Seljačka buna/XX
| ← XIX | Seljačka buna — XX. autor: August Šenoa |
XXI → |
Šimun Drmačić je široke volje. Suknena kapa sa kokošjim perom sjedi mu na lijevom uhu, crveni nos sijeva kao ruža o jutarnjoj rosi, bradica mu trepti neprestance, a iz maglovitih mu očiju vrcaju iskre. Povratio se od proštenja pa stoji klimajući pred susjedskom krčmom kraj ceste i vuče lijevom rukom za sobom Petra Bošnjaka.
- Šimune - reče Petar - ti si pijan.
- Oh! Oh! Oh! - nasmija se fiškal - ja pijan, Šimun Drmačić pijan! Te bačve nema susjedska pivnica u kojoj bi se moja pamet utopila. Kad umrem, ostavit ću ti svoju birsu da je prodaš Kranjcima. Bit ćeš bogat čovjek, amice! A evo vidiš, ja još stojim na nogama - pa sam, nota bene, žedan.
- Žedan? - udari Petar u smijeh - zar ti nemaš dna?
- Tako mi Porciunkule, grlo mi je suho, kao što lagav prije mošta. Hodi, idimo unutra. Ja ću platiti. Nemoj da pomislim da si zbilja magare.
- E, pa po tvojoj volji - slegnu Petar ramenima i pođe za pijancem u krčmu. Soba bijaše mračna, dugi drveni stolovi pusti, a u kutu drijemaše debela krčmarica.
- Dobaci nam, majko - viknu Šimun - dva vrča poganskoga jer, premda sam dobar kršćanin, ne mili mi se kršteno vino, a ti ga znaš krstiti, osobito kad je čovjek pijan.
- Ne bojte se, kume - našali se pod silu debela žena - ta vi ste trijezni.
- Je l' da sam? Vidiš, Petre, da si magarac - nasmija se fiškal sjednuv za stol, za koji se je i njegov drug smjestio bio. Krčmarica stavi dva vrča pred goste te iziđe napolje. Okruživ očima sobu, zaviri fiškal u vrč, pa će dignuv nos svomu debelomu drugu:
- Vidiš, Petre, kad sam onako sam, kad vidim svoj cvatući nos u vinskom ogledalcu, nekakva me čudna volja popadne i počnem filozofirati, to jest, u svojoj pameti premetati sve, što, kako i zašto na tom svijetu biva.
- Pa o čem mudruješ?
- O svemu, brate Pero! Exempli gratia, o našem starom vuku na Susjedu. Nije li, reci mi, taj čovjek vragu prodao dušu? Ni car mu ne može ništa. Evo, prevršila se godina da su komesari ovdje bili. Ala se vikalo! već sam mislio da će našega milostivoga na mijehe derati. Ta nije li ta podžupanska tikva napisala cijelu plahtu kojom bi se mladenci i u prvu noć pokriti mogli? Pa šta je? Brus! Ništa i ništa. Tahi sjedi mirno, gladi brke, odire seljacima kožu i niti ne makne uhom kad onaj komorski hrt Grdak na njega zalaje. Nije li to čudna mudrija? Nas bi za to već deset puta objesili bili.
- Nas! - nasmjehnu se Petar, načev drugi vrč. - Dakako! Ali su to drugi računi s našim gospodarom. Gospoda imaju vraga za kuma. Naš gospodar, kad na njega dođe ona velika popara, i kad mu gospoja Jelena umre, sve je škripao zubima, pio vodu, i žene mu nijesu kvarile posta. Pa je išao u Požun. Poglednuh ga ispod oka kad se povrati. Frkao si brkove, smijao se, pio vino za dva čovjeka i ljubio žene na petak i svetak. Dobro je, mišljah. Grom neće u koprivu, i mi tu možemo veselo živjeti.
- Bijesa veselo! - zamrmlja fiškal, navukav kapu na čelo. - Kad sam maloga Gašu u Turovu polju služio - juh, bilo je zlata ko i blata. Al' tu? B-r-r-r! Posla, da ne možeš odahnuti, a pri svakom nosiš glavu u torbi. Pa šta od toga, šta? Ovaj svagdanji krušac, nekoliko prebitih dinara. Uvijek se motaš na istom mjestu. Meni je već tijesno, vragometno tijesno ovdje kod toga skupoga vraga - puhnu pijani Šime pred sebe, istrusiv treći vrč; zatim nastavi kroz smijeh: - Da me ne drži ovdje žena, pobjegao bih.
- Žena? - zapita u čudu Petar - otkad si ti oženjen, protjerani fratre?
- Svaki dan, amice, hihihi! - nakesi se Šime sagnuv glavu: - Ne znaš li da živim kao vrabac po tuđem smetištu?
- A koja te, bijesa, hoće? - zapita pozornije Petar.
- Lolićka! Lolićka! - šapnu Šime.
- Lolićka! - trznu se Petar - ta ona - - -
- Ima našega gospodara! Ima i Lolića! Ha, ha, ha! dakako! - lupi pijanac šakom o stol i stade grohotati da su mu suze na oči išle. - Da, da! Ferko joj daje novaca, ona meni. Nijesi li joj nikad lica pogledao. To ti je, amice, ženski Turčin, žena za tri čovjeka, pa pitaj je za me! Eh, pijmo ga! - udari Šime šakom opet u stol, dočim ga je Petar oprezno slušao.
- Vidiš! To me veže na Susjed - nastavi Šime - ali znat ću si pribaviti kapitala! Otvorit će Tahi kesu.
- Kako to? - prignu Petar glavu.
Šime dignu se na noge, nagnu se preko pol stola i prišapnu Petru u uho:
- To, to je ve - velika tajna. Da! Da! Seljačke strvine rote se opet. - A tko zna gdje im je glava, gdje korijen, tko? Ja to znam - ispriječi se fiškal lupiv se ponosito u prsa - ja, šimun Drmačić! A komu reknem ja, taj može pogaziti glavu, iščupati korjen puntariji. Ovako! Rsk! I ja ću samo onomu reći koji me dobro plati.
- A gdje si bijesa to saznao? Ti si zaista filozof. Nu ono za Lolićku ipak ti ne vjerujem.
- Ne vjeruješ, kukavice? - viknu Šime baciv vezenu kesicu na stol - na, gledaj. Tu kesicu dala je Jelena Tahomu, Tahi Lolićki, Lolićka meni, a ja tebi, svomu pobratimu. Vjeruješ li sad?
- Vjerujem, Šime - reče Petar i stavi kesu brzo u njedra.
- Ali, per amorem dei, zašto se, Petre, ti ne ženiš onako? Ta nijesi baš šepave kobile sin.
- E, ja bih! Ima tu neka djevojka u Brdovcu, Jurkova Jana.
- A, a! - stavi fiškal kažiprst na čelo - sjećam se, tako mi Porciunkule, fino pile. Pak?
- Ne da si ni blizu. Već nekoliko puta opržila mi je brkove.
- Fu! - nasmija se Šime - ako ti baš nije za jus primae noctis, laka je pomoć. Pokaži je Tahomu, taj se u to razumije. A poslije bit će mekša. Kad je lagav načet, pije iz njega svaki vrag.
- E, to nije ludo!
- Kako bi bilo ludo? Kad ja to govorim, ja, Šime Drmačić. Oh, ja - ja - ja - lupi se fiškal u prsa i svali bez svijesti na stol. Petar ostavi pijanca i pohiti brzim korakom na grad. Tu potraži Petra Petričevića.
- Gospodine Petričeviću - reče - ja znam da mrzite na Lolića, koji nam svaku kost ispred usta ugrabi.
- Da!
- Koji se kao tvorac uvukao u gospodsku službu pa vlada kao gospodar, jer je njegova žena našega gospodara nadvladala. Gospodine Petre! Ja znam za tamjan kojim ćemo tu lolu iskaditi iz Susjeda. Vi ćete biti sam kastelan. Hoćete li?
- Hoću ali - - -
- Ruku na to! Dalje ne pitajte. Moja puška ne može faliti.
- Pa dobro! - završi Petričević podav Bošnjaku ruku.
U donjem dvorištu Susjeda bilo je drugog jutra velike vike. Sred dvorišta stajaše gospodičić Gavro bijesan, držeći rukom debelu batinu. Lica mu plamtjela, a crne oči igrale od bijesa. Sav je drhtao. Pred njim naricao je pristar čovjek, držeći objema rukama glavu, niz koju je krv curkom tekla, a po dvorištu skakahu divljim skokovima neobuzdani konjevi.
- Lopove! - kriknu Gavro - dat ću ti ja dirnuti u moje plemenite konje, od kojih jedna dlaka više vrijedi nego cijela tvoja luda tikva.
- Taj će vas udarac skupo stajati - škrinu kroz bol čovjek omjeriv gnjevnim okom mladića - tako rade razbojnici, ne rade baruni. - Mladić problijedi, bijesan zaleti se u čovjeka i zamahnu batinom, ali gvozdena ruka uhvati mu straga šaku. Mladić krenu glavom i spazi pred sobom upravitelja Grdaka, koji je za vremena u pomoć priskočio bio.
- Sram vas bilo, mladi gospodine - reče upravitelj mimo - zar je to gospodski način, raniti do krvi čovjeka kad vrši svoju dužnost? - Šta je to? - zavika hrapavim glasom gospodin Tahi sišav sa Petričevićem i Bošnjakom u donje dvorište.
- Oče, obranite me od ovog čovjeka - drhtaše mladić.
- Šta se je zbilo? - reče Tahi pogledav jarosno Grdaka.
- Ova kukavica, ovaj skot - viknu mladić - istjerao je moje konje iz staje.
- I pravo je učinio - reče Grdak mirno - jer ste vi, mladi gospodine, kraljeve konje istjerali iz kraljevske staje koja nije vaša. Vi imate za se dosta staja. Ja mu rekoh da učini tako, a vi lupiste kraljeva slugu da mu krv ide, pa da nije mene, bili biste ga ubili.
- Idi u grad sinko, i mani se tih prostaka - istisnu gnjevno Tahi, zatim se okrenu upravitelju: - Ej, vi, kako vidim, pomno čuvate što je kraljevo. Ali bi dobro bilo da manje kraljeva vina i jela trošite na svoje goste koji se kod vas gospodski časte; bilo bi dobro da ne rasipljete toliko kraljeva žita među bijesne seljake.
- Ja nijesam nikoga primio u goste neg svog brata Šišmana i rođaka bilježnika Mihajla iz Zagreba. A žito razdijelio sam među one seljake koje ste vi do gola oplijenili pa nemaju kore kruha.
- Bene, bene - mahnu Tahi nasmijav se zlorado - vi ćete me opet tužiti radi te razbijene tikve ko što ste me lani tužili, ali i ja ću vas da kradete i trošite kraljevo blago.
- Gospodine Tahi - planu Grdak zgrčiv pesti - to je nepošteno.
- Bene, bene - odvrati Tahi mirno - vaš rovaš je pun. Evo moje glave ako nas dvojica pod jednim krovom umremo. Ajd'mo, djeco - okrenuo se potom Ferko svojim službenicima - sad imamo važnijeg posla. - Grdak povede ranjenika pod krov, a Tahi uputi se, turnuv ruke u džepove, dalje.
- Petričeviću - reče - dovedi mi Šimuna.
Za malo časa dovuče se mamurna bezbrižna lica mali fiškal i pokloni se duboko:
- Vaša milost - reče Šimun zijevnuv - ima za me posla?
- Imam - odvrati Tahi prijazno - o tom kašnje; al' mi reci, dragi Šimune, kako ti je? Ima l' kakovih novina?
- Eh - nasmjehnu se Šime zažmirnuv - i te kakovih! Ali to ne ide, vaša milosti, u naš obični račun. Za to se hoće osobite plaće. - Bene, carissime - kimnu Tahi - hoćeš li možebiti kapare?
- Pa dajte, milosti - pruži Šime ruku nagnuv glavu - ja primam sve što mi se daje.
Tahu zadrhtaše obrve, raširiše zjenice, krv mu skoči na lice. I ruknu: - Ded kaparu! - pa namigne Petričeviću.
Šime uzmaknu plah, ali u taj par zgrabi ga Petričević straga za ramena, baci ga na lice i sjednu na glavu; za noge ga uhvati Bošnjak, druga dvojica stadoše visoko mahati debelim namočenim užetom te nemilo mlatiti po leđima fiškala koji je, trzajući se i ručući, zatiskao zube i nokte u zemlju.
- Je l' ti slatko, Šime - nasmija se bijesno Tahi. - Ded'te! - I konopac lupi.
- Drži li te žena u mojoj službi, vrapče moj, na tuđem smetištu? Ded'te! - I opet se svali tuča na Šimina leđa.
- Pa hoćeš li reći tajnu? Ded'te - i svom silom zamahnuše sluge pedeseti put konopcem.
- Ho - ho - hoću! - zaruknu fiškal. - Milost! - Tahi mahnu rukom, a sluge odskočiše od jadnika, koji se je klečeći previjao i modra lica, krvavih očiju urlikao kao ranjena zvijer.
- Kazuj! - zagrmi Tahi! - jesi li ljubio kastelanicu?
Šime potvrdi glavom.
- Kazuj što znaš o uroti seljaka!
- Hoću - šapnu Šime mašuć glavom i rukama - vode - vode, poginut ću - vod - - - i trznuv se sruši se bez svijesti na zemlju.
- Ponesite ga onamo k zidu, dajte mu vode - zapovjedi Tahi. - Kad obavimo drugi posao, ispitat ću ga, a večeras na krušku! Sluge položiše sumrtvog fiškala kraj zida, a Tahi uputi se sa družbom u stan kastelanice koja je jošte slatke jutarnje sanke snivala.
- Ostanite pred vratima dok vas ne pozovem, a ti Bošnjače, dovedi magarca! - reče gospodar.
Kroz prozor sjalo je jutarnje sunce igrajući na rumenom licu mlade žene koja je pootvorenih usti i podvinutih pod glavu ruku snivala, dočim joj dvije crne bujne plete padahu niz sjajna ramena. Tahi pođe do postelje i zapilji oči u ženu. Oko mu zasinu, lice zarudi, ali trenom se trznu i problijedi. Starac posegnu u njedra, iznese sjajne nožice i u hip odreza ženi krasne plete. Ciknuv sunu žena iz sna:
- Tko je? Tko je? - ali opaziv gospodara spusti glavu i prekrsti bijele ruke na prsima.
- Golubice! - reče Tahi pridušenim glasom - hoću da te razveselim, kupio sam ti lijepu, novu kesicu, povrati mi onu staru.
Žena problijedi.
- Kesu daj! - zaruknu Tahi i zatisnu gvozdene prste u bujno rame grešnice.
Žena stade drhtati.
- A je li to? Komu si je dala? - zareži Tahi isceriv zube, držeći dršćućom rukom staru Jeleninu kesu koju je iz njedara izvadio bio. Ukočene oči da će iskočiti ženi, blijeda pritisnu se glavom i rukama uz zid kraj postelje.
- Fuj! - pljunu Tahi - izmete ženski! Čekaj! Oh! Čekaj - - Petričeviću!
U sobu provališe sluge sa konopcima. Žena vrisnu i, uhvativ se rukama za glavu, kleknu u postelji.
- Naprijed - ruknu Tahi. - - - Grozoviti urlaji drhtahu zrakom iz kastelanova stana, da je seljacima pod brdom stinula krv - grozoviti urlaji, divlje stenjanje i omjereni teški udarci, a uz to potresan grohot Tahova glasa.
Smlavljeni fiškal pridignu glavu. Užasni krik probudi ga. Još mu je tijelo drhtalo. Po dvorištu bluđahu konji svezanih prednjih nogu, a pred vratima kastelana bijaše privezan magarac. Samo jedan sluga prolazio je preko dvorišta. Fiškal dignuv se na laktove viknu slabim glasom:
- Luka, donesi mi vode!
- Hoću - odvrati sluga - idem u gornje dvorište.
Fiškal se ogleda ko mačak. Nikoga. I poče potrbuške plaziti. Stade. - Ne, neću, magarac je lijen! - šapnu. Lagacko dovuče se do prvog konja, izvadi nožić, zareza konopac i, kao da ga je đavolska šaka dignula, poklopi konja, zagrli vrat, zgrabi mu grivu i poleti niz brdo na otvorena vrata.
- Drž'te ga - vikaše Luka, noseći vedricu vode.
- Drž'te ga - vikaše Gavro s prozora gornjega grada kamo ga je krič žene primamio bio. Na viku izleti Tahi i njegova družba.
- Uteče Šime! - viknu Gavro.
- Pušku zgrabi, Gavro, pušku! - zaviknu Tahi - pucaj za njim!
- Žao mi je konja - odvrati mladi.
- Pucaj, dovraga! - Gavre nesta s prozora, ali u čas vrati se s puškom. Konj Šimin posrnu na panju. Gavro namjeri. Planu.
- Ha! Ha! Ha! - zaori grohot maloga fiškala - zla ti je ruka, golobrače! Čekaj, pohodit ću te opet! - I kao strijela odjuri fiškal bez traga.
Za malo časa izletješe seljaci Susjeđani pred svoja vrata da se nagledaju čuda.
Vrteći visoko brezove metle tjerahu dva oružnika s grada kroz selo magarca na kojem se je previjala mlada kastelanica, okrenuta prema repu. Kosa joj je odrezana, ruke svezane, gola je do košulje, krvava od sto rana. Ali šibe zviždaju, žena jauče, da bi se nebo srušilo. Tako tjerahu sluge Lolićku iz kotara susjedgradskoga, protjeraše joj i muža komu Tahi sve imanje ote. A seljaci stajahu poniknute glave, seljaci šaptahu plamena oka:
- Bože! Bože! Pa to su nam gospoda!