Seljačka buna/XXXII
| ← XXXI | Seljačka buna — XXXII. autor: August Šenoa |
XXXIII → |
- Šta ste se zaboga prestravili, sine? - zapita Uršula Stjepka, koji se je upravo iz Zagreba u Mokrice povratio bio.
- Zlo je - odvrati velikaš, nemirno hodajući amo tamo po sobi.
- Kakve novine nosite? Seljaci se podigoše?
- Da, žalibože digoše - reći će velikaš buljeći u zemlju.
- Govorite, za ime boga!
- Uzde nam izmakoše iz ruke. Ne znam što da mislim. Kao crni gavrani dolijeću sa svih strana zli glasovi na banske dvore. Prokleta struja seljačka razlijeva se poput bujice po cijelom kraju. Ne buni se samo Tahova mužadija pod Susjedom i na Stubici. Baničini kmetovi na Cesargradu podigoše bijesne glave. Kastelan im se je opirao, ali seljaci popališe grad, oteše topove, a kastelan izgubi glavu. U okićkoj gori i oko Kerestinca sjati se puk i razori kerestinački dvor. Draganićko plemstvo ide pod svojom zastavom na Jastrebarsko da udari na banicu. Krvnik Tahi zatvorio je Susjedu vrata i naperio velike puške da se kmetski bijes ohladi o krvavim zidinama. Ali seljaci ne navališe na Susjed. Svuda po snježnoj ravnici vidite kako se dugo čislo razjarenih seljaka vije poput crne zmije, kako im se poput oštrih bodljika ljeska svijetlo oružje. Svuda čuje se lelek crkvenih zvona, svuda plamte Tahovi dvori. Projurih kroz Stupnik. U selu nema gotovo muške duše. Svi pođoše k vojsci, jer vojsku imaju. Hrpa se pridala hrpi i bude četom, četa četi i bude vojskom. A sve se to diglo u jedan hip kao munja.
- Ne idu na Susjed, na Taha? Ta kamo idu? - upita Uršula.
- Šta ja znam. Na zapad idu. Dočuh da su provalili preko Sutle u Štajersku.
- Šta će Hrvati ovdje u Štajerskoj, tu bar nema Taha?
- Šta ja znam - lupi Stjepko srdito nogom - ali čujte šta je to? Zvona zvone? Čujete li kriku? - Stjepko poleti k prozoru, otvori ga: - Za ime boga! Ta to je u mojem vladanju.
U sobu pade dršćući mokrički kastelan.
- Gospodaru! - reče - zlo je! Vojska hrvatskih seljaka stoji pod Ilijom Gregorićem kod Dubove i kreće na Brešce. Dvije tisuće oružanih ljudi. Štajerci svuda pristaju k njima. Ali zlo poseglo je i do nas. Vaši Jeseničani posjekoše mitnicu, oteše gospodski brod. Iz Bregane otjeraše vaše špane i zvone u sva zvona. Po selima lete konjanici, muškarci se zgrću pod oružjem vičući da im već nema gospodara, da idu k Hrvatima u Dubovu.
- Bože! - zalomi Uršula rukama - propadosmo!
- Kastelane! - reče Stjepko prestravljen - zatvorite gradska vrata, naperite topove, skupite momčad, koliko je ima?
- Do četrdeset.
- Ništa više?
- Ništa.
- Počekajte! Ponijet ćete pismo gospodinu uskočkomu obrštlajtnantu Jošku Turnu u Kostanjevicu. Recite mu šta je, i neka brže pošlje jedno 300 Uskoka i dvije vreće praha. Da, je li Svrač u gradu?
- Jest.
- Pošaljite ga amo! A vi idite brže.
Kastelan ode, i zamalo pojavi se pred gospodarom seljak Ivan Svrač.
- Šta želi vaša milost? - zapita seljak hladno motreći ispod oka Stjepka.
- Je l' bijes ušao u vaše seljačke glave? Šta tražite u Štajerskoj i Kranjskoj? - kriknu velikaš.
- Šta ja znam - slegnu seljak ramenima - ta znate da sam ovdje bio na službi.
- A ti moraš znati što kane.
- Ne znam, velim vam, gospodaru, pitajte ih sami.
- Ivane! - progovori Stjepko blaže - uzmi konja, poteci u Dubovu k Iliji. Zaklinji ga nek se sjeti našega ugovora, nek se vrati, nek udari na Susjed.
- Dobro! - zategnu Ivan poslije časka - ne znam hoće li htjeti. - Po tim riječima izvuče se seljak iz sobe.
- Ja ću dolje u selo, punice, da zaustavim seljake. Ne recite Marti ništa da se ne poplaši.
- Nemojte, Stjepko, zaboga! - moljaše Uršula.
- Mislite li da se Stjepko Gregorijanec boji? Da vidimo. Zbogom.
Ura za urom minu, a u smrtnom strahu brojila je gospođa Uršula časove, tješeći se i varajući svoju kćer. Već je bilo blizu noći. Napokon se vrati gospodar i pozva punicu k sebi.
- Šta je? - upita žena mrkog zeta.
- Je l' se vratio kastelan?
- Nije.
- Sve po netragu! - Kuga ih udavila - škrinu Stjepko zgrčiv pest. - Poletjeh sa deset momaka do prijevoza. Na stotine seljaka stiskalo se kraj Save - sve pod oružjem, svi kao da su spremni na dalek put. Sve pedeset po pedeset prešlo ih preko Save. Doviknuh im neka stanu, i kamo k bijesu idu? Ali oni ništa. Bocnem konja, doletim do broda da zakrčim seljacima put. "Kamo krenuste, hulje?", viknem. "K svojoj braći", odgovori mi star Jeseničanin, "po svoje pravo." "Proti komu?" "Proti gospodi." "Ne znate li, zlotvori, da sam ja vaš gospodin?" "Bili ste", odvrati stari bješnjak, "sad je drugi red. Uklonite se s puta jer bi moglo i zla biti!", reče starac pokazav prstom na stotine kopalja koja su na me naperena bila. Oklijevah časak, ali među ruljom pojavi se glasan mrmor, i gužva otisnu me od brijega.
Uršula jedva da je disala.
- Ne vrati li se Svrač? - šapnu kroz prepast.
- Vrati.
- A šta otporuči Ilija?
- Prekasno. Da se neće vratiti. Da prevarismo puk, hoteći se izmiriti s Tahom. Sada da se dižu na svu gospodu.
- A koji nas đavo izda? - zadrhta Uršula.
- Oh, da ga znam! - podignu Stjepko pest - poslah Svrača po drugi put. Da o pomirdbi s Tahom nema govora jer se je Sofija udala za Milića. Nek se vrate, jer da ću ih inače nataknuti na ražanj.
- A šta dojavi Svrač?
- Ne povrati se više - odvrnu Stjepko poniknute glave.
- Nož se okrenuo proti nam - istisnu Heningova - pomozi nam bog!
Gašpar Posinger, upravitelj grada u Brešcima, plamti od bijesa. Bubnjem dao je sve građane mjesta pozvati u tvrdi grad, da ga brane od hrvatskih seljaka kojih se čopori valjaju od Dubove. Desetak ih dođe, drugi rekoše: nećemo. Trećega veljače 1573, oko podne, doleti na brežački trg konjanik, seljak Šantalić. Ogrnut je izvrnutom opaklijom, za klobukom igra mu pero, u desnici sablja, u ljevici bijela zastava.
- Oj, ljudi Breščani! Pošteni građani! - zaviknu seljak narodu koji je kličući izletio na kućna vrata. - Čujte! Šalje me kapetan Ilija k vama. Naša vojska ide ovamo, ali vi se ne bojte! Nećemo zla! Braća smo i prijatelji. Na gospodu idemo. Nećemo daća, nećemo mitnica, nećemo biča!
- Nećemo biča - zagrmi narod.
- Pa dobro - nastavi Šantalić - budite uz nas, predajte nam mjesto.
- Hoćemo! Vaši smo! - vikahu Breščani. U taj hip ispuknu se između naroda debeo čovuljak, brežački župan Jure i udari u sav glas kriještiti:
- Ubijte pijanog Hrvata! Jeste li čuli, poganin buni nas proti milostivoj gospoštini. Ubijte ga, ili ću vas zatvoriti. - Srdito dignu župan pest, a sa grada grunu silovito top.
- Ha, ha! Dolje župan! Dolje licumjerac - bješnjaše narod. - U dobar čas dođe Hrvat! Kraj je sada gospodi i krvničkim robovima - zagrohota Nikola Krobot i udari župana dlanom po trbuhu, da je smjesta poljubio zemlju.
- Breščani - dignu Nikola kijaču - jeste li ljudi?
- Jesmo.
- Breščani! Hoćete li da vam još i sad po leđima bubnjaju i po kesi kopaju njemačka gospoda?
- Nećemo!
- Dolje s gospodom! Nek dođu Hrvati! Je l' pravo, braćo?
- Nek dođu Hrvati - zakipi narod.
Za jednu uru uniđoše bubnjajući, kličući pod bijelom zastavom sa crnim krstom, na konjima i pješke dvije tisuće hrvatskih i štajerskih seljaka, a na čelu im Ilija Gregorić. Nikola Krobot održa riječ, Brešci se predaše, i rujno vino iz lagava debeloga župana okrsti nanovo staru pravdu; ali gromovito viknu Gregorić: - Naprijed braćo, naprijed! Dalek čeka vas put!
Od stare Vasi do Videma tutnji bubanj. Kadšto pukne puška i odjekuje muklo po snježnoj ravnici. Štajerke izlete na vrata. Hrvati idu, idu na gospodu. Puno ih je kao proje. Dugo, dugačko čislo. Ne vidiš im konca ni kraja. Jedni gaze pješice snijeg, drugi idu na konju. Čudni ljudi, brkati svatovi. Jedni imaju široke šešire, drugi kučme kape, jedni opanke, drugi čizme, jedni mentene, drugi izvrnute kožuhe, treći pisane čohe od darovca, a četvrti gunje. Na brkove im se hvata inje. Sve gledaju veselo preda se. Ta slobodni su. Koji nosi pušku, koji koplje, koji sablju, koji kosu, koji sjekiru, bilo je i mlata i bata. Svaki ima na prsima bijeli križ, sami vele da su križari, svakomu igra za šeširom ili kapom pero, a nad svima vije se bijela zastava sa crnim križem. Uz nju jaše mirno gledajući preda se vojvoda - Ilija Gregorić. To je čovjek! Slobodno gleda, za pojasom sijevaju mu srebrne kubure, ništa se ne boji. I četiri topa imaju na kotačima. Te su im Cesargrađani poslali, a i deset dvopušaka od gvožđa. Čisto je čovjeka strah. Ali veseli su, tako mi duše! Bubnjaju kao da idu na proštenje, pucaju kao da idu u svatove i pjevaju - čudno, čudno zavlače pjesmu kao da pjevaju vigilije. Sad su došli do Videma. Tu valja čekati, reče Ilija. Skloni se kako znaš, u kuću, u staju, u hambar, u crkvu, ili prosto ti čekati na snijegu. Večer je, maglovito je, tmurno je. Preko Save ondje sijevaju od kuća Krškoga iz prozora svijeće, brdine se dižu strmo u maglu, suho granje strši u zimski zrak, snijega je puna torba. Ali šta hudi magla i snijeg kad si svoj? Videm je pun ljudstva kao da si krumpir nasadio. Najveća je gužva pred kućom seoskog župana. Tu stoje topovi, tu je kraj vrata prislonjena zastava. Vrata su otvorena. Kapetani izlaze, ulaze, ko da je to krčma.
- Koga bijesa tu čekamo - zapita pred vratima Pavao Fratrić, kapetan stupnički - kakvu nam kašu kuha Ilija opet?
- Dabome, kašu - nasmija se Ivan Karlovan, kapetan stenjevački, puhnuv u šake - za veliku gospodu. Imat će šta pojesti.
U županovoj velikoj sobi žarila se peć. Kraj nje na klupi protegnuo se Nožina. Na podu mu leži puška. U kutu na zemlji sjedi Mato Gušetić i reže hljebac gledajući u Nikolu Krobota, koji se za dugim stolom sa Nikolom Kupinićem kuca, a kod prozora šapće mali fiškal važne stvari Metljičaninu Doročiću. Malo postojalo časa, i u sobu pade Ivan Svrač, mokar, izmučen od puta.
- Oho! Ti, Svraču? - zaviknuše svi.
- Gdje je Ilija? - zapita došljak posegnuv za vrčem.
- Preko u Krškom - odvrati Gušetić - dogovara se sa purgarima da se predadu i budu uz nas.
- Pasja godina! - otresnu se Svrač - ne ćutim već kosti.
- A šta si našao? - progovori fiškal. Uto pojavi se na pragu Ilija, a uz njega postolar Jure Planinec i krojač Osvald, građani iz Krškoga.
- Pomoz bog, braćo! - pozdravi ih Ilija. - Sreća nam dobro služi. Lijepo se dogovorismo sa purgarima u Krškom. Naši su. Zaklesmo se jedan drugomu, i evo šalju poštene ljude za svjedočanstvo.
- Pri mojoj duši - lupi se postolar u prsa - pošten sam. Iskrivile se sve moje pete, ak' sam nepošten. Željan sam sašiti par čizama od gospodske kože.
- A ti si, Svraču, došao - nastavi Ilija - kakve novine nosiš?
- Nije se bojati ni od Uskoka ni od zrinjskih konjanika. Možemo slobodno naprijed.
- Dobro - reče Ilija - sutra zarana možemo preko Save. Ti, Kupiniću, vodit ćeš vojsku, a s tobom će Turković, Fratrić, Nikola Bartolić i Grga Drvodelić. Tisuća ljudi će s vama, uzmite si i pet velikih pušaka i dva topa.
- A ti, kapetane? - zapita Kupinić.
- Ja idem dalje k Sevnici, pa u goru Pilštajn, gdje nas Šterc čeka. Vi ćete od Krškoga preko Drenove na uskočke gore. S druge strane doći će onamo Jastrebarčani, pa onda udarite na Metljiku koja vas čeka. Ondje se nije ničega bojati jer su Žumberčani naši. Da, Drmačiću, sjedni pa piši pismo da ga Nožina ponese med Uskoke. Obećali su, neće snevjeriti. Ali neka vide crno na bijelom da ih zovemo u kolo za braću.
Drmačić sjede pisati pismo, a Ilija baciv kožuh smjesti se za stol. Uto ozva se svana glasan plač.
- Šta je to? - skoči kapetan na noge. U sobu doleti Štajerka plačući.
- Dobri ljudi! - udari pričati kroz plač - evo u moju siromašnu kuću provali vaš čovjek. I razbi mi sjekirom škrinju i ote mi sve.
- Tko je bio? - planu Ilija.
- Evo ga - viknu od vrata Karlovan vodeći za šiju blijeda seljaka.
- Tko si ti? - upita Ilija.
- Stjepan Šafarić - promuca seljak.
- Jesmo li mi Turci, huljo? Jesmo li se digli krasti? Na drvo ga penjite, tu pred kućom, nek svaka razbojnička duša vidi što je čeka.
Seljak kriknu, ali za nekoliko časova zibala se njegova lešina o suhoj jabuci pred županovom kućom, nu u toj vrevi umaknu iz kuće Ivan Svrač u noć.
- Gdje je Svrač? - zapita za jedan čas Gušetić - a ne znaš li ti, Ilija, da je Svrač oteo županovoj ženi u Brešcima deset cekina?
- I on? - razjari se vojvoda - gdje je, potražite ga, i on će tako, ma čiji sin bio.
Zaludu! Svrač uteče bez traga.
- He, he! - nasmija se postolar - mudar je: konoplja mu smrdi.
- Evo pisma za Nožinu - reče fiškal Iliji - dobro bi bilo da krene odmah.
- Pa dobro, nek ide! Brate Marko, na noge se! Na put!
Uskok skoči, protegnu se, stavi pismo u njedra i prebaci pušku preko ramena.
- Baš me gonite u vukove, ali neka! Preša je, i bog će pomoći. Ponijeti ću pismo među braću, neka im ga pop čita, a ja kriv ako ne plane do koji dan na Žumberku kremen.
- Reci braći - pouči ga Ilija - nek se spuste niz goru i nek pohrle prema Krškomu.
- Valaj hoću! I ja ću doći, ako bog da, na junačke svatove. Zbogom, Ilija, pobratime dragi, pocvala ti sreća na tvome putu. Zbogom, braćo i ljudi, na veseli sastanak.
Uskok izljubi se sa Ilijom, iziđe, poklopi konja i odjuri put uskočkih gora.
Bilo je već kasno, a po vojsci zavlada sanak, kad se nedaleko od Save dva čovjeka u noćnoj magli sastaše.
- Doročiću - šapnu jedan - jesi li ti?
- Jesam, Drmačiću. Šta je?
- Ti ideš sutra u Metljiku?
- Da.
- Jesi li se predomislio? Luda seljačka glava u našoj je torbi. Gospoda platit će nam je skupo, mrežu znamo.
- He! Da znaš, jabuka je lijepa, ali naša prisega?
- Pa treba li razbojniku držati prisegu? Jer po zakonu su to razbojnici. Dakle?
- Dobro. Ali kako?
- Lako. Napisat ću ti pismo. Ti ćeš ga ponijeti Alapiću u Jastrebarsko, gdje je tvoj brat. Ti nećeš u Metljiku. A ja ću komad s tobom, reći ću da idem uhoditi kraj. Povjerovat će.
- A poslije?
- Povratit ću se k seljacima.
- Ali -
- Šuti! Evo čujem ljudi. Ti ovamo, ja onamo. Dakle sutra. Laku noć.
Vedar osvanu dan. Mlado sunce ljeskalo se o blijedom zimskom nebu kao žarka, rumena kruglja, a snijeg i inje blistalo je poput stakla. Na štajerskom brijegu Save stoji u redovima seljačka vojska. Na kranjskoj obali zgrće se puk da vidi šta će biti, a viri sa tvrdog grada nad Krškim i gospodski upravitelj tvrđe zatvoriv tvrdo gvozdena vrata. Začas otisnu se od kranjske obale skela i dođe na štajerski brijeg. Tu stajaše Ilija, oko njega kapetani seljaka. Tronutim glasom probesjedi Ilija:
- Braćo! Od svoje kuće smo pošli za svojom slobodom. Došli smo u ovaj kraj i našli smo svoju braću. Jaki smo, za pravo idemo. Tu se dijelimo na dva puta, ali idemo za jednim poslom. Možebit namjeri vas ili nas sreća na gospodsku vojsku. Ne kloni vam srce, pokažite da ste ljudi! - Vojvoda snimi kapu i reče dignuv oči: - Bože! Ti nas vidiš tu u tuđini na mrazu! Bože! Ti znaš da dobro hoćemo, da nas ne goni zlo srce. Blagoslovi nas, Bože! Daj nam sreću! Zbogom, braćo, na sastanak pod Susjedom! Zbogom!
- Ilija - pristupi Kupinić kapetan i položi tri prsta na svoju sablju - evo ti se kunem da živ ove sablje ostaviti neću, da ću se biti dok bude u mom srcu kapljica krvi. Zbogom!
I kapetani zagrliše se.
Četa za četom prijeđe na brodu preko Save, a sa prvim brodom fiškal i Metljičanin, i kad je zadnji brod pristao pod Krškim, doviknu Ilija svojoj vojsci:
- Naprijed, ljudi, u ime boga na Sevnicu! Zbogom, braćo! Zbogom! - domahnu kapom zadnji pozdrav braći na drugoj obali.
- Zbogom! - odazva se s kranjske strane tisuća grla. Ali Ilijina vojska postupaše dalje na štajerskoj zemlji k zapadu; dugo je jošte među gorjem uz Savu tutnjio bubanj, dugo se u oduljenim zvukovima razlijegala sjetna hrvatska pjesma.
Od Krškoga lete prema selu Drenovi u ljeskovačkom polju dva konjanika. Prvi bijaše Metljičanin Doročić, a drugi nadripisar Šime. Došavši do mjesta gdje se put razdvaja idući s jedne strane na Breganu, s druge strane na Kostanjevicu, zaustavi fiškal konja, i za njim Metljičanin.
- Tako - reče Šime - tu nam se valja rastati. Ti kreni na istok preko Samobora k Alapiću, a ja ću dalje svojim putem.
- Kamo?
- Ne pitaj, već predaj samo Alapiću pismo. Zbogom, i dobra ti sreća! - Ni ne dočekav odzdrava bocnu Šime konja i odjuri bez obzira k jugu, dočim mu je drug zakrenuo prema Samoboru.
Već se je mračilo kad je Šime poslije naporna puta uljegao u ulice kostanjevičke. Zakloniv konja u krčmi, raspita se za stan baruna Joška Turna, obrštlajtnanta hrvatske krajine i kapetana Uskoka, te pođe ravno onamo. Pred kućom stajaše nekoliko uskočkih pješaka i krajiških strijelaca. Šime obrati se k čovjeku visoka stasa, duge crne brade i kose, odjevenu u sur zobun, koji je ispod širokog šešira buljio u svijet, te igrao prstima po svojem dugom maču.
- Vaša milosti - pokloni se fiškal - je l' poglaviti gospodin barun Turn kod kuće?
- Jest - odvrati Crni Matijaš, vođa hrvatskih strijelaca, omjeriv fiškala od pete do glave.
- Povedite me k njemu, molim vas, i to odmah; imam važnih vijesti doglasiti.
- A tko si ti? - zapita crni junak.
- Čovjek vrlo uslužan i vjeran gospodinu barunu. Molim vas, povedite me jer je svaki tren zlata vrijedan.
Časnik mahnu fiškalu i povede ga uz stube pred vrata Turnova stana. Probaviv časak kod zapovjednika, pozva Matijaš Šimu u sobu, a sam ode.
Gospodin Turn, ljudina oduljena mrka lica i silnih brkova, sjeđaše odjeven dolamom krajiškog časnika za stolom, na kojemu stajahu klobuk, mač, pisma i malena svjetiljka. Gospodin Turn upravo je pisao dugačko pismo, a za njim stajaše suh plavokos časnik, krajiški Lasser, kapetan bihaćki, prebirući svježanj listova. Zapovjednik dignu glavu.
- Tko si, odakle? - upita Šimu hrvatskim jezikom.
- Siromašni pisar iz Hrvatske, od Sutle.
- Pa šta ćeš od mene?
- Ja, milosti, od vas ništa ne tražim; vi morate od mene tražiti.
- Ja od tebe - nasmija se barun - da čujemo.
- Valjda ste čuli - nastavi Šime - da su hrvatski torci zašli u vaš kokošinjak?
- Hrvatske buntovnike misliš? Znam za sve - dignu se Turn naglo.
- To jest, naćuhnuli ste, jer mužadija dosta glasno bubnja, a i vaši vam se Uskoci za leđima čudno šušure. Pazite. Nu vi, oprostite, uopće ne znate ništa, a ja znam sve. Kako, kada, gdje, kamo, jer sam se bio ušuljao u njihovu četu i znam sve namjere.
- I ti, dakle, buntovnik? - planu Turn.
- Molim vas, milosti, pogledajte moje kržljave kosti, ja - pa buntovnik! Mislio sam da ću vlasti biti uslužan. Zato sam seljake uhodio.
- Pa kazuj! - reče Turn; ali nasmjehnuv se odvrnu Šime:
- To jest, ja sam siromah, a ruka ruku pere. Ponajprije zavjerite mi se poštenjem da mi neće ništa biti.
- Neka bude! Tvrda vjera. A da si opereš ruke, evo kapare! - i pri tom baci časnik kesu na stol. Smiješeći strpa je fiškal u džep, smiješeći iznese iz njedara pismo i predav ga barunu reče:
- Tu sam sve natanko napisao, i vođe i čete i put i kamo se kani; čitajte pa onda učinite kako ćete im bolje zakrenuti vratom. Turn uze čitati, a Drmačić sjede u kutu na klupu te stade nagnute glave motriti baruna, komu su oči sve većim pozorom letjele po recima. Napokon skoči i kliknu njemačkim jezikom, da ga Drmačić ne razumije:
- Čitajte, gospodine Lassere! Tako mi boga, tu valja zasukati rukave. To nije šala, to nije prosta kmetska gungula, to je više nego mi je Stjepko Gregorijanec javio. Još danas mora glasnik gospodi stališima u Ljubljanu, da ponese moje pismo, neka se digne zemaljska obrana, a drugi će odnijeti glas upravitelju celjskoga kraja. Ja ću još večeras u Žumberak sa trideset konjanika, da mi đavo Nožina ne premiti ljude. Ponijet ću međutim svojih novaca da ih bar naoko smirim. Sjutra vratit ću se. Crni Matijaš neka bude sa svojih sto strijelaca spreman, a i vi, kapetane, saberite svoje konjanike. Ja ću gledati da skupim što više Uskoka. Po mom povratku udarit ćemo na Krško, jer pod živu glavu ne smijemo dopustiti da se kuga među seljaštvom raširi dalje. Ban, gospodin Halek i hrvatski stališi valjda po običaju ništa ne rade. A kamo ćeš ti? - zapita Šimu hrvatski.
- Povratit ću se k seljacima - nakesi se fiškal.
- K seljacima? Šta ćeš ondje?
- Ta valjda je dobro da imate u zmijskom leglu svoga čovjeka. Pa ne bi li vam Gregorićeva glava mila bila?
- Bi.
- Šta mi dajete za nju?
- Petsto talira.
- Tvrda vjera?
- Tvrda.
- Dobro. Laku noć, milostivi gospodaru - dignu se Šime - moram brže natrag da ne naslute izdaje. Ali zaslužio sam više od kapare.
- Evo ti pedeset talira.
- Hvala. Pamtite da mužadija misli da će Uskoci prionuti uz njih. To je za varku dobro. Laku noć! - Izdajica udalji se, a malo zatim krenu barun Joško Turn put žumberačkih gora.