Seljačka buna/XVIII
| ← XVII | Seljačka buna — XVIII. autor: August Šenoa |
XIX → |
Veliki osvanu tjedan, sveto mirovno vrijeme, gdje izmučeno tijelo Spasa počiva u hladnom, kamenom grobu, gdje se kršćanski narod smjerno i skrušeno nadnosi nad zjalo crne rake, iz koje će do malo dana prhnuti u plavetno nebo poput zlatne golubice posvećeno srce božjega sina, koje kuca jednakim milosrđem za pravednika i griješnika, jer iz tog srca izvire prvi - najviši zakon cijeloga svijeta: - ljubav. Veliki je tjedan, nebo je vedro ko staklo, zrak je topao i miran, samo ga nježno pomiču krilašca laste, glasnice proljeća; veselo poskakuju potoci ko nestašna djeca; iz zemlje proviruje kukčić da vidi je li hora; - gaj se zeleni, cvijet se rumeni - a puk? Puk kleči pri svetom grobu sagnute glave i šapće kroz suze božjemu sinu: Isuse bože, nijesi li izbavio i nas? Nijesu li svete tvoje rane odoljele paklenoj sili?
Velika je srijeda. Na klecalu u svojoj ložnici kleči gospoja Jelena, stišćući suhe, blijede ruke, i sagiba uvelo lice svoje pred raspetim bogom, moli i plače, moli usnama a proklinje srcem izvor svojih jada - Uršulu Heningovu.
Velika je srijeda, voljko je vrijeme, a u kući kastelana pod Susjedom sjedi gospodin Ferko Tahi. Oči mu blisiču, lica mu gore, jer na njegovoj grudi počiva bujna, mlada kastelanica. I njoj gori rumeno okruglo lice, i njoj plamsa crno, požudno oko. Sto puta poljubi je Tahi, sto puta nasmjehnu se Lolićka.
- Je l' tvoj muž uzeo Zukalićev mlin? - zapita Tahi.
- Jest - kimnu kastelanica.
- A kmet se nije opirao?
- Jest, gospodaru, ali Lolić ga lupi po glavi, i sad se već ne opire - nasmija se žena. Nu ti, gospodaru, samo Loliću daješ, meni ništa. Zar ja ne vrijedim ništa? Ha, ha! Valjda znaš da vrijedim više od gospoje Jelene. Daj, daj cekina - pruži kastelanica malu ruku i pogleda slatko Taha - vidiš, sjutra ću u Zagreb da si kupim svilenih vrpca za Uskrs, pa nemam grošića. Lolić je skup, drži sve pod ključem, pa se samo izdere kadšto: "Nek ti stari Tahi da, ionako ne daje badava."
- Dat će Tahi, dušice - reče starac i stavi na malu ruku pet cekina - na, uzmi pa me poljubi!
- Eh - kliknu žena cmoknuv starca u usta - ali ću imati na Uskrs lijepa nakita i svemu ću svijetu reći da je od tebe, gospodaru! Al' gle, gle! Kakvo je to strašilo na konju? - udari Lolićka u glasan smijeh, pokazav prstom kroz otvoreni prozor. - Pop jaše konja. Lijep je konjić; šteta da ga ima stari ćelavac iz Pušće.
- Bome šteta - potvrdi Tahi - čekaj! Bit će šale. Na toga vražjega popa imam ionako zub jer me svaki čas tužaka. Dođi za mnom! Na lijepu konjiću jezdio je mršav starac u crno odjeven. Bijaše to župnik Antun Knežić iz Pušće, koji je upravo u Zagreb po sveto ulje išao. Starac dizaše bezbrižno glavu gledajući u taj lijepi svijet, a duge noge visijahu mu gotovo do zemlje. Ujedanput stvori se pred njim trbonja Lolić, a podalje stajahu gospodin Tahi i kastelanova žena.
- Bonum mane, reverende domine - nakašlja se Lolić uhvativ konja za uzdu - kamo ste udarili?
- Hvaljen Isus - odvrati svećenik plaho - idem u Zagreb po sveto ulje. Ta znate, sutra je veliki četvrtak.
- Pa što će vam konj? - našali se kastelan - valjda znate da su apostoli pješice išli po svijetu, a i sam božji sin jezdio je na magarcu. Jeste l' vi bolji?
- Slab sam i star - odvrati župnik dršćući.
- A, šta? Trapite se! Trapite se! Čemu popu konj? Dolje, reverende amice!
Svećenik protrnu i uhvati se konju za vrat, ali brže priskoči Lolić i gurnu starca u rebra da se glavurdajući sruši na zemlju.
- Ovamo, ženo! Evo ti konjića! - nasmija se kastelan grohotom. Žena dotrči, poklopi konja poput muškarca i potjera ga po cjelini kraj ceste. Bijesno skakutao je konjić, bijesno ga je nogama stiskala žena i previjajući se od smijeha vikala: - Hop, konjiću, hop! K vragu ode pop! - A starac župnik, dignuv se, stajaše sklopljenih ruku i gledaše suznim okom bijesnu ženu.
- Molim, dajte mi konja - moljaše župnik - ne mučite jadnu životinju.
- A ja, pope! - reče Lolićka, ustaviv se pred starcem - to mi se paripče mili, to je moje. Hop, konjiću, hop! K vragu ode pop! Brusi, starče, pete!
- Ali gdje vam je duša? - zapita starac - jeste li razbojnici, da mi na cesti otimljete što je moje? Ne bojite li se boga?
- Zašto? - nasmija se pokazav zube žena - gdje stoji u Svetom pismu da ti konja moraš imati? Rekoh li pravo, milostivi gospodine - okrenu se k Tahu, koji se je međutim približio bio te župnika gledao porugljivim okom.
- Pravo, pravo! Maži si svoje papke svetim uljem pa ćeš dobiti krila! - odvrnu Tahi.
- Nu znate li šta, župniče? - našali se Lolićka - meni ne treba konja, ima ih na Susjedu dosta. Ali mi novaca treba za uskrsne kolače. Koliko mi date za moga konja?
- Ja da kupim svoga konja? - izvali Knežić oči.
- E, nije druge - progovori Tahi - žena ima svoju glavu, vadi kesu! Znam da je puna.
Dršćućom rukom posegnu starac u njedra te iznese svilenu kesicu sa pet talira i pruživ je mahnitoj ženi reče:
- Na, uzmi, Belijalova kćeri! To je sve moje siromaštvo što sam za Uskrs prištedio bio.
- Mršava kesa, ko što i ti - naruga se Lolićka skočiv s konja - nek te voda nosi! Da nije olovo? Jesu li prave škude? Cin! Cin! Cin! Jesu! E, pa za kolače bit će dosta!
Snužden zajaši starac konja i potisnu prema Zagrebu, a Tahi, kastelan i njegova žena vikahu za njim kroz grohotan smijeh:
- Hop, hop, hop! Prazan ode pop!
Ali uto pristupi gospodaru Petar Bošnjak i reče:
- Milostivi gospodaru! Stubičani se rote, neće da predadu ključa svojih klijeti.
- Da vidimo - dignu Ferko glavu - hoće li me psine slušati! Petre, mi ćemo Uskrs slaviti na Stubici!
Osvanuo Uskrs, slava pomirne žetve, uskrs Sina božjega, uskrs cijele prirode. Po bregovima razliježe se jasni glas zvona gornjostubičke crkve, koja stoji na trgu sred mjesta pod tvrdim stubičkim gradom. Među mladim zelenilom bijeli se ruho hrvatskoga puka, žari se crvena marama i rujni koralj. Staro i mlado, muško i žensko hrli u crkvu, iz koje se ozivlju veseli usklici:
"Aleluja!" Jesu li veseli? Oh, te gromorne orgulje ne razlijevaju se danas kao nebeska glazba već ko strašna oluja, i mjedno zvonce ne pjeva kao anđeoski glas već kanda na umiranje zvoni. Kad mine služba božja, tako zapovjedi gospodin Tahi, nek se skupe svi kućegospodari i neka predadu ključe svojih vinskih klijeti. Susjed i Brdovac je oplijenjen, sad je red na Stubici. Upravitelj Grdak veli neka ne dadu ključa, a Tahi veli, tko ne da, izgubit će glavu. Stubičan je tvrd, osovi glavu i veli: Ne dam! I Tahi je tvrd, sjedi na svom gradu, osovi glavu, veli: Moraš! Sila se naroda skupi, muškarac mrko gleda preda se, a žena moli, uzdiše, plače. U kutu kleči uz staricu majku i Matija Gubec. Lagano se rasplinu zadnji: "Aleluja!" - pop blagoslovi puk, orgulje zanijemiše. Svrši se služba božja, ali narod osta klečeći, ni da se makne iz crkve. Pred crkvom stoji na konju Tahi i nestrpljivo čekajući čupka si bradu. Nemirno prebacuje konj noge, nemirno igra Tahu srce. Na trgu razredi se četa štajerskih mušketira iz Stettenberga, šibe pušaka im kliju.
- Nu, hoće li kraj biti popovskoj litaniji? - izdere se Tahi, a Petar mu Bošnjak reče da narod ne ide iz crkve.
- Pa dobro, mušketiri naprijed! Istjerajte psine iz te svete škulje! - Mušketiri navale na crkvena vrata. Teški koraci oružnika odjekivahu crkvom, narijek i jauk ozivahu se visokim svodom.
- Bože pomozi! Isuse, spasi nas! - vapijahu žene i djeca, a muškarci škripahu zubima. Blijed stajaše pred oltarom pop dižući sklopljene ruke k nebu. Žamor zaori, kundakom, šakom, psovkom i klevetom tjeraju mušketiri muški narod napolje - narod neoružan kao stoku iz božjega hrama; za muškarcima tiskaju se plačući, vapijući blijede, prestravljene žene, a župnik baci se pred oltar božji, suze mu teku na hladni kamen. Pred crkvenim vratima prekrstiše stražari koplje, na trgu stoji cijela četa vojnika, a pred njima miješa se zdvojni, prestravljeni narod. Visoko podignu barun Stettenberški glavu i viknu:
- Ej, kuje! Znate li zapovijed? Da ste mi predali ključe! Ti, Loliću, piši čiji je koji.
Tada stupi pred Taha visok, bjeloglav starac široka lica, živih očiju - starješina Mijo iz sela Golubovca i reče mirno položiv ruku na srce:
- Kralju dajemo što je kraljevo, gospodinu što je gospodinovo, ali što je naše, ne damo!
- Vi ne date ključa? - zaškrinu Tahi.
- Ne damo, tako nam boga! - viknu dignuv ruku Gubec, dočim mu se majka hvatala ramena.
- Ne damo! Ne damo! - zaurla u jedan očajan krik cijeli narod.
- Oj! - zagrmi Tahi potjerav konja za svoju četu - palite, ljudi, tucite psine!
Klupko puka zadrhta, puške se spuste. I dim i plam i grom! "Jao! Isuse!", prodre užasan glas do neba. Rasprši se gomila. Tu pade mladić, tu kleca žena hvatajući se za srce, tu glavurda starac, tu se od smrtne rane previja dijete. Krv teče, nevina krv po crnoj zemlji, krv pred licem božjim na sveti uskrsni dan. Pobjesni vojnik, leti na narod, lupa, tuče i hara. Kundak smrvi glavu starcu Mihajlu, ranjen klonu Gubec u naručaj majke. A Tahi dignu se u stremenima, od radosti dršću mu guste obrve, usne mu se šire u pakostan smijeh, a oči mu igraju kao ljutici zmiji. Veselo gleda na to razbojište gdje žena grli mrtvog muža, gdje majka skuplja ostanke zaklanog djeteta, gdje si ljudi kosu čupaju i prsi lupaju, ali on ne čuje ništa, on ne ćuti ništa. I poleti među čopor, poleti k crkvenim vratima kamo je Gupčevka sina odvukla bila, i zamahnu sabljom, ali kao lavica ispriječi se pred njim starica i upirući veliko suzno oko u njega reče:
- Udri!
- Ukraj, babo! - zaruknu Tahi i zamahnu opet - - nu u taj par izađe pred crkvu svećenik i zavapi, dižući srebrno raspelo:
- Na ovoj pećini podići ću crkvu svoju, i vrata paklena neće je savladati!
Silnik se trznu, ruka mu klonu, ljutit okrene konja i poleti na grad. Tada pojavi se podžupan Đuro Raškaj, dojuriv iz Zagreba na prijavu Stjepana Grdaka, i zapovjedi u banovo ime da ni ruka u seljake dirnuti ne smije.
Uskrs je, spomen krvave žrtve; tužno ležeče mrtvačko zvono, u stubičkoj crkvi leže lešine mrtvih seljaka, kraj njih kleči svećenik i moli za nevine duše, a po brdinama ori se jauk udovica, plač napuštene djece.
Na treći uskrsni dan kleče pred oltarom brdovačkim tri seljaka, jedan iz Stubice, jedan iz Susjeda, jedan iz Brdovca.
- Sinci! - reče župnik Babić blagosloviv ljude - Bog vas blagoslovio, Bog vas pratio! Vaše rane zapisah na pismo. Nosite ga pred svijetlo lice kraljeve milosti, otkrijte mu srce svoje. Kralj neka pomogne, to vam je jedina nada. A ti, Bože pravednosti, zasini u srcu vladara!