Seljačka buna/XVII
| ← XVI | Seljačka buna — XVII. autor: August Šenoa |
XVIII → |
Gospodin Ambroz Gregorijanec sjeđaše za stolom u tornju mokričkog grada, kamo je u rano proljeće 1567. na duže vremena u pohode došao bio. Nije radi zabave i veselice, već upravo radi svoje i susjedske parnice. Čuvši za zlodjela Tahova, htjede sve izbliza pogledati, sve od očevidaca čuti. Bio se je nadnio nad debelu knjižurinu, na koju mu je duga brada padala, a oči su mu hrlo letjele po crnim tiskanim recima. Mozgao je o razlici među slavonskim i ugarskim baštinskim pravom, jer je kraljevski sud navlaš za to pitao. Baš prihvati hartiju da zabilježi nekoliko riječi, kad u sobu stupi odjeven putnim odijelom gospodin Mihajlo Konjski. Starac pridignu glavu i, pruživ došljaku obje ruke, viknu:
- Da ste mi zdravo, dragi prijatelju moj! Koja vas sreća nosi na Mokrice?
- Bog vas okrijepio, domine Ambrosi - reče Konjski. - Ne znam je l' sreća ili nesreća, ali svakako važna novina.
- Da čujemo - odvrati Ambroz, spustiv se opet na stolicu.
- Habemus papam, imamo bana ili bolje reći: imamo dva bana.
- Dva? A koga? - pridignu se Ambroz živo.
- Biskupa Draškovića i kneza Franju Frankopana Slunjskog.
- Je l' to istina? - zapita Ambroz - moj Stjepko donosi svaki dan iz Zagreba drugog bana. Mnogo se je govorilo za Matiju Keglevića.
- Prava, živa istina - odvrati Konjski - meni je to rekao gospodin biskup, moj znanac, jučer je sam pripovijedao, a ja pohitih sa svojom ženom amo da vam dojavim tu novinu.
- Drašković dakle! - zamisli se Ambroz te stade gladiti bijelu bradu. - Nitko nije na njega mislio. Biskup ne pripada nijednoj stranci, slavni tridentinski govornik nije se miješao u naše zemaljske poslove. Mudar je, gladak i sladak, ali nije pristran ili bijesan. E, pa nije loše. A zašto dva bana?
- Drašković je pro civilibus, Frankopan pro militaribus.
- Knez je Slunjski mlad, ali velik junak i poštenjak - nastavi Ambroz - a jeste li govorili s biskupom o našim poslovima?
- Dakako.
- A on?
- Ta vi ga poznajete. Fin je i mudar: njegove oprezne riječi kanda koracaju po ledu, a kad štogod zatajiti želi, navodi riječi iz Svetoga pisma ili kakvoga latinskog klasika. Ja sam mu govorio od komada. Mirno sjedeći slušao me je ne veleći ni crne ni bijele. Kad završih, odvrati mi: "Za veleizdaju se ne bojte. Ta kapitalna parnica zaspat će u arhivu. Što mi za Taha rekoste, znam i sam. Nu Tahi ima, vjerujte mi, u kraljevu dvoru silnih prijatelja, ima u zemlji veliku stranku, a kraljevskoj svjetlosti treba novaca. Po tom vidite, domine Mihaele, da taj gordički čvor ne valja rasjeći, već fino i vješto razuzlati. Ne prenaglite se zaboga! Strpite se. Pravda neka teče pred banovim sudom. Ta ja nijesam Petar Erdödi, Tahov zet." Zatim razmišljao je biskup duže vremena igrajući svojom bradom. Ujedanput kanda se nečemu dosjeti, dignu glavu i reče mi: "Šta radi vaša gospoja Anka? Već je dugo nijesam vidio. Zar je zaboravila da sam joj na krstu kum? Recite joj neka k meni dođe, još danas neka dođe. A vi budite na oprezu; to recite i gospodinu Ambrozu Gregorijancu. Ne zaboravite javiti momu kumčetu što vam rekoh", završi biskup dignuv kažiprst i otpusti me.
- Da, da! - nasmjehnu se Ambroz - to je njegov način. Razuzlati! A što reče Anki?
- Reče joj da je Tahi kod njega bio, da mu se je ponizno poklonio i hvalio uvelike kraljevu mudrost, da je najmudrijega Hrvata postavio banom.
- Ah, gle - reče Ambroz - vuk se umije promijeniti lijom.
- Da - nastavi Konjski - i Tahi, kako čujem, hvali se po Zagrebu da je ban vrlo prijazan bio, da će sud biti pravedan i da će svačije pravo strogo štititi.
- Drašković je na sve strane gladak. Ibis, redibis. Lija liju nadlijala. Nu držimo se njegova savjeta jer nam ide u prilog. Pođimo sve te novine javiti gospođi Uršuli, da se dogovorimo. Recite joj i vi neka se mudro vlada.
- Uršula je valjda već sve saznala - reče Konjski - moja žena pošla je upravo k njoj.
U vrtu gradskom šetala gospoja Uršula živo govorkajući sa gospojom Konjskom.
- Biskupova misao - reče Konjska - veoma je mudra, ali se hoće tomu puno opreza. Ni svomu mužu ne rekoh o tom riječi, jer znam da je prijatelj Ambrozu, koji radi pošto-poto svezati Sofiju sa Milićem, a za mladog šljivara radi i Marta, naša ćutljiva Marta. Naprečac se dakle ne smije, već stranputice, jer ne možemo Ambroza uvrijediti.
- Ne, ne, duša mi se priječi - reče Uršula vrteći glavom - ja sam protivna toj ženidbi sa šljivarom, ali izmiriti se sa svojim zakletim vragom!
- Ne pitajte, majko, za osvetu - reče Konjska hladno - pitajte mirno za svoju korist. - Uršula se zamisli.
- Istina je - reče Uršula - korist je velika.
- Ne oklijevajte dakle. Marta mi je pripovijedala cijelu priču o Mogaiću koji čami u turskom ropstvu. Uhvatite zatravljenog Milića tom viteškom doskočicom. Zaglavit će. Tako ćemo ga se riješiti.
- Milić je ovdje - reče Uršula - bio je za poslom kod Ambroza, a sad je kod Marte.
- Eto sreće - uhvati Anka majku za ruku - navalimo sada, obavimo brzo taj posao da nam Ambroz ne zakrči puta.
- Pa neka bude - reče odlučno Uršula - Heningovci su velikaši.
Dok je gospodin Konjski pripovijedao Ambrozu važne zagrebačke novine, zabavljalo se na drugom kraju grada, u sobi gospoje Marte, malo društvance. Stjepkova mlada žena namatala je kraj stola pređu, djevojka Sofija šivala je marljivo, a gospodin Tomo Milić stajaše do prozora, upirući oči u djevicu koja je svakim danom ljepše sjala i cvala.
- Ele, gospodine Tomo - nasmiješi se Marta razmrsujući niti - šteta da nije noć.
- Zašto, plemenita gospo? - zapita mladić.
- Jer biste odmah stali zvijezde brojiti.
- Ah, šta ću i govoriti?
- Osobito kad Sofiju vidite, je l' - pogleda Marta oštro mladića. Sofija porumeni, a Milić odvrati:
- Ta da, kad je spazim, otimlje mi se jezik. Je l', gospođice?
- Žalibože - odvrati djevojka osokoliv se i pridignuv glavu - sve mislim da sam strašno strašilo kad me se gospodin Milić toliko plaši. Ja brbljam i brbljam o suncu i mjesecu, a on gleda nijem preda se, kanda na zemlji nešta traži.
- Ne ljuti se, sestro, ta tebe traži i ne vidi nego tebe. To ti se zove jaki spol, takvi su svi junaci - ali mirujte, djeco! - nastavi Marta - ja sam ispovjednikom vaše ljubavi, strpite se, dovest ću vas do spasenja.
- Ah, po sto puta vam hvala - reče Milić - ali vi znate, plemenita gospo, da je mučno čekati.
- Strpljen, spašen, mladi gospodine - pouči ga Marta - ljubav je kao i orah: s vana gorka ljuska, s nutra slatko zrno. Kad saznah da vi i Sofika gradite meni za leđima ljubavnu mrežu, rasrdih se, i hvalite bogu da je i gospodin Ambroz na vašoj strani. Po tom predobiste i mene, jer se uvjerih da je vitez gotovo poludio, a gospođica pamet izgubila. Tu dakle nema lijeka osim: Uzmite se! Ali moja gospoja majka nije toli meka. Ponajprije mi reče: "Ne!" Kad je sjetih poslije susjedgradske bitke, ne odgovori ništa; kašnje reče: "Eh, vidjet ćemo!" Dakle pomalo! Kaplja za kapljom izdube i kamen. Majka će biti mekša jer je nesretna.
Tomo poljubi Martu u ruku, a Sofija ovinu joj se uz plač i smijeh oko vrata i kliknu:
- Sestro, zlatna sestro! Grdi me kako znaš. Badava. Htjela sam toga čovjeka istisnuti iz srca, ali on je jači pa se ne da.
- Istisnuti? - zapita kroz nježni ukor Milić. Djevojka uzvinu glavicu, pokaza kroz smijeh bijele zubiće, pogleda mladića suznim okom i, pruživ mu ruku, reče mekim glasom:
- Šala! Šala!
- Istisnuti? - pljesnu Marta rukama - ta stavila bi tri lokota na srce da joj ne uteknete. To sam čula kad je iz sna govorila.
- Sestro! - gurnu nježno djevica Martu, zažariv se dovrh glave.
Upravo se htjede mladi plemić oprostiti, kad uniđe vedra lica gospoja Uršula, a uz nju Anka.
- Anko! - skočiše sestre - odakle ti?
- Djeco - prihvati stara Heningovica svečano - Anka donese nam veselu vijest. Gospodin biskup knez Đuro Drašković, Ankin kum, postao je banom, i ako bog da, zauzet ćemo za kratko svoju djedovinu.
- Slava bogu! - klikoše Marta i Sofija.
- Nu, djeco - nastavi majka - želim taj vedri dan proslaviti svečanim činom. Vi, gospodine Miliću - okrenu se k mladiću - ljubite moju kćer Sofiju, i Marta je za vas snubila. Dobro, dat ću vam je -
Svi se prenuše radosno, a Sofija kleknu i poljubi plačući majčinu ruku, koju ova brzo izvinu.
- Ali, dat ću vam je pod jednim uvjetom. Kad moj pokojni gospodin jednom opasno bolovaše, zavjetovah se bogu da će moj sin osloboditi jednu krštenu dušu od turskoga ropstva. Sin mi umre dječakom, ne ovrši zavjeta. Vi želite biti mojim sinom, vi, skroman plemić mužem velikaškoj kćeri. Ovršite vi taj zavjet, proslavite se. Dočuh da Sofiji obećaste da ćete osloboditi mladoga Mogaića, vjerenika Sofijine sestre po mlijeku, koga Turci zarobiše. Dobro, oslobodite toga čovjeka, i kad ga dovedete, bit će Sofija vaša. Tako mi bog pomozi!
Svi se stvoriše kamenom, a Sofija, ciknuv i problijediv na smrt, pade bez svijesti u naručje sestre Marte. Gospodin Milić pako stupi blijed i miran pred Uršulu i reče:
- Hvala vam, plemenita gospo! Ljubim gospođicu više od svoga života i rado ću život svoj vrgnuti na kocku za njezinu ruku - - -
- Tomo! Tomo! Šta radiš? - zaviknu Ambroz čuvši na vratima posljednje riječi, ali ne mareći za doziv, dignu mladić ruku i završi:
- Kunem se živim bogom da ću poći osloboditi Mogaića, kunem se bogom i svojom ljubavi da ću doći samo s njim ili se vratiti neću.
- Tko to uradi? - zavapi zdvojno Ambroz.
- To je tvoje djelo - šapnu Marta gospoji Konjskoj. - Bog ti oprosti taj grijeh!
- Jest. Nikad se radi toga pokajati neću - odvrati potiho Anka mirna lica.
- Zbogom, Sofijo! - klikne mladić kleknuv pred sumrtvu djevicu - povratit ću se k tebi - k svojemu zlatu. Zbogom! - I žarkim cjelovima pokri plemić mladičinu ruku.