Seljačka buna/XXI
| ← XX | Seljačka buna — XXI. autor: August Šenoa |
XXII → |
Negdje sredinom svibnja 1569. hodao je jednog popodneva ban i biskup Đuro Drašković zlovoljan po svojoj sobi amo-tamo, a pred njim je stojao Gašpar Alapić, pozorno motreći biskupa koji je kapu na svoje mrko čelo namaknuo bio.
- Vi me pozvaste, reverendissime - prihvati grbavac - ali kanda dođoh u nevrijeme, vidim, jer ste zlovoljni.
- Jesam - odvrati inače mirni biskup - kako i ne bih? Turčin prijeti, Uskoci robe, poreznici globe, seljaci se bune, stališi viču u saboru gdje sam se dosta muke napatio, pa kad sam sve te rane barem za čas zalijepio te odahnuo, dovede mi dragi podban Forčić deputaciju gornjega grada Križevaca proti donjemu gradu, da je daća nepravedno razdijeljena među gornji i donji grad. Čitavu uru turao mi podban post prandium sumptum, što su ga valjda Križevčani platili, šaku pod nos, govoreći strašnu peroraciju, dokazujući da je prepirka radi tih pušljivih križevačkih dinara opasniji posao nego pogibelj turska. Lijepa si čovjeka izabraste! Taj Forčić je, sit venia verbo, magarac.
- Znam - nasmijehnu se Gašo - da plameni jezik svetoga duha ne sijeva nad njegovom glavom.
- Ali pustimo to. Ad rem! Sjednite! Pozvah vas jer ste pametan čovjek. Stališi, domine Alapić, viču na tiranstvo poreznika.
- Punim pravom, rererendissime, porez je strahovit, a poreznici skidaju kožu s puka i građanstva.
- Istina, nobilis amice, porez je nepravedan, zemlja istrošena, poreznici su pijavice, ali pijavice su i zemaljska gospoda. Seljak već i krvi nema; je l' čudo da svuda po zemlji diže zdvojnu glavu?
Gašpar ne reče ništa.
- Eno vam Taha - nastavi biskup. - Da omili dvoru i prikrije grijehe, razbacuje se na saboru, daje za vojsku novaca, žita, sijena, gradiva, radnika - ali globi poput razbojnika seljake, da im rebra pucaju. Seljaci su se opet pritužili kralju. A vi, gospodo, u saboru? Zaključiste da se svuda po kraljevini buntovnici oštro kazne. To je predložio Tahi, i vi, gospodo, svi prionuste uz njega; on je gospodar i vladalac u saboru; nu jeste li odredili za krvničku gospodu kaznu?
- Znam da je Tahi silnik - odvrati Gašo - mi smo se prije nekoliko godina prenaglili bili, osobito pokojni ban Petar. Ali je Tahi saveznik one silne dvorske stranke koja je protivna nadvojvodi Karlu, koji je rad uništiti "sloboštine naše kraljevine". Zato pristajemo zasad još uz njega.
- Sloboštine? - nasmija se kroz jar biskup. - Sloboštine da smijete plijeniti i globiti, je l'? A red, a pravica, a zakon? Ja hoću red i mir, znate li to, domine Alapić? Zato vas pozvah.
- Na službu, reverendissime - pokloni se grbavac.
- Ponajprije pođite k svojoj sestri, udovici banici. Čujem da njezini časnici u Cesargradu muče puk ko što Babilonci Židove, a u Jastrebarskom, gdje gospoja Barbara prebiva, da se žive kao u paklu. Opomenite je u moje ime, neka zaboga ima duše. Ta žena je. Recite joj neka bude kroća.
- Hoću, reverendissime - reče Gašo.
- Drugi posao je važniji. Zavjerite mi se da nećete odati mojih namjera.
- Tvrde vjere, neću.
- Ja moram Taha maknuti sa Susjeda. Seljaci izjaviše pred kraljem da ga neće više služiti, da vole poginuti. Pravda sa Uršulom teče polagano, može još i deset godina potrajati po staroj navadi. Razdor među plemstvom postat će žešći, seljaci skočit će na oružje, a Turčin će navaliti. Želite li doživjeti tu strahotu?
- Opčuvao nas bog! - reče Alapić.
- Taj čvor valja brzo, mirno i oprezno riješiti, a vašu okretnu ruku zapast će u tom glavna zadaća, gospodine Gašpare. Ja sam baštinike pokojnoga Nikole Zrinjskoga napola sklonuo da Tahu na uživanje vrate Božjakovinu koju mu je Nikola prije šest godina oteo. Stari Tahi bi išao onamo stanovati. Tahov sin Gavro oženio bi Sofiju, kćer Uršule Heningove, koja bi sa novovjenčanicima stanovala u Susjedu i u Stubici, a udovica bi vratila Ferku 20.000 forinti. Tim načinom uklonili bi Ferka sa Susjeda i pomirili dvije porodice koje podigoše cijelu kraljevinu na krvavu raspru. Šta mislite vi o tom?
- Reverendissime - pokloni se Gašpar izvaliv oči - divim se vašoj državničkoj mudrosti. Osnova je divno zamišljena. Ali kako poznajem strasnu ćud gospoje Uršule - - -
- Ne boli vas za to glava - nasmjehnu se biskup - Uršula je privolila.
- Privolila? - uzmaknu u čudu Gašpar.
- Da - kimnu Drašković - vaša je zadaća sklonuti Taha, koga dobro poznajete. Ali radite brzo, prije nego se Ambroz Gregorijanec povrati od požunskog sabora. Znam da je mojoj osnovi protivan. Preporučam vam navlastito da se u tom poslu dogovorite sa gospojom Ankom Konjskom, koja je svoju majku posve za taj plan predobila. Hoćete l'?
- Hoću, gospodine bane, tako mi vjere, radit ću po vašoj zapovijedi - reče Gašpar.
- Bog vas blagoslovio, gospodine Alapiću - dignu biskup ruku i otpusti plemića.
Za nekoliko časaka uđe u sobu drugi ban, knez Franjo Frankopan.
- U dobar čas dođoste, domine collega - reče biskup - evo, danas primih pismo iz Požuna; čitajte! Na moje je izišlo. Velika istraga proti Tahu rasplinula se u pijesak; pričekajte još mjesec pa ćete od čuda razvaliti oči. Mi ne možemo susjedgradskoga silnika prijekim putem lišiti kraljeve potpore, već stranputicom.
Frankopan pročita pismo, stisnu usne i reče baciv list na stol:
- Pravo rekoste, reverendissime, mi smo vojnici u državničkim poslovima djeca, jer mislimo da vječna pravda nikad ne drijema.