podbočivši se rukama. - Sve ću vam reći. Koga čeka Ilija? Kog li vaš mili vojvoda Šterc? Prijatelja! Turčina!

- Turčina! - uzavri kroz strah ljudstvo.

- Da. Vaše kapetane podmiti Turčin zlatom! Poganin već hara za Sutlom, pali, robi gospodina i seljaka. Prevareni ste. Turčin pojest će gospodu, pa onda vas, a Pavao i Ilija i Gubec odnijet će krvavo zlato. A? Šta velite sad? Pa zato nosite glave svoje u torbi, pa zato prodajete kožu? Turčin će doći, a Planina bit će što je Konjščina: ni greda na gredi.

Gnjev naroda planu, Skomin problijedi, zadrhta ko šiba, dignu vrč i baci ga za fiškalom, ali ovaj se ugnu i crepovi prsnuše po podu. - Izdajice! Ubijte ga!

- Ne! Ne! - zagrmiše seljaci - naš je on, naš. Za mito nas prodaste poganinu!

Ali u vrevu banu kovač na vrata došav od Svetoga Jurja.

- Za ime boga! Šta je, braćo? A, ti si to, Šime? Gdje je Ilija?

Nu fiškal šućaše zapiljiv oči u kovača. Najednom se trznu, pokaza prstom na Šterca i kriknu:

- To je pravi antikrst! Utucite ga!

- Utucimo hulju! - zaurlaše seljaci.

- Jeste li poludjeli? - problijedi ljudina uzmaknuv korak.

- Opametili se - nasmija se grohotom fiškal - spopadnite ga!

Kao vuci baci se rulja na vođu. Šakom obori Šterc prvog i drugog, ali fiškal zaleti se pod njegove noge. Kovač se zaple, pade; bijesna mužadija okupi ga i stade ručećeg vođu vezati remenjem.

- Tako valja! - pljesnu Šime - a sad vodite Turčina na tvrdi grad Planinu gospodinu upravitelju Siebenreicheru! Taj će vam spremiti večeru, a njemu konopac. - Psujući i tukući povlačio je bijesni čopor seljaka krvavog Šterca na gospodski grad, a fiškal Drmačić uminu u noć.