Seljačka buna/XXX

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XXIX Seljačka buna —  XXX.
autor: August Šenoa
XXXI


Tik štajerskoga brijega Save, upravo naproti trgu Krškomu u Kranjskoj, stoji na okrajku gorja mjesto Videm, a za mjestom visoko brdo na kojem se diže pod nebo crkvica svete Markete. Na proplanku toga brda, s kojeg vidiš na zapadu Krško i Savu među gorama, na istoku ravnicu oko Brežaca, a dalje samoborsku goru, stoji nasamu među smrekama ovelika kuća, razi zemlje je zidana pivnica, a povrh nje jako drveno zdanje pod strmim pocrnjelim krovom. Zdanje je okruženo drvenim trijemom, na kojem u gustim redovima vise žuti klipovi kuruze. Bilo je po Svim svetima godine 1572. a već se hvatao pomalo mrak. Nebo je bilo tmurno; ljut, vlažan vjetar vitlao je po cesti požutjelo lišće, i kad bi jenjao, sipila je kiša. U to doba sjeđaše vrlo raznoliko društvo u zadnjoj prostranoj sobi te samotne kuće kojoj je gospodarom bio Nikola Krobot, plećat omašan Štajerac široka crvena lica, a na glasu bogataš ali i živa krv. Uz gospodara, koji je za sobom zaključao vrata, sjedio je kraj male uljenice Ilija Gregorić, podalje Uskok Nožina, a naproti njemu tri vrlo različita čovjeka. Đuro Planinec, postolar iz Krškoga, malen, suh čovuljak šiljasta lica i nosa, komu su sive oči neprestano igrale u glavi, šeširić na glavi, a ljuta jezičina u ustima. Susjed mu bijaše srednja stasa, crven, nabit, žilav. Na okrugloj glavi stršila mu kruta crna kosa i dugačka brada, a velike okrugle oči buljile su ispod bijele puhove kape u svjetiljku. To bijaše kovač Pavao Šterc iz Svetoga Petra kod Štajerskoga Kunšperka. Treći, Andrija Hribar, kožar iz Radiča u Kranjskoj, suh, otegnut momak koji je vazda škiljio na svoj zavinuti nos i vječnim posmijehom sakrivao tajne misli. U kutu kraj peći pako gledao je Šime Drmačić neprestance u vrč koji je pred njim na zemlji stajao, dočim je pjegav, plavokos i nabubren čovuljak - kramar Nikola Doročić iz Metljike - stojeći grijao leđa na peći.

- Tako, braćo - reče Ilija - nabrojio sam vam sve što nas peče i zašto se dižemo, a mislim da ni vama na kranjskoj i štajerskoj zemlji nije mnogo bolje.

- Bijesa bolje - zabuči postolar - čudim se da si kastelan na krškom gradu nije od moje kože čizme naručio.

- Nama je zlo, vama je zlo - nastavi Ilija - batine padaju i ovkraj i onkraj Sutle i Save. Susjedi smo, braća smo, gotovo jednim jezikom govorimo, jednako nas motaju, pa ded skočimo zajedno. Nije to samo na jednoga gospodara - na sve.

- Na male i velike pijavice - potvrdi šakom postolar.

- Vama ne treba mnogo nauka - produži Gregorić - vaši Breščani i Metljičani pokazali su mlatom ne jedanput da znadu krstiti po "staroj pravdi". Nu moram vam reći šta mi Hrvati hoćemo i kako hoćemo. Ja vam to velim na ime Gupca iz Stubice, koji je naš vojvoda. U stubičkom i susjedskom vladanju stoje sva sela u pripravi, imamo pušaka, koplja, praha i olova, pa bit će i sjekira dobra jer nas je sila. Svaka kuća daje momka. Izabrali smo si i kapetane po selima, koji su vam dobro znani jer dolazite po trgovini često k nama. Gubec, Pasanac i Mogaić vodit će stubički puk, ja ću Brdovčane, Nikola Kupinić Susjeđane, Ivan Turković kmete iz Zaprešića, Pavao Melinčević svijet iz Pušće, Ivan Karlovan Stenjevčane, a Pavao Fratrić Stupničane. Kad osvane rok, svaki će kapetan skupiti svoju četu pa što bog da. Ali bi to malo bilo. Nas bi brzo zagnjavili. S nama ide i sav puk koji kmetuje gospođi Barbari Erdödovoj, koja pod ženskom kožom vraga nosi. Jastrebarsko, Okić i plemići Draganićani naši su, i za puk oko Cesargrada i Tuhlja ne bojim se također.

- I ne treba straha - progovori Nožina - dolazim iz toga kraja. Neće se samo kmetija uhvatiti u naše kalo već i malo plemstvo koje reži na gospodu Kegleviće. Vodit će ih Gašpar Benković, plemić iz Zaboka, a računar gospodina Sekelja, Ivan Dolovčak iz Krapine, obećao nam je i velikih pušaka.

- Za ljude gospode Zrinjske kod Ozlja ne bih jamčio jer ta gospoda ne muče seljaka.

- A tvoji Uskoci, Marko? - ozva se Drmačić iz kuta.

- Napol su već moji, sokole moj - odvrati Uskok - ne kmetuju, bog i duša, ali gladuju i umiru na zemaljskoj plaći.

- Vidite, braćo - nastavi Ilija - tako ćemo mi; hoćete li vi uz nas?

- Pa šta hoćete vi Hrvati? - zapita kovač.

- Beno! - lupi postolar šakom u stol - potući sve što nosi gospodsku haljinu.

- Nećemo - zavrti Ilija glavom. - Mi ne damo svoje krvi, ali ne tražimo tuđe; mi čuvamo svoje, ali ne grabimo što nije naše. Jednoga kralja služimo, a mi nećemo nego kralja, nama ne treba sto gospodara, nama ne treba robote, gornice, desetine, mitnice, nama ne treba biča i klade - nama treba jednake pravice za sve ljude koje je dobri bog po svojoj spodobi stvorio. Dići ćemo se, pa ćemo najprije k vama u gore. Vi ćete uz nas. Slobodni mi, slobodni vi. Nećemo na puste čopore, nećemo plijeniti i paliti, već brat do brata, seljak do seljaka, tvrda volja, tvrd red. Pa kad nam u vašim gorama vojska naraste, skupit će se tisuće slobodnih glava, i tad ćemo na Zagreb. Metlom potjerat ćemo veliku gospodu bez traga, podignuti carsku pravdu koja mora suditi jednako svim, i čuvat ćemo sami među od Turaka a nećemo trpati polovicu carskih cekina u džep kao što gospoda. Je l' pravo, brate kovaču?

- Jest, brate Hrvate! - pruži Pavao preko stola ruku.

- Ej, i ja ću gospodi suditi - zagrozi se kržljavi postolar - svaki dan sjedit će takova hulja u kladi pred mojom kućom.

- A kuda ćete do nas? - zapita Hribar - gdje se mislite dići?

- Ravno na Zagreb ne možemo - protumači Ilija. - Nas bi bilo premalo. Sa Turčinom je mir, i gospoda dovukla bi dosta izvježbane vojske. A kako? Ja ću se prvi dići, provaliti ovamo na Brešce i Krško. Prigrnut ćemo ovuda narod. Jedni neka idu od Krškoga na Kostanjevicu i ondje nek se uhvate za Uskoke i jastrebarsku četu i nek zauzmu Metljiku i Novo Mjesto. Sam ću na Sevnicu, odanle u Planinu, Kunšperk, Pilštanj, a na Sutli dočekat će nas Cesargrađani. Gubec stojat će kod Zlatara i Stubice da nam čuva u sredini leđa i da se vaša i naša gospoda proti nama ne svežu. A kad se pomoću božjom svi ojačimo, skupit ćemo se pod Susjedom kod Save pa odanle udariti na Zagreb. Vi pako dižite cijeli kraj kuda prođemo, a dižite narod i dalje k Ljubljani i moru da svoju gospodu ondje zabavite. Ništa nek se ne piše da nam ne uđu u trag. Biljeg neka nam bude pijetlovo pero. Ne govorite na glas, šuteći brusite nož, ali kad naš čovjek donese na klobuku pijetlovo pero u selo, tad vadite nož, tad neka se digne puk. Vi koji ovdje sjedite stari ste nam znanci; znamo da i vi mrzite gospodu. Zato uročismo upravo vas amo pod ovaj čestiti krov, zato dođosmo mi Hrvati k vama Štajercima i Kranjcima, da pokucamo na vaša vrata i pitamo hoćete li s nama za staru pravdu? Odgovorite, hoćemo li s vama ili bez vas? Jer dići se moramo. Gospoda poslaše opet svoje ljude pred kralja da im dade vojske proti nas.

- Hoćemo! - skočiše na noge Slovenci - za vašu pravdu, za našu pravdu! I proklet koji se iznevjeri - doda kovač.

- Od Krškog preko leskovačkoga polja do Kostanjevice kurit ću ja po selima - ozva se postolar.

- Ja ću predobiti Brežice - zaviknu domaćin.

- Za Metljiku jamčim ja - reče Doročić.

- A ja za Boštanj i Radiče - nadoveza Hribar.

- Što je pako gorskoga kraja od Sutle do Laškog i Celja, potpuhnut ću ja svojim mijehom - zagrmi kovač.

- A prije svega, braćo - prihvati Ilija - zaokupite sve brodove na Savi da presiječemo gospodi prijevoz.

Drmačić bio je dosad mirno slušao dogovor, gucajući pokadšto kapljicu vina, ali pri zadnjim riječima dignu se Drmačić i progovori:

- Čujte, ljudi, pametnu riječ. Bit će nas mnogo, ali nijesmo mi što je vojska, a puk, znate, okreće se kao šiba na vjetru. Mogli bi nas potući. Već mi pograbimo gospodu sprijeda i straga, za glavu i za rep.

- Ne razumijem - reče kovač.

- Složimo se - - - produlji fiškal.

- S kim? - viknu postolar.

- S Turčinom. Ja sam ondje ponešto poznat pa ću vam taj posao rado obaviti. Mi s gora, Turci s dola.

- Bjesniče - planu Ilija - vraga da otjeramo, da dovedemo drugoga vraga? Da robujemo poganinu? Jesi li kršten?

- Jesi čuo, piskaralo - stupi Uskok pred fiškala dignuv šake - da mi nije više ta sotonska šala skočila na tvoja pogana usta, jer ti stisnuh lubanju među ove dvije šake da ti se mozak ispuši. S Turčinom! Ne poznaješ li tu nevjeru? Idi bez traga.

Fiškal problijediv slegnu ramenima i ne reče ništa.

- Ne, sami ćemo, braćo - kliknu kovač dignuv vrč - sami kao pošteni ljudi za svoju slobodu! Iz ovog vrča pijmo svi kao prava braća od boga. U naše zdravlje, u našu sreću! Pomozi nam bog!

- Pomozi nam bog! - odazvaše se svi, i svaki gucnu iz vrča. U jedan hip priskoči jedan k drugomu, u jedan hip izgrliše se, poljubiše se.

- Raziđimo se, braćo - reče Ilija - kasno je u noći, a dan nas ne smije ovdje uhoditi. Laku noć! A kad dođe u selo pijetlovo pero - - -

- Znat ćemo - stisnu mu kovač ruku - da je pijetao pozdravio zoru naše pravice, naše slobode.

- Da bog da. Amen! - završi Uskok.