Seljačka buna/XXIX
| ← XXVIII | Seljačka buna — XXIX. autor: August Šenoa |
XXX → |
Ljudi idući oko zore drugoga dana od Brdovca u Zaprešić čudili su se nemalo dvama konjanicima koji su jurili putem na malim turskim konjima. Jedan od njih bijaše po odijelu sudeći Uskok, nu drugi blijed, bradat, i imao je na sebi tursko ruho; samo po kučmi i dugoj kosi vidjelo se da je čovjek kršćanin. Već bijahu, jašući mučke usporedo, došli selu na domak kad se putem namjeriše na djevojčicu od jedno dvanaest godina, koja je veliku čuturu nosila.
- Pomoz' bog, djevojko! - viknu Uskok potegnuv konju uzde - bi l' mi dala da se napijem?
- Bih! - odgovori djevojka pogledav ispod oka vojnika i pruži mu čuturu.
- Jesi li Brdovčanka? - zapita Mogaić, zaustaviv konja.
- Jesam.
- Znaš li ti - nastavi Mogaić - jesu li slijepac Jurko i kći mu Jana kod kuće?
Mlada pogleda mladog junaka nekako u čudu, zatim će reći:
- Ti već ne stanuju u Brdovcu, već su dugo kod Matije Gupca na Stubici.
- Na Stubici? - preplaši se Mogaić.
- A da - potvrdi djevojka.
- Marko! - reče slobodnjak drugu svome - okrenimo konje, ajd'mo na Stubicu.
- Ta bog te vidio - nasmjehnu se Uskok - koja ti je preša? Zađimo u selo kumu Gregoriću, a po podne ćemo do Gupca.
- Neću, van smjesta do Gupca - opiraše se Mogaić okrenuv konja.
- E, pa budi na tvoje - slegnu Uskok ramenima. - Zbogom, djevojko, i hvala.
Za časak otprhnuše drugovi na vilovitim konjima natrag, dočim je djevojka u čudu za njima gledala.
Baš je na Gornjoj Stubici zvonilo podne kad Mogaić i Nožina projuriše selom. Uskok, ne mareći za ostali svijet, gledao je konja u grivu, ali Mogaić je visoko dizao glavu vireći u svaki kutić svoga zavičaja, koga kroz toliko gluhih godina ne vidješe njegove oči. Čudne se buđahu uspomene u njegovoj duši; bilo mu je da plače i da se smije. Napokon dođoše i do Gupčeva stana.
- Siđimo! - reče Mogaić, skočiv s konja i privezav ga za stup ograde. Tako učini i Nožina. Uđoše u dvorište. Ni duše nije čuti bilo. Pođoše kraj oraha dalje prema kući. Mogaić zadrhtav stane i pokaza prstom na kuću. Na veliku kamenu pred kućom čučila je mlada ženska. Svinuv ruke oko nogu i podupirući koljenima lice, buljila je ukočenim očima u bijeli svijet. Niz blijedo čelo padaše rastrešena kosa, u požutjelim licima nijesi vidio ni iskrice osjećaja, iz prigašenih očiju nijesi razabirao misli.
- Marko! - šapnu Mogaić kroz strah - vidiš li ti onu žensku?
- Vidim, hvala bogu.
- Poznaš li ti Jurkovu Janu? - produlji slobodnjak uhvativ druga za ruku.
- Po imenu samo, po tvojem kazivanju.
- Dođi, oj, dođi! - drhtaše mladić i povuče vojnika za sobom. I primaknu se ženskoj.
- Jano! - kriknu uhvativ se za glavu i izvaliv oči - Jano! Za ime boga, jesi l' to ti?
Ženska ne trenu trenom.
- Jano! - kriknu mladić silovitije, staviv ruku na njezino rame. - Jano, ja sam - ja, tvoj Đuro - da, Đuro Mogaić. Na dodir trznu se ženska, izbijeli zube, upre ukočene oči u mladića i nasmija se grohotom:
- Ha! Ha! Ha! Gospodine stari, ogrtasmo kuruzu, i zvona pjevaju! Cin! Cin! Čuj! Čuj! Šta ste došli? - Oko zabljesnu djevojci divljim plamenom, i sunuv uvis kriknu: - Šta si opet došao, prokleti vuče, da piješ moje srce, moju krv? - Silovitom rukom uhvati Đuru za prsa i škrinu zubima. - Ho! Ho! Ho! Čujte, idu svatovi po mene, pa Arlandovu Doru! Gle, gle - šapnu Jana, pokazav prstom na drveće u dvorištu - vidiš li svatove; jedan, dva, tri, gledaj, to je kum, to je stari svat. Pomoz bog, gospodo! Tiho, tiho, srce spava, haj, spava. Ne budite ga!
Strepeći uzmaknu Đuro i prihvati se Nožine koji je blijed promatrao djevojku.
- Marko! - šapnu slobodnjak drhćući - to je Jana, to je moja zaručnica.
- Nesretni sine! - poniknu vojnik - toj ne treba zaručnika, gledaj kako joj bijes liže iz očiju. Poludjela je.
- Poludjela! - vrisnu mladić kroz plač pritisnuv šake na oči. - Kriste bože! Što me izbavi jadna da gledam tu strahotu? Da vidim kako mi se omilje moje prometnulo nijemom zvijeri. Jano moja! Što sam ti učinio! - I naričući baci se mladić u zelenu travu, naričući pritisnu čelo crnoj zemlji. A djevojka dignu glavu, dignu prst, razvali oči i šapnu vojniku:
- Čuj! Čuj! U gori zavija vuk. Zdravo, vuče, zdravo! Dat ću ti njegovo srce, dat ću. Na, evo! Imaš li ga, imaš li? Stisni zube! Jedi, brate vuče, jedi! Oh, i on me je ujeo tu, tu, jako, jako - i položiv ruku na srce udari djevojka plakati, gorko plakati ko što djeca plaču.
Nijem stajaše Marko, glava mu klonu na prsa, izgorjelo lice izobrazi se od neizmjerne tuge, a trepavicu orosi mu suza.
- Tko je tu božji? - zaviknu od ceste glas. Uskok krenu glavom, Đuro skoči ko da ga je munja dirnula.
- Ujače! Ujače! Evo Đure tvoga! Iz pakla dođe u pako! - Raskriliv ruke, glavinjajući zaleti se mladić na prsa ujaka Gupca koji je, dobrzav u dvorište, stajao, buljio i kliknuv od radosti i žalosti privio mladića gvozdenom rukom na svoje grudi i uzdahnuo:
- Oh, Đuro! Sine moj! Dragi sine moj! Odakle nosi te bog?
Đuro osovi glavu.
- Za pet rana Isusovih, ne pitajte; odgovorite, je l' to Jana, moja Jana?
- Jest - potvrdi žalosno kmet.
- Ali tko učini od moje Jane ovu Janu?
- Tahi - odvrati Gubec.
- Tahi! - zaruknu mladić da se je gora tresla, i u tren posegnu za puškom.
- Stani, mlače! - uhvati ga kmet za ruku - slušaj me i ti, brate Marko, slušaj. Nenadan jad razdire vaše srce, meni se je ukrutila kamenom. Tahi oskvrnu ti silom zaručnicu, i mlada poludi. U horu dođoste, u horu izbavi vas bog! Omjeri okom ove gore, okruži u misli ove doline! U svakom srcu gore tvoje rane! Ali zirni dalje, gdje se za gorom nebo plavi, na zapad pod Susjedom, Jastrebarskim, na sjever pod Cesargradom i Krapinom: sav puk priveza svoje uz tvoje srce! Ali zirni dalje, gdje pod nebo strše uz Savu kranjski vrhovi, gdje pod njemačkim bičem stenje štajerski kmet, svuda, tako mi boga, iz svake kolibe bulji Janino mahnito oko, i bulji i plamsa, a dušama kmeta širom mrmori gromovita struja: Dosta raspela, dosta izdajstva! Ukraj s gospodom! Ne samo Tahi, Tahi je kamen u toj krvničkoj kuli. Razvalimo svu! Bog će se dići da sudi, seljačka šaka nosi mu mač. Pa ćemo istepsti iz đavolskih ruku tu rđavu vagu, sažgati knjige njihovih krivih proroka i mačem napisati zakon da bude svaki čovjek čovjekom pred bogom i svijetom. Jano! - zovnu Gubec uprijev oko u djevojku.
Luđakinja dignu glavu, polako porumenješe joj uveli obrazi, besvjestan posmijeh ožari obumrlo lice. I prekrstiv ruke na prsima, spustiv glavu, pristupi ponizno Gupcu.
- Šta je, Gabrijele, anđele moj - reče luđakinja poljubiv kmeta u ruku - ti pjevaš toli lijepo, o, pjevaj i dalje! To godi, veoma godi. Mislim da imam opet srce. Izgubila sam ga. Bila sam u gori, vidiš ondje visoko gdje je bog. Tražila sam svuda svoje srce. Nijesam ga našla. Pitala sam zvijezde, rekoše: Traži, naći ćeš ga. Našla sam tebe, anđele Gabrijele! Oh, ti imaš pod svojim krilom moje srce. O, daj mi ga, molim, daj! Da kuca opet kao u ono staro, staro vrijeme kad još nijesam bila Arlandova Dora.
Gubec položiv ruku na glavu nesretne djevojke progovori mladiću:
- Gle, ludilo ovo tvoje nesretne zaručnice probudi nas seljake na poštenje. Zaklesmo se da nećemo mirovati dok ne osvetimo Jane, dok ne osvetimo i tebe, i evo ti pred bogom tvrde vjere da Matija Gubec neće mirovati dok ne ovrši zadane vjere. Braća naša su spremna, sela čekaju, još koji mjesec, i neka pukne sud. Donde miruj, jer nemaš prava da svojom preranom osvetom pokvariš osvetu cijeloga naroda. Ja ću voditi puk, ta ionako nemam nikoga do tebe. Majka mi umre, a i Jurka, Janina oca, zakopao sam.
- Dobro - reče satrven Đuro - slušam vašu zapovijed, ujače. Uz vas ću trgnuti sablju, kraj vas, ako bog da, poginuti. Ja već nemam ništa tražiti na ovom svijetu, bar ću drugim pomoći. - I mladić pristupi k Jani, poljubi je u čelo i šapnu kroz suze:
- Tebe i nikoju već. Propala si, nek padnem i ja! - Djevojka ga pogleda velikim očima.
- Braća - prihvati Nožina - ako vam nije žao, i ja ću uz vas, i ja ću među svoju sirotinju koja pogiba od gladi čekajući plaću.
- Primamo te, poštenjače! - pozdravi ga Gubec - zađimo u kuću na dogovor da čujem muke, da pripravimo spasenje. Pusti djevojku, Đuro. Onako bit će mirna.
Seljaci zakloniše se pod krov, a Jana krenu pjevajući put šume da potraži srce svoje.