Seljačka buna/XXXV

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXXIV Seljačka buna —  XXXV.
autor: August Šenoa
XXXVI


U kotlini među bregovima stoji stubička dolina. Zdesna i slijeva teče usporedno gora, slijeva strmija, zdesna spuštajući se prema dolini u brežuljke. Ušće je doline kod Stubičkih toplica šire, ali je dalje gora bliža, dolina uža; a podalje za selom Gornjom Stubicom, nad kojim se uspinje na brdu Tahov grad, stiče se gora, prestaje dolina. Snijeg je pokrio kraj. Puni su ga bijeli valoviti visovi po kojima se penju male kućarice, puno ga je drveće, puni krovovi seljačkih kuća. U toj dolini, po tim brežuljcima leži kod crkve svetoga Petra Gupčeva vojska, šest tisuća seljačkih glava, čekajući Iliju Gregorića i njegovu četu.

Zimska je noć, oblaci viju se nebom, vjetar huji po dolu i gori, a crni mrak pokriva svijet. Iz mraka niču poput iskrice luči u seljačkim kućama, po dolini gore vatre seljaka koji stisnuti u klupko oko plamena poniknute glave spavaju. Pokadšto mine kraj vatre konjanik da pregleda spavajuće čete, i umine brzo u mrak, a od časa do časa razliježe se noću zategnuti usklik straže: "Oj!" i odjekuje dalje dolom i gorom. Na vršku naproti Toplicama stoji klijet. Tu je prva straža, pred vratima stoji zataknut visok kolac, na vršku mu snopić slame, a u klijeti nadnosi kapetan Andrija Pasanac ruke nad vatru i gleda u plamen, po zemlji mu leže momci, a kod otvorenih vrata bulji seljak, ogrnut kožuhom i držeći pušku, u mračnu noć. Na položitu brežuljku podno desne gore, gdje je dolina najuža, stoji starinska crkvica, a oko nje ističu se iz snijega drveni križevi. To je groblje, a odavde možeš pregledati cijelu dolinu. Sred groblja vijori se velika bijela zastava sa crnim križem, oko groblja diže se nasip od zemlje, a za njim stoje na kotačima četiri gvozdena topa. Vrata su otvorena, u crkvici gori luč. Po podu je prostrt kup slame, a na njemu gunj. Tu spava djevojka. Savila je suhe ruke pod glavu, a blijedo uvelo lice okrenula je prema luči. To je Jana. Do nje sjede dva čovjeka, jedan pristar, prosijed, ali je duša mlada, oko mu sijeva, čovjek sjedi na kamenu. Na crnom kalpaku vije mu se visoko pero, bijeli se srebrni krst, na prsluku bliješte mu srebrne spone, fin kožuh pada mu niz ramena, a lakte upire u široku, srebrom okovanu sablju. To je Gubec. Pred njim na zemlji sjedi mlad, blijed čovjek, Mogaić, savio je ruke oko koljena i upire oči u vojvodu.

- Nikakva glasa od Ilije - progovori Gubec - a reče da će mi javiti sve. Da l' zna da su naši ljudi kod Kerestinca potučeni? Zlo je. Bila je izdaja. Ta da! Tko će te najprije izdati. Tvoj čovjek. Ali neka - podignu seljak glavu - još stoji Ilija i Matija i gospoda dršću. Znam. Groznica ih trese kad im doviknemo da smo ljudi.

- Ujače! - reče Mogaić - ti si čovjek, divan čovjek, ti vrijediš više od grofa. Puk te drži za sveca. A znaš li šta ću ti reći, na što ne slutiš. Kapetani su imali dogovor.

- Dogovor? Bez mene?

- Bez tebe, radi tebe! Dogovoriše se da će te sutra postaviti kraljem. Ovjenčat će te krunom, ti vladaj seljaku.

- Kapetani su poludjeli. Je l' svaki poštenjak zaslužio da je kralj? A nema li sto boljih od mene? Na svijetu ima samo jedan kralj!

- Tko?

- Bog! - Njegvo je žezlo, njegvo carstvo svijeta. Poludjeli su kapetani, velim ti. To im reci u moje ime. Zar smo se digli i glave svoje na kocku vrgli da se igramo špana i kralja? Šta će nam to? Trgli smo mač da uzmognemo slobodno disati ko i drugi ljudi, da nam srce smije veselo kucati po volji, digli smo se na noge da uzmognemo slobodno nositi glavu po svijetu, da ne gledamo ropski u zemlju pred čovjekom koji se je rodio iz slabe utrobe kao što mi. U božjim je rukama naša sreća i nesreća. Ufam se u boga da ćemo svladati. Ali ako na naše glave i dođe zlo, nijesmo zaludo prolili krv. Hiljade godina tekle su preko svijeta, a svijet je bludio u poganskoj tmini. Ali napokon dođe spas, dođe božji sin i nauči nas da mora čovjek čovjeka ljubiti kao brat brata. Neka nas zgaze gospodska kopita, neka se utisne u naše čelo mučenička kruna, naša krv biti će sjeme boljega časa, naša krv vapit će do boga, i osvanut će dan gdje bude i palači i kolibi jednaka pravda; ali boriti se moramo, boriti do zadnje kapi, nek se vidi da je i naša šaka jaka, boriti se moramo ako i padnemo jer se pošten čovjek ne brine samo za sebe već i za one koji će poslije njega doći. Ta ne može svatko brati plod s drveta što ga je zasadio. Uzdajmo se, sinko, za unučad i praunučad našu.

Mladić slušao je poniknute glave riječi vojvode, ali u tren zagrmi s daleka muklo puška. Gubec podignu glavu, a Mogaić poleti na vrata.

- Ujače - viknu - pred Pasančevom stražarnicom planula je slama, znak pogibelji. Da probudim vojsku?

- Pričekaj! - reče Gubec - da čujemo kakav je došao glas.

Za četvrt ure dohrli k crkvici ljudina Pasanac, a s njim malešan kržljav čovuljak u kožuhu pod šubarom, prevučenom preko ušiju.

- Kapetane! - uhvati Pasanac ražaren vođu za ruku - evo ovaj čovjek provukao se preko gore iz Zagreba i nosi ti glas.

- Šta nosiš? - zapita Matija dignuv se na noge.

- Zagreb je pun vojske - dahnu kržljavac otrusiv s brkova led. - Alapić je jučer došao iz Jastrebarskoga pa ide sad na tebe. Te noći krenuo je iz Zagreba.

- Ej, pa dočekajmo ga u božje ime! - reče kapetan - koliko ima?

- Bit će više od pet tisuća.

- Kakvih?

- Ima banovaca, slobodnjaka, husara, Uskoka, ima i velikih topova.

- Dobro - kimnu Gubec. - Đuro, probudi vojsku!

Mogaić zapali u hipu šibu, poleti k topu kod ograde - munja planu u noć, grom zatutnji kroz bregove. U jedan hip zabljesnu cijeli dugački niz slamnatih snopića po dolini i brdinama. Kod najbliže čete puče puška, a prvoj četi ozva se druga, treća, sve dalje i dalje. Pastirski rog zaruknu oduljenim zvukom kroz noć, a bubnjevi mrmore dolom. Sve glasnije razabireš viku, a crne spodobe lete na konjima kraj vatre; u kotlini gorskoj kao da zavriješe crni valovi. Na groblju, skupi se stubička četa, ljudi neveliki, suhi, oštra lica ali đavoli, za pojasom su im sjekire, u ruci puške. Vodi ih Pavao Brezovački, mještanin stubički. Sad dođe i dvadeset ljudi pristarih ali jakih, seljaci iz raznih krajeva, isluženi banovi bombardiri. Svaki pristupi k svojoj lumbardi. U crkvici sjede na zemlji oko Gupca kapetani: Andrija Pasanac, Đuro Mogaić, Vinko Lepoić, plećat ošišan momak malih očiju, smiješećeg se lica, Niko Pozebec, lijep mladić modra živahna oka, Grga Vagić, vikač iz Oroslavja, i Pavao Brezovački iz Stubice.

- Braćo - dignu se Gubec - gospoda idu na nas. Gašpar Alapić ih vodi. Sutra bit će krvi. Zasukati treba rukave. Dosta nas je, hvala bogu, neće nas pokositi jednim mahom. Ako bog da, mi ćemo njih. Pozvao sam vas da vam to javim, da upremo ljudski ruke prije nego nas zaskoči vrag. Jeste li digli sve čete?

- Jesmo, sve je na nogama, pod oružjem - ozva se Pasanac.

- Dobro, braćo - produlji Gubec - sad da se bratski dogovorimo kako da se razdijelimo, kako da udarimo, kako da se branimo.

- Ja mislim - viknu Vagić lupiv po širokoj sablji - da svi skupa idemo proti njim.

- Gdje ti je pamet, Grga - zavrti Brezovački glavom - hoćeš li bijesnoga bika uhvatiti za rogove da te baci na zemlju?

- A što misliš ti, vojvodo - zapita Pozebec Gupca - ti si najpametniji. Neka Matija govori. Je l', braćo?

- Govori! - viknuše kapetani.

- Ja mislim ovako. Vojska ide od Jakovlja i mora kraj crkve Svetoga Petra nizbrdo u stubičku dolinu. Ustaviti je ne možemo, niti dočekati pod brdom. Mi dolje, oni gore, bilo bi ludo, otplahnuli bi nas kao bujica. Kraj Toplica je dolina široka, ondje ih ne smijemo dočekati. Oni imaju mnogo konjanika, mi malo. Moramo ih dobiti među gore u kliješta, tu smo mi gospodari, oni će se gužvati, konji motati, a mi po njima.

- Pravo je tako - potvrdi Pasanac.

- Ja mislim da se razdijelimo tako. Pasanac ostaje na vršku kod svetoga Petra, sa svojim strijelcima. Kad bude silazila niz brijeg vojska, pali po njima dok možeš, pa uzmakni onda k nama. Kod Toplica nek stoji Vagić i konjanici. Malo se pobij, ali nemoj ludo, već uzmiči i namami ih među brda. Pozebec stajat će po brežuljcima na lijevoj strani; ja, Mogaić i Brezovački ovdje na desnim brežuljcima, a Lepoić nek se zavuče u mjesto Stubicu gdje za šancem kod potoka stoje velike puške. Kad vojska provali za Vagićem i dođe u klanac, vi s brežuljka sipajte iz topova vatru, a u mjestu pozdravi ih ti, Lepoiću; mi ćemo se spustiti s oba boka, pak stisnuti gospodske junake u našoj gruboj šaki. Je l' pravo, braćo?

- Dobro, vojvodo - potvrdiše svi.

- Dan se bijeli, braćo! - dignu se Gubec - na noge! Vrijeme je. Da bog da sreću!

Kapetani iziđoše iz crkvice; na istoku se bijelio dan, oblaci se rasplinuše, kruća bijaše zima. Samo Mogaić zaosta u crkvici. Dogorijevajući igraše luč na licu spavajuće djevojke. I junak kleknu, nadnese se nad nju i šapnu poljubiv je u čelo: - Danas je tvoj dan, Jano moja. Pomozi nam bog! - Otrv suzu, iziđe Đuro za drugima.

- Zbogom, Matija! - stisnu Pasanac vojvodi ruku - ja idem na svoje mjesto. Zbogom, braćo, sretno se sastali.

U dolini pod brežuljkom stoje razrijeđene čete, po visovima straže, konjanici, pješaci pod puškama, kopljem, hrpa do hrpe, glava do glave; sve nijemo preda se gledajući, ali ozbiljni, odvažni ljudi. Sad se izvi na nebo rumena kruglja - sunce. Visoko vijala se o prvim sunčanim zrakama krstašica zastava. Jutarnje svjetlo plamtjelo je na tim mrkim bradatim licima, na svijetlom oružju, jutarnje svjetlo steralo se nad glavama kapetana koji pod zastavom u kolu stajahu na brežuljku, a sred njih ljudina Gubec, komu se od mladog sunca perjanica rumeni a srebni križ na kalpaku bliješti. Ljevica uštapi se u buzdovan, desnica mu počivala na srcu, a ozbiljno tamno oko upiralo se u seljačku vojsku. I probesjedi glasovito, da se je orilo preko seljačkih glava:

- Braćo moja! Evo na istoku izlazi sunce, slavan sijeva nad gorom dan i gleda nas tu pod zastavom svetom, gleda nas, taj zgaženi hrvatski puk pod puškom i sabljom. I pita nas: zašto ostaviste ralo i plug, ženu i djecu, što stojite na snijegu i ledu? Oj, bijeli dane! Crna nas nevolja pogna amo, sloboda nas zove, sveta sloboda! Pošteni smo. Raskršismo lance i skovasmo sablje, razlomismo pluge i skovasmo koplje. Ljudska je pravda propala. Mi je dižemo opet, mi bijedni kmetovi, i vapijemo da se do boga čuje: "Slobode nam daj, pravice nam daj, o bože, i mi nosimo neumrlu dušu i spodobu božju, i mi smo tvoja djeca!" Za slobodu smo se digli, i svaki je nosi u srcu, u ruci. Gospoda idu na nas, silna se vojska valja na nas da nam iščupa srce, da nam zgazi poštenje, i sad će zasinuti na onim vršcima njihovo svijetlo oružje. Ali ne bojte se bljeskanja njihove sablje, uz njih je sila i bijes, uz nas je pravo i bog. Budite ljudi, dignite čelo, danas nek se vidi što vrijedi šaka seljaka; budite ljudi, tvrdo stojte na mjestu, bijte ko grom, da se vidi što čini sloboda roba! Bijte se slavno jer se bijete za ženu, za djecu, za majku i oca, za svetu pravicu. Tu valja živjeti ili mrijeti. Bijte se da svladate, jer ako padnete pod gospodski jaram - jao! Ni đavo u paklu ne zna te muke što će ih gospoda smisliti za vas: svaki dan će vam donijeti novo prokletstvo, svaka noć nove muke, i molit ćete boga nek pukne pod vama zemlja koja vas nosi. Zato se ne dajmo živi do zadnje kaplje. Ja ću vas voditi i kunem se na ovu svetu zastavu da ću uz vas biti dok bude u meni duše, da ću život dati za svetu slobodu. Hoćete l' vi?

- Kunemo se - zagrmi usklik dolinom.

Tad skoči Vagić pred Gupca i viknu dignuv sablju:

- Matija! budi nam kraljem!

- Umuknite! - zagrmi Gubec - ja neću biti nego slobodan čovjek! Ali sjetimo se Kralja nebeskoga, k njemu uzdignimo srca!

I skinuv kalpak kleknu vojvoda, klekoše kapetani, kleknu cijeli puk. Gubec reče:

- Bože pravedni! Bože milostivi! Evo na tvrdoj zemlji kleče pred tobom tvoja uboga djeca. Iz dubine srca svoga vapimo k tebi: Smiluj se, usliši nas, oslobodi nas. Otvoreno je pred tobom naše srce, ti vidiš da smo pravednici. Raskrili nad nama milostive ruke da budemo slavni pod tvojom zastavom. Oslobodi nas! Amen.

- Amen! - zamrmori svjetinom. - Amen! - šapnuše blijede usne Janine, koja je sklopljenih ruku klečala kod crkvenih vrata i buljila u Matiju Gupca.

Od istoka puče puška, po vrhovima sijevnu gospodsko koplje.

- Na noge, braćo! - skoči Gubec. - Gospoda idu! Dobro nam došla! Na noge! za staru pravdu, za svetu slobodu u ime boga!




Od Jakovlja bruji čudan šum, kao more, kao oluja. Tu valja se vojska polako, gmiže kao crna teška neman po snijegu. Blizu svetoga Petra pojavi se četa banskih husara, držeći sablju u ruci. Lagano idu gledajući desno i lijevo. Sad su na nizbrdici pod strmim brežuljkom. Tu stoji klijet. Jedan, dva, tri puta planu iz klijeti, jedan, dva, tri konjanika svališe se u snijeg. Ali veća četa doleti. Iza živice kraj klijeti pomaljaju se seljačke kučme. - Pali! - viče Pasanac, a olovna tuča praskala je u husare obarajući jednoga za drugim. Husari uzmakoše. - Čujte! - reče Pasanac - bubanj ide, to su pješaci, jeste li pripravili sve? - Jesmo! - Uz bubnjavu pojavi se na cesti jaka četa surih haramija. Iz klijeti planuše puške, prvaci haramija smotaše se u snijeg. - Juriš! - viknu poručnik vojnicima, i kličući počeše pješaci penjati se uz brdeljak, ali s vrška prasnu, prasnu i prasnu: vojnik za vojnikom skotrlja se kao lopta od snijega. - Juriš! - viknu poručnik i sruši se ranjen. - Juriš! - izdisaše u snijegu. Snova udariše vojnici. Sve je tiho. Ha! valjda hulje nemaju praha. Oj! Oj! Sad se propeše na brijeg, u klijet. Zatvorena razvališe vrata. Evo seljaci bježe. Eto iz klijeti dobar je nišan. Klijet je puna vojnika. I grunu grom, orijaški plamen zabljesnu, klijet i četa odleti uvis, a ruke. noge, glave, oružje vojnika spusti se poput dažda na krvavi snijeg. Pasanac ih dignu lagumom uvis. Strah i jar spopade vojsku. - Naprijed - zakriješti Alapić doletiv na konju do prvih četa. Vojska se protura dalje. Kao crna rijeka razlijevale se čete niz brijeg, konjanici lagano napredujući cestom, pješaci držeći pred sobom pušku u raštrkanim hrpicama, a odostrag topovi vučeni od volova a podupirani od ivaničkih bombardira. Sada se rasu vojska na polju kraj Toplica pred ušćem prodola.

- Zaustavite čete - doviknu Alapić zapovjednicima, leteći uz redove - eno za Toplicama stoji jaka četa seljaka u polju. Valja na oprezu biti. - Trubač uz Alapića zatrubi. Za kratak čas skupiše se zapovjednici četa oko vojskovođe.

- Gospodo - reče - molim vas, pazite na čete svoje da se ne osramotimo. Seljaci su bijesni i dobro oružani. Sad me poslušajte: pješaci, haramije i Uskoci stavit će se u srijedu, na desnom i lijevom krilu konjanici, zdesna, gospodine Plovdine, vi sa banskim husarima, slijeva gospodin Arbanas sa Turopoljcima i gospodin Farkašić sa zrinjskim kopljanicima; lumbarde slijedit će straga. Pješaštvo postupat će ravno naprijed, a konjanici navalit će sa strane. Sad neka vojska dvije ure počine - zatim, što bog da. Postavite međutim prednje straže, gospodo!




Moglo je biti oko devet ura prije podne, a dne 9. veljače 1573, kada bubnjevi zatutnjiše i trublje zaoriše po redovima zemaljske vojske. - U red! Oprez! - ozivahu se glasovi časnika koji su uzdignutom sabljom stojali pred svakom četom. Kao srebrno klasje igrali nizovi pješačkih pušaka i sulice o zimskom svjetlu. Veselo trepetahu perjanice konjanika. Alapićev trubač zatrubi, a za njim sve trublje, zastavnik podignu bansku zastavu, a za njim druge čete svoje zastavice.

- Naprijed! - zapovjedi Alapić, i naprijed stupaše vojska, raskriljujući se dalje i dalje, prijeteći zahvatiti u kliješta Vagića. Već poče pušketanje prednjih straža. Iza drveća gađahu seljaci na konjike. Slijeva za Toplicama poleti gospodin Arbanas kroz grmlje i trnje sa Turopoljcima da zahvati Vagića zdesna. Veselo skakutahu plavetni plemići naprijed, ali u zao čas. Iza opkopa od snijega prosu se na njih smrtna grmljavina, i konjanici uzmakoše glavnoj vojsci. Življe nahrupi Plovdin, banski husari sunuše kao strijele u lijevo krilo seljaka, ali na pol puta baci se pred njih četa seljačkih konjanika. Ljuto tresnu četa u četu, gotovo se zapleše, ali za malen čas smotaše banovci, sijekući sve na križ, seljačke konjanike: svi padoše mrtvi u snijeg. Brže je grmio bubanj, češće zadrla trublja. Već i praskaju puške. Vagić uzmiče sve brže i brže, reć bi da bježi prema ušću. Hura! Za njim leti Plovdin. Sad se već gužva Vagićeva četa prema ušću doline. Husari su blizu, ali u mig okrenu se seljačka četa prosuv iz pušaka vatru u husare, a sa strmog brežuljka udara Pozebec iz dviju lumbarada krupnim zrnom u gomilu banovaca. Nu ne mari Plovdin, husari padaju kao snopovi, ali husari sijeku i tišću se naprijed a pred svima zapovjednik. - Naprijed, junaci! Udrite seljačke psine! - zapovjedi kapetan i da zamahne na Vagića, ali novi prasak seljačkih pušaka prorijedi četu, i zrno prosviri junaku Plovdinu prsi, te izdahnu pod kopitom vlastite čete. Živo usklikoše seljaci videći gdje je husarski kapetan pao, a konjanici klonuše za čas.

Alapić, jureći na konju sred gustih četa pješadije, porumeni od gnjeva. Oko mu plamćaše, usnice drhtahu. Istrgnuv banski stijeg zastavniku, zamahnu mačem i zaviknu:

- Naprijed! Udrite, kukavice! Sramota! Vi da ste junaci, pa se plašite tih torbaša, tih prostih palikuća koji su utekli od pluga da robe. Naprijed, konjanici! Naprijed, Uskoci! - Nad uskom dolinom steralo se sunce, daleko bliještio je snijeg, a danje svjetlo blistalo je po svijetlom oružju tisućglavog šarenog roja koji se je u toj kotlini gurao, turao, komešao, krvario na život i smrt. Ko bura prohujiše spuštenih sulica zeleni zrinjski konjanici, metući ispred sebe čopore kmetske, ali iza svake jame, iza svakog grma, iza svakog drveta planu puška za puškom i svali po jednog konjanika. Brzim kasom prodriješe mrki Uskoci pod kalpakom u prodol. Kabanice im se crvenile ko divlji mak. Vodio ih Strahinić. Ali sa pokrajnih humaka ruknu top za topom, zrno sunu u gomilu koja se začas rasprši, začas opet stisnu. Dođoše do drvene kolibe kraj puta. Tri puta udariše jurišem, tri puta klonuše, četvrti put prekrili silesija kolibu kao mrav i podavi sve seljake. Polaganije u gustim redovima koracaju haramije spuštene puške. Modri Turopoljci tiskaju se uz njih na konjima. Pri zavoju ceste kraj šumice bace se pred plemiće konjanici seljaci, i u hip kresnu sablje unakrst kao vatrene zmije, a buzdovani padaju kao gromovi na lomne štitove. U šumici kleči za svakim drvetom seljak, mjeri, obara, obara i mjeri, konji se propinju, konjanici padaju. Dolinom kipi amo-tamo valovito more glava, nad glavama sijeva oružje ko srebrna pjena nad talasima. Sad je sva banska vojska ušla u dolinu. Alapić viče, Alapić goni: - Naprijed, naprijed! - Sad prevališe banovci polovicu klanca tiskajući ispred sebe Vagićeve čete. Sad su blizu mjesta Stubice. Ali Vagićevi krenu letimice nalijevo, krenu nadesno, i pred gustom banskom vojskom niču za potokom visoke zemljane ograde na kojima stoji Lepoić sa deset topova i 2000 seljaka. Deset plamena planu, deset gromova grunu, bijeli, zlatoliki dim sunu po zemlji, male puške praskaju, strijele sikću. Prva uskočka četa nije nego mrtvo, krvavo klupko. Redovi haramija klonu, konjanici smotani u divlji čvor uzmiču. - Bombardiri naprijed! - ruknu Alapić. Iza guste ograde vrta sijevnu jedna gvozdena cijevština za drugom na šanac, brijući sa braništa seljačke glave. Dim se skupi na razbojištu ko ogroman oblak iza kojeg tek razabireš pocrnjele, krvave ljude kako pale i bjesne. - Juriš! - zapovjedi Alapić. I pješadija sunu na šanac, gmiže po zemlji, penje se uz ljestve, hvata se noktima, urliče, pada i stenje. Sad - sad se razlijeva bijesna mužadija leteći u gustim čoporima niz bregove zdesna i slijeva u bokove banovaca; od crkvice grnu Stubičani, a pred njima na konju Gubec i Mogaić.

- U ime boga! Za staru pravdu! - ori se vojvodin glas. Kao risovi bace se Stubičani na haramije. Sjekira bliješti i hara, puška grmi, Gupčevo oko sipa strijele, Gupčev buzdovan baca gromove, a uz njega siječe Mogaić kao anđeo smrti. Jedna četa haramija opkoljena je od seljaka. I hoće da prodre. - Rastjerajte kmetsku pljevu! - viknu banski kapetan i provali naprijed, ali Mogaićev ga samokres sastavi zemljom; seljački obruč stisnu se ljuće, uže, bijući, sijekući, a zamalo ne bješe to četa haramija, već brdo lešina. - Oduška! Oduška treba! - vikaše Alapić, komu od dima pocrni lice, i zrno odnije perjanicu. - Djeco, na juriš! Svi na juriš! stisnut će nas kleta mužadija. - Jedan čas utihnuše svi, a u hip zagromoriše bubnjevi, zatrubiše trublje po cijeloj vojsci, i kao pobješnjelo more uz mramorje ustalasa se urličući gusta vojska na stubički opkop. Bijesni su, mahniti, zaboraviše da se tu dijeli smrt. Zrno za zrnom lupi sa šanca u čopor, strijele dažde u razjarenu rulju, kamenje kotrlja se s visa, drobi glave, mrvi kosti. Ali badava, vrazi se penju i penju. Sjekira koli glavu, nož para rebra, mrtvaci padaju natraške, ali opet urliču i viču, opet se penju i pužu jedan preko leđa drugomu, živi zaklanjajući se mrtvacima. Oj! prvi Uskok skoči na šanac, diže nož, zaglavinja i pade strmoglavce. Ali drugi, treći se pope. Bože! Topovi šute. Struja provali na opkop. Seljaci bježe, bacaju oružje. Bježe! Lepoić, crna kukavica, doviknu im od straha: - Bjež'mo! - Izdajica, kukavica! Ubio ga bog!

- Pobjeda! - kliknu Alapić - sad imamo oduška! - Kao široka rijeka zastruji vojska preko šanca u mjesto koljući i sijekući i raskrili se širom.

- Junaci, okrenite se - zagrmi zapovjednik - sad navalimo mi u klanac. - Vojska zajuri u gustim čoporima kao sjeverna bura, a raspršeni seljaci prhnuše ispred nje kao uvelo lišće. Još tu i tamo branjaše se četa junački, ali vito koplje Zrinjana slomi te male hrpice. Stubičani se jošte biju ljudski, oko njih se diže gotovo opkop mrtvih vojnika. Dva puta udariše pješaci pod Alapićem na njih, dva puta ih odbiše ljuto - a nahrupe treći put. Plamtećim okom viknu Mogaić: - Braćo, ne dajmo se! - i probode časnika, ali padajući ispali ranjenik samokres i zgodi junaka u prsa. Mogaić klonu, pade. Stubičani pobjesniše i odbiše četvrtu navalu. Tad dignu Gubec blijedog ranjenog mladića, poklopi konja i doviknu drugu Pasancu:

- Drž' se, brate! Smjesta se povratih. Moram zakloniti mladića.

Brzo poleti uzbrdo k crkvici, siđe, ponese Đuru unutra. Ali Jane ne bje. Gubec položi mladića na zemlju, otvori halju. Iz junačkih prsiju tecijaše rumena krv. Gubec kleknuv nadnese nad Đuru. Mladić otvori mutne oči:

- Ujače! - šapnu - peče, peče!

- Čekaj, sinko - uzdahnu vojvoda suzna lica - da ti zavijem ranu.

- Pusti, nek teče krv; nema tu lijeka - nasmjehnu se Đuro - nek teče, to je sjeme za slobodu naše unučadi. A gdje je Jana, moja Jana? - dignu ranjenik glavu.

- Ne znam, ne znam, sinko - reče Matija, obazrijev se - nema je.

- Ah, poljubi je za me! Pazi je! Molim te! Zlo smo prošli. Oh, Lepoiću, Lepoiću! Ali čuj taj prasak u dolu, još se naši tuku. - Još - spusti Gubec glavu nad mladića - to ti je zadnji uzdah naše slobode, zadnji! Bože! - - -

- Zašto, oh, zašto - - ujače - peče - - - mladić se trznu, stisnu Gupčevu ruku, zažagri očima i protegnu se mrtav.

A Gubec pokri lice rukama i zaplače, plakaše kao ljuta godina klečeći kraj mrtvog junaka.

Sve se bliže i bliže primicala vika i krika k crkvici. Stubičani uzmicahu uz brdo bijući se, pucajući, ali odasvud oko brežuljka provrvješe gomile vojnika. Sad su seljaci za ogradom groblja, brane se bijesno. Pasanac bude na uzmaku ranjen, uhvaćen. Nemaju vođe, nemaju praha ni olova, dvije trećine ih padoše. Uskoci doskakuju kao gladni vuci, u rukama im sijeva nož. Sad se zgrabiše po groblju sjekira i nož, po grobovima bije se boj, čovjek na čovjeka, šaka na šaku, glava za glavu, duša za dušu, a po humcima rumeni se krv, kao da ruže na snijegu cvatu. Sad brane jošte Stubičani crkvena vrata. Tu stoje u kolu i mašući oko sebe sjekirama kose uskočke glave.

- Kukavice - kriješti Alapić doletjev - udrite, ubijte ih!

- Stanite! - zaori iz crkve glas, i na prag stupi vojvoda Gubec, držeći u svakoj ruci samokres. Seljacima klonu oružje, klonu i vojnicima.

- Jesi li ti vođa? - zapita Gubec Alapića, koji je u čudu buljio u taj nenadani pojav.

- Jesam.

- Čuj me! Pokloni tim ljudima Stubičanima slobodu i život da ne poginu ludo, jer imaju žene i djecu, a za uzdarje odat ću ti gdje se je sakrio Matija Gubec, začetnik, glavar bune.

- Da ćeš mi izdati kralja seljaka! - kliknu radosno Gašo - neka ti bude: budi im sloboda i milost čim mi predaš Gupca.

- Zakuni se krvlju Spasitelja.

- Kunem se krvlju Spasitelja - dignu Alapić tri prsta.

- Evo me, uzmi me - reče vojvoda mirno, baciv puške - jer Gubec sam - ja!

- Ti? - problijedi namjesnik banov.

- Da, ja, začetnik bune, glavar vojske, ja, branitelj slobode.

- A znaš li što te čeka? - zapita ga Alapić.

- Znam - potvrdi Gubec - ajd'mo, vodi me kamo te volja.

- Povedite ga na stubički grad, a te seljake branite od svačije uvrede.

- Zbogom, braćo! - okrenu se Gubec zadnjim junacima svoje čete, koji suznim okom oko njega klečahu - dignite se, samo pred bogom prigiba se koljeno. Pali smo. Bog je tako htio. Ja ću propasti, ali vi živite, vratite se među svoje nek ne izgine naše pleme. Ne klonite, bog će dati, doći će dan svete slobode. Blagosivljem vas, i oprostite mi. Jedno vas molimo: vama ostavljam Janu, jadnu siroticu, na vašoj je brizi. Hoćete li?

- Hoćemo! Hoćemo! - odvratiše poniknute glave kroz suze seljaci ljubeći svoga vojvodu u ruke.

- Zbogom, braćo! Zbogom slobodo! Zbogom, kolijevko moja! - zavapi Gubec otkinuv se od seljaka - gospodine vođo, evo me, vodi me!




Nad stubičkom dolinom po vrhovima razlijevalo se sinje svjetlo mjesečine, širom vidika titra snijeg poput alema, širom doline cvatu po snijegu krvave ružice smrti. Šest ura rvala se u tom dolu sloboda i sila, šest sati bljeskao je ovdje prvi tračak svijesti hrvatskoga puka - i potamni. Hrvati utamaniše hrvatsku slobodu. Kao jednim mahom kose povaljeni leže dugi redovi blijedih mrtvih junaka, ista im lica, iste crte, ista kolijevka, razno ruho ali isto prokletstvo. U sinji bljesak noći miješa se rumeni požar plamtećih sela iz kojih Uskoci nose svoj plijen, kroz noć razliježe se vapaj zdvojnih žena, a drveće kraj puta nosi sred zime ljuta ploda: na svakoj grani visi mrazom ukočen, Uskokom obješen seljak. Na gradu Stubici je veselo. Gospodin Alapić časti oficire. Pocrnjela lica sjedi grbavac sred pijanog jata i puni čaše i pjeva pjesme i viče i kliče slaveći rumenikom propast seljačke slobode. Gospodin Alapić časti oficire svoje rujnim vinom, slatkom pečenkom, bijelim kruhom i seljačkim djevojkama što ih Uskoci dovukoše pod silu na grad. Vino teče, oko plamti, pjesma se ori, a pogažena nevinost puka vapije zdvojno do boga iz žarkih prozora stubičkog grada. Na groblju spavaju mrtvi junaci, ali jedna duša živi. Na pragu crkvice sjedi blijeda Jana, u krilu počiva joj mrtvo tijelo nesuđenog zaručnika. I djevojka ljubi ga, grli ga, gladi mu kosu i šapće mu kroz suze u uho: - Moj! Moj! Moj!

Jedan prozor na kuli stubičkog grada je taman. Krute gvozdene rešetke hvataju se do dvije jake ruke okovane lancima, a za njima bulji blijedo lice u to pusto mrtvačko polje. Gubec! Čuje gospodske pjesme i smijeh, seljački jauk i plač. Suza zatrepti u njegovu oku i, dignuv oči k zvijezdama, šapnu u noć:

- Oj, sretne, zlatne vi zvijezde! Tisuće ljeta gledate na svijet, tisuće ljeta još sjat će vaš mili pogled nad svijetom. Oj, sretne ste, zvijezde, jer srce pogaženo moje mi šapće da ćete gledati i slobodan, sretan moj hrvatski puk.