Seljačka buna/XXXIII

← XXXII

Seljačka buna —  XXXIII. autor: August Šenoa

XXXIV →

U kraju gdje Sava, tekući među štajerskim i kranjskim brdinama, kod Videma izlazi iz ždrijela u ravno polje, stoji na kranjskoj strani naproti Videmu kao okrajak dosta krupna gromada gorja, ispresijecana uvalama i klancima. Gdje se voda na svom zagibu dodiruje gorja, bregovi su dosta strmi, gotovo okomiti, i jedva je toliko mjesta ostalo međ gorom i rijekom da se je malo trgovište Krško uz brijeg prilijepiti moglo. Zdesna i slijeva od jedine ulice nižu se skromne slovenske kućarice oko stare šiljaste crkve. Drveni krov im je pocrnio, okanca su malena, malen i drveni pristrešak, te ti se čini da su se tuj drobni pilići prikučili kvočki od straha, kao da se nad njima vije grabežljiva ptica. A bome se vije. Stojeći poput jastreba navrh pećine, nadnio se na slovensko mjesto tvrdi grad njemačkih gospodara. Od Krškog dalje na istok, na jug puca ravnica sred koje se Sava prema Brešcima valja. Preko nje stere se štajersko Prigorje do Sutle, a s ove strane vidiš na drugom kraju ravnice uskočke gore, podno kojih stoji mjesto Kostanjevica, podno kojih se vijuga rijeka Krka, hrleći k Brešcima. Kad kreneš uz goru kroz Krško na jug, ističe se na brijegu Turnograd, na proplanku pitomo mjesto Ljeskovac, a dalje u polju stoji Drenovac. Tu se dijeli put. Jedan teče na jug preko Broda do Kostanjevice, drugi na zapad u Čatež i preko Mokrica u Hrvatsku. U jutro dne 5. veljače 1573. sterala se nad tim snježnim krajem gusta, sjajna magla. Još se je sunce rvalo s maglom. Ne bijaše to suha, ciča zima, već vlažan mraz koji se zajede do kosti. Iza maglene koprene provirivahu crni orisi koliba, suho tanano šiblje i drveće, obumrla živica ili koji trošan dimnjak, a od štajerske strane isticao se iz žutosive neprozirne pustinje samo šilj tornja na videmskoj crkvi. Uza sve to bijaše u Krškom živo kanda je proštenje, kanda je sajam, i silesija crnih spodoba kretala se po nejasnoj magli. Krško je puncato. Kako ne bi? Ta tu stoji hrvatska seljačka vojska čekajući braću Uskoke koji će se danas priključiti seljacima, kako ih uputi Drmačić vraćajući se iz Kostanjevice k Iliji. Turna, reče, protjeraše Žumberčani, a sad bježi barun k Novomu Mjestu. Vojska je napunila sve kuće, ali je mjesto maleno. Po ulicama, pa dolje pod Ljeskovcem do Drenove, protegla se vojska pod vedrim nebom. Cijelo čislo lomača rumeni se kroz maglu. Tu počivaju seljaci čekajući braću. Nemaju brige, ne znaju za strah. Zašto? Nadaleko nema gospodske vojske. Gle kako vatra veselo plamsa! Oko nje rastalio se snijeg u velik kolobar do crne zemlje. Kraj vatre čuči pastir pod plaštem od sirka, pod bijelom janjećom kapom. Lice mu se nadulo, obrazi mu se rumene, prebire dvojnice. Oko vatre vije se vilovito kolo. Gotovo misliš da je Ivanje. Hrvatski momci u pisanoj čohi naheriše šešir, skaču drobno po zemlji. Hrvatski momci uhvatiše oko pojasa jedre kranjske djevojke. Mladicama dršću prsa, sijeva oko, nagiblju glavu pa se smiješe, smiješe ispod oka Hrvatima. A podalje leži, čuči, sjedi stariji muški svijet hrvatski buljeći u kotline nad vatrom, u ražanj na kom se janje vrti; stariji Kranjci u dugim kožusima pod puhovom kapom gledaju to kolo pa se čude, pa se smiju. Je l' to san? Nije. Pij, brate! Čutura ide redom. Jujuju! Danas je svetak, sutra je svetak, svaki dan je svetak, ta nema gospodara, nema biča. Vatra praska, voda ključa, dvojnice ječe, kolo se vije, zemlja se trese. Na strani stoji na kupu oružje. Veselo, brate, nikakve brige, nikakva straha.

A u selu da vidiš? Kako to kipi i vrvi. Glava do glave, junak do junaka. Čopor za čoporom grne pod oružjem u selo: to su Kranjci iz okolice. Pod brdom je velika gospodska suša. Zidana je, a u njoj mračno, na srijedi gori vatra, ta grije i svijetli. Za vatrom sjede na slami kapetani i vijećaju potiho. Kupinić sjedi mirno, nepomično, Fratrić živo govoreći, a i Turković i Drvodelić i Bartolić. Plamen titra na njihovu licu, plamen stere se dalje u polumrak gdje gužva oko kapetana buči i bruji. Plamen pada na mrka bradata lica, na divlje oči, na zgrčene šake, na sjajno oružje, na bijele krstove. Plamen pada na hrpu krških purgara koji zamišljena oka bulje u tu divlju smjesu, a međ njima mota se mali postolar Planinec, skačući i mašući. Oko mu igra u glavi, kapa na glavi. Poludio je malić.

- Ej! - viknu postolar lupiv susjeda krojača po ramenu. - To je život, to je gospoština, šta! Što će nam raj? Hvali svetoj Rozaliji, rđava iglo, da si se narodio u ovaj čas. Sad mi krojimo gaće, sad je kapa naša! Sve je naše do mora, čuješ li, do mora! Nikakve daće, nikakve plaće, nikakve klade, nikakve vlade. Jedeš i piješ za se, a za djelo se ne pita.

- A odakle hrana? - zapita ga kroz smijeh mlinar.

- Od gospode, mlinski kamene moj! - odvrati postolar, pa će dalje krojaču: - Ej, sastavit ću ja gospodi račun. Šila mi moga, vratit će nam grofovi sve naše žuljeve, a i ono što nam je radio i otac i djed. Zapamti si to, jarčeviću moj! pa objesi svoje niti na klin jer se danas ne šiva, danas se para. Uh! - nastavi zasukav rukave - šta tu sjedimo, kao da pokoru molimo? Prsti mi igraju. Tući mi se hoće, tući.

- Mir, braćo - progovori jasnim glasom Kupinić podignuv glavu. I sve zašuti mravom.

- Evo smo se mi kapetani puka - nastavi Kupinić - dogovorili za naš posao. Bi li išli dalje u Žumberak ili da čekamo ovdje? I dogovorismo da čekamo. Čuli ste da nam Drmačić javi da će Uskoci ovamo k nama. I bolje je. Nas je mnogo, gora strma, besputna, a snijeg je sve pokrio, pa gdje ima gorska sirotinja za nas toliko hrane? Izjeli bi je. Još da vam i to kažem. Došao je od Samobora brat naš Bistrić. I reče nam da će Jastrebarčani i Okićani preko Mokrica k nama. Ne smijemo ih ostaviti. Zato čekajmo! Tako je bolje. Evo je davno minula rana misa, ali Uskoka još nema. Ako ih do podneva ne bude, poslat ćemo brata Bistrića prema Kostanjevici da vidi šta je. Je l' pravo?

- Pravo! - odazvaše se seljaci.

- A kako, brate Andrija - okrenu se Kupinić k Hribaru koji je za njim stajao - kod vas?

- Sve od Boštanja do Radiča napelo je pušku. Samo čekaju pijetlovo pero.

- Dobro, brate Andrija! - nastavi Niko - ponesi im ga. Kreni odmah. Nek se dignu u ime boga!

- Hoću, kapetane! - odvrnu Hribar - zbogom, braćo, i dobra vam sreća!

- A vi, ljudi - okrenu se Kupinić k puku pošto je Hribar otišao bio - ne gubite pameti, ne punite glave preko reda, ne maknite ruke od sablje. Da je red i mir, jer vrag gradi mreže po svim kutevima.

U taj par povrati se postolar u kolo koje je ostavio bio, dižući visoko velik nož, a za njim donesoše dva seljaka na drvenu ražnju pečeno tele.

- Gospodo! - zavika Planinec staviv se pred vatru, pošto su seljaci tele na zemlju stavili bili - gospodo, jer danas smo mi gospoda. Žao mi je da čekamo, ali vi velite da moramo. Dobro. Nu zato ne gubimo vremena. Jedanaesta je ura odbila, i da svoju siromašnu utrobu okrijepimo, poslaše purgari vama kapetanima na čast ovo pečeno tele. Gospodsko je, pogledajte mu gubicu. Dok nam sreća ne da našim šakama bubnjati po gospodskim leđima, brusimo nož za to gospodsko tele!

- Brusimo! Brusimo! - vikahu seljaci, dok je postolar kapetana Fratrića silovito grlio i ljubio. Već posegoše seljaci za pečenim darom, ali ispriječiv se zagrohota Planinec:

- Stanite! Hoćete li da taj pečeni velikaš bez svake parade pošeta iz ovog svijeta u naše duboke i široke želuce? Ne. Čekajte da ga opjevam.

Zarinuv nož u pečena rebra, zapjeva postolar tankim glasom:

- Magnifice, spectabilis domine! Circumdederunt me! Requiescat u želucu. Amen.

- Amen! - udari sto grla u grohotan smijeh, i sve ljudstvo zabuči od veselja i radosti.

- Amen! - zavika postolar kroz smijeh dižući visoko nož.

Puška zagrmi. I kriknu krika. Šta je to? Puk se prenu. Kapetani skočišče. Postolar problijedi. I opet zagrmi puška, i druga i treća i deseta. "Vojska ide na nas, vojska!" čulo se s vana. Kao lav osovi se Kupinić, oko mu zabljesnu i zamahnuv sabljom zagrmi: - Naprijed, braćo! U ime boga!

Kroz maglu plamti kod Ljeskovca vatra. Seljaci piju, vatra praska, dvojnice ječe, kolo se vije brzo, brže i brže! Veselo! Nadaleko nema gospodske vojske, a doći će braća! Veselo, ljudi! Slobodni smo! Veselo, braćo! Puška zagrmi.

- Jao! Pomozi bože! - zavrisnu kolovođa i posegnuv za srce pade mrtav. I puče druga, treća puška. Šta je to! Kao divlja golupčad zaplaši se puk. Iz magle niču crne spodobe. Visoki su im kalpaci. To su Uskoci. Veselo! Braća idu u pomoć.

- Stanite, braćo - viknu zaustaviv se starac - ne varajte se. Mi smo, vaša bra - - - plamen planu, seljak pade.

- Oj, udri! Sijeci! Pali! - zaurla divlja vika, a iz magle izvali se crna četa za četom. Uskoci su to i hrvatski strijelci, a sred njih na konju barun Joško Turn. Strava spopa nenaoružani puk. Kao divlje stado bježi put Krškoga. Trijes za trijesom treska, zrno za zrnom huji, seljak za seljakom pada. Bježe seljaci, ali za njima lete đavoli Uskoci. Sad je gužva Krškom na ulazu, sad zamiče za pećine gdje je visoko nagomilan snijeg. Bubanj tutnji, na crkvi udara zvono. Sada doleti iz sela konjanik.

- Stan'te braćo! branite se! Izdaše nas! Tucite! - zagrmi konjanik, kapetan Fratrić.

Svjetina stade. Već planuše prve kuće Krškoga od uskočke ruke. Na ždrijelu mjesta čekaju seljaci napete puške, naperena koplja. Urličući kasa klupko Uskoka proti njima. Sad su blizu, na dohvatu. Grom zagrmi iz seljačkih pušaka. Klupko zadrhta, ovdje-ondje pada koji, ovdje-ondje porumeni snijeg. - Naprijed! - kriješti Turn, naprijed sagnute glave lete Uskoci i strijelci. Sad su si blizu. Kao bujica hrupe Uskoci, a seljaci stoje mirno. I opet tresne grom, i prve redove pokosi smrt. Ali mravom navru Uskoci, navru iz sela seljaci. Jedva prasne koja puška, jedva čuješ koji jecaj, ali urlik potresuje zrak. Sad je jedan do drugoga. Puška umuknu, handžar bljesnu, kosa sijevnu, zubi zaškrinuše.

- Udri! - ori se Turnov hrapavi glas.

- U ime boga! - grmi s konja Fratrić plamtećeg oka mašući sjekirom. Sad tresnu hrpa o hrpu, prsa na prsa, stopa se hvata stope, ruka ruke, šaka grla. Putem, za živicom, na obali zakipi krvavi boj. Četa se zaple u četu, bijesna se hrpa smota sa hrpom u jedno krvavo klupko, pa se rva, premeće, vrišti, stenje, kune, kolje i gine. Kao munja sijeva kroz maglu nož, kao zmija sikće zrakom kosa, nadaleko se razrva snijeg, nadaleko rumeni se snijegom krvavi trag. Turn mahnita i goni, lupajući mačem, čete svoje u sječu. Badava, seljak se ne da: gdje stao, tu pao, gdje stao, tu klao; ris se zagrizao u risa, ris kvači risa. Zaludu. Zemlja će pući, ali ris neće srvati risa. Jače i jače bije crkveno zvono, brže i brže tutnji bubanj. Ujedanput zaori sa sjevera trgovišta trublja. - Šta je to? K vragu! - zaviknu Fratrić - mi nemamo trublje. - Sad grme velike puške, sad treskaju male. Od sjeverne strane provali silna četa kranjskih konjanika. Obišla je goru da uhvati seljake s leđa. Visoko im se vije zastava, bijesno se ori trublja, na širokim klobucima igraju perjanice, i u zraku blisiču mačevi, lete ko bjesovi, a pred njima bihaćki kapetan Danilo Lasser od Vildeneka. Pred njih baci se Kupinić sa hrpom ljudi. Mahnito sijeku konjanici seljake, ali iza ograda, iz prozora sipaju seljaci u konjanike smrt. Sred mjesta stoji stara kula. Amo se zavuče Drvodelić sa petnaest pušaka.

- Vidiš li toga pernatog vraga - reče Drvodeliću Nikola, sin brdovačkog kovača, pokazav na Lassera - čekaj! Taj je zec moj. - I naperi pušku i nagnu glavu. Tres! - i Lasser sruši se uzglavce, a bijesni ga konj povlači o stremenu kroz krvavi snijeg. Veselo klicanje zaori hrpom.

- Ej, sred čela pogodih ga! - nasmija se garavi sin kovača - djeco, palite dalje! - I snova sipala se smrt s tornja u konjanike. Trećina ih pade, sjekira obori zastavnika, koplje proburazi trubača. Ali vrazi prodiru dalje u seljačko klupko, sjekući desno i lijevo. Kupinić kosi na konju kao mahnit. U lijevu je ruku ranjen. Ne mari, kosi dalje. - Udrite u ime boga. Ali eno sred sela pojavi se četa Uskoka i navali s leđa. Krišom provukla se uz vodu za kućama i prodre u mjesto. - Pali! - urliču Uskoci. - Sijeci! - viču konjanici. Svuda bjesni borba. Ne čuješ nego prasak, zveket i jauk. Još se drži na ulazu Fratrić. Crni Matijaš namjesti strijelce u veliku kuću kraj puta. Odanle pali, da se seljaci ruše kao snopovi u snijeg. Pobjesniše. - Razorite kuće! - viču i sjekirama hrupe na Matijašev zaklon. Jače zaori straga trublja. Jao! Uskok razmrska kundakom Fratriću glavu. Konjanici prodriješe, navale s leđa. Seljaci opkoljeni, stisnuti. Uskoci prodiru u kuće. Mjesto planu strašnim plamenom. - Palite topove! - zavika Turn. Munja planu, krupna zrna gruvaju i raznose cijele hrpe seljaka na komade. Seljaci bježe, a Uskoci lete urlajući preko krvavih lešina za njima i gone ih nožem u plamteće kuće, u hladnu Savu. Sve je palo, razbjeglo se, pohvatano. Vidiš li na humku zidanu kuću? Iz prozora viri gvozdena dvopuška. Tu se drži zadnja hrpica - pedeset ljudi, na čelu im Kupinić. Blijed je, krvav, ali mirno stoji kraj puške. - Juriš! Udri! - riče Turn, a bijesna rulja leti uz humak. I puče grom. Dvadeset Uskoka prebaci se u smrt, ali u taj par provali mačem u ruci Kupinić i cijela četa za njim.

- U ime boga! Za staru pravdu! - kliknu kapetan. Ali sad shvati ga zrno - kleknu, i deset noževa rinu se u junačka mu prsa. Ni jedan od njegovih ne osta živ. Svi ležahu oko vođe pred plamtećom kućom.

Turn pobijedi! Od divljeg urlanja potrese se zrak. Sad puče bijes - užasni zvjerski bijes! Hej, kako konjanici gone seljake na hrpe u Savu! A Uskok! Bubanj ga zove na okup. Mari on, ima drugoga posla. Jao, ako si imao kuću, planula je; ako si imao stoke, poklana je; ako si imao dijete, zadavljeno je; jao, ako si imao ženu - - -

Podne je davno minulo. Zdrava je Marija. Sa tornja ječi zvono. Zvoni li na Zdravu Mariju? Zvoni li na vatru, na umiranje? Mrak se spušta na krajinu. Još lete vojnici po mjestu kao vuci tražeći plijen, vukući iz kuća zdvojne žene. Tu stoji sred snijega crno garište. Pred njim sjedi plačući majka, ondje liže još iz žitnice plamen. Nad mjestom povlači se dim. Kud ti oko siže, krvav je snijeg. Za svakom ogradom, po putu leže blijede, krvave lešine, u rukama im nož ili puška, a gdje je najveća hrpa, leži i mali postolar. Polovica seljaka poginu, malo ih pobježe. Ali dobro je mrtvima, jao živima koji padoše u šake Turnu, ta eno uz drveće privezani stoje, a međ njima kapetani Turković, Bartolić, Drvodelić. Jao njima!

- Čekajte, psine - doviknu im Turn - za svaku kap plemenite Lasserove krvi po jedna pasja seljačka glava!

Tiho im teku suze niz obraze, tiho teče Sava snježnom poljanom i nosi sa sobom stotine mrtvih Hrvata, nosi ih natrag u domovinu. Zar k majkama, k ženama, zar k djeci?

Gospodin Turn je skupio pred crkvom vojsku.

- Vođe seljačke gamadi - reče Matijašu - pošaljite sutra pod jakom stražom u Ljubljanu. Vi ćete ovdje ostati sa strijelcima, a ja ću sa ostalom vojskom, čim svane zora, u pomoć gospođi banici onamo u Hrvatsku. Ali čekajte - završi obrštlajtnant - obilježiti valja kuje koje proti nama digoše glavu. Svakomu odrežite nos i lijevo uho, i nek nose taj znamen ostalima na strah.

Kroz maglu vidiš čislo lomača, oko vatre čuče hrvatski pješaci, kranjski konjanici, pa piju, pa pjevaju, pa igraju kolo. Misliš da je Ivanje. Kroz mrak čuješ užasni krič jadnih sužnjeva, koje krvavo bilježi uskočki nož. Ali nad rumenim plamenom, nad snježnom pustinjom vije se crni gavran i grakće: "Ej, stara pravdo! Ej, slobodo, gdje si? Pod tuđim gospodarom za tuđeg gospodara ubi Hrvat Hrvata, Slovenac Slovenca, brat brata! Ej, veseli se, gavrane crni! Tebi je ostalo njihovo srce! Ti ćeš im piti crne oči!"