Seljačka buna/XIV

← XIII

Seljačka buna —  XIV. autor: August Šenoa

XV →

Sumoran dan bijaše dvadeset i peti rujan 1566. Nebo bijaše zastrto blijedim, sivim oblacima iz kojih bi se pokadšto spustila kapimice jesenska kiša, a žutim i rumenim lišćem šuma provlačila se potiho magla, oblaci bjehu i zavite glavice bregova. U to sumorno vrijeme micala se lijeno malena četa konjanika prema Susjedu, daleko pred njom gospodin Tahi, a uz njega Gašpar Alapić. Obojica bijahu pokrita tamnim kabanicama, obojica gledahu šuteći pred sebe ispod natisnutog na čelo mokrog kalpaka. Na licu gospode, inače dosta bijesne, bilo je opaziti neki gluhi mir, neko neveselje, a osobito bijaše lice grbavog Gašpara van reda blijedo. Sa tornja ozva se trubljaj, široko se otvoriše gradska vrata, i mučeći uđe nevesela četa u grad. Hrpa lovačkih pasa uze skakati oko gospodara, sluge snimiše ponizno kape, a najposlije izleti u dvorište gospoja Jelena u crno odjevena, a uz nju sinovi Gavro, Stjepan i kćeri Klara Gruberka iz Samobora pa Margareta Oršićka sa Slavetića. Gospoja Jelena bijaše strahovito blijeda i propala, mrka joj kosa bje jače posijedila, a u crnim joj očima sijevaše i tuga i strah i nemir. Tahi, mahnuv ženi i djeci rukom, spusti se sa svoga konja te se izljubi šuteći sa cijelom obitelji, a za njim pokloni se Gašo gospođi. Neka plahost, neki užas osvajaše svačije srce, i zato ne pisnu nijedan dok družba ne stupi u palaču grada, gdje se sinovi i kćeri požuriše da snime sa oca i gosta oružje i prokisle putne kabanice. Tahi obazre se po starinskim slikama, visećim po tamnima zidovima palače, uzdahnu, prođe rukom preko rudaste kose i reče:

- Hvala bogu te sam opet u svom domu - i prihvativ obje ruke svoje žene nastavi: - Zdravo, ženo, zdravo, djeco moja! Dugo me nije bilo i mišljah da se nećemo nikad više vidjeti, jer nas je zla sudbina upravo nemilo ošinula, i još se nijesmo rastrijeznili. Jesi li primila moje pismo iz Kaniže? - završi Tahi spustiv se na klupu.

- Jesam, gospodine moj - odvrati Jelena, a suze joj navriješe na oči.

- E, pa ondje sam ti sve napisao o krvavom danu sedmoga rujna, o nesreći sigetskoj i o junačkoj smrti tvoga brata Nikole. Nikola mi nije bio prijatelj za posljednjih godina, on je pače i meni i tebi mnogo skrivio; nu to su drugi računi - de mortuis nil nisi bene; junački se branio, junački je poginuo i hvale je vrijedan, a oni koji su ga napustili svojom ludosti, koji me nijesu htjeli poslušati, neka - ali neću više o tom govoriti, glava mi gori - ako li više znati želite, evo vam vrijedna gosta, gospodina Alapića, taj je sve to na svoje oči vidio i jedva cijelu kožu iznio jer je već bio u turskim pandžama.

- Jesam bio - uzdahnu nekako čemerno Alapić - ja ću vam, plemenita gospo, sve natanko dojaviti dok malo ispravim isprebijana rebra, jer, da znate, dođoh nehotice na hranu i stan prokletim nekrstima, koji me samo zato pustiše na slobodu jer se bjeh preobukao u prosta vojnika. Da su saznali da sam ja onaj čovjek koji im je kod Šikloša toli nemilo razbijao tikve, glave mi moje, ne bi mi već na ramenima sjedila glava. Sve ću vam reći, ali sad, bogami, ne mogu. Ljutim se, htio bih pući, kako smo ludo izgubili Siget i vašega brata - a onamo oko Đura plela i mela se kraljeva vojska. Zaludu je sada kukati, bog je tako htio. Nadajmo se boljemu vremenu.

Gospoja Jelena slušala je sve te riječi naoko mirno, ali guste suze kapahu joj iz očiju, i pri zadnjim riječima Alapića pokri rukama lice i zajeca:

- Brat mi je bio - brat! Recite vi i nabrajajte što vam drago, on je bio Zrinjski, veći, slavniji nego svi ostali - on nije zaslužio toli užasne smrti. Da se boljemu nadamo? Čemu? Bratu odsjekoše neljudi glavu jer je junak bio, a sina mi Mihajla zarobiše Turci u Krajini, i bog zna šta će od njega biti. Franjo! Franjo! Jesi li pomislio na svoga sina, na svoju krv? Franjo! Evo izgubih brata, nemoj da i sina izgubim!

- Za sina se umiri - reče Tahi mirno - znam gdje je - u Banjoj Luci. Imam u svojoj kaniškoj tamnici dvije paše, i kako mi stigoše pisma o zamjeni, skorim ću sina osloboditi. Nu ti se spremaj za koji dan na put. Pisah već Nikolinoj udovici Evi, a i sinovima. Poći će u Čakovac. Onamo će zakratko stići glava tvoga nesretnoga brata Nikole. Turci je povratiše generalu Salmu; u đurskoj crkvi je blagosloviše, a mi ćemo je sahraniti u raki obitelji kod Svete Jelene.

Gospodin Alapić pokloni se gospođi i potraži svoj stan, i Tahi pođe skoro počinuti od napornog puta, a još više od krvavih onih dana koji se završiše propašću sigetske tvrđave i smrću junaka Nikole Zrinjskoga. Težak bijaše taj san; Tahi nadao se je da će i sladak biti - ali sav taj napor, sva ta premučena muka ne utomiše u njem krvavih uspomena. Snivao je i kroz san vidio strahovitu prikazu - Arlandovu Doru, kako vodi za ruku blijeda mrtvaca komu iz srca teče rumena krv, koji piljeći ukočenim očima u Taha šaptaše zdvojno: "Vode! Vode! Popa! Popa!"

Mučke prolažahu dnevi na Susjedu. Gospoja Jelena spremala se plačući na put, Tahi je nije htio buniti. Sjedeći sa Gašparom za vrčem vatrena vina, kušao je gospodin Tahi otplahnuti sve nemile brige prošlosti, sve crne slutnje budućnosti. Jednog dana reče: - Gospodine Gašpare, vjeruj mi da sam suza sit; još da obavimo ceremoniju nad Nikolinom glavom pa onda da pomislimo šta će biti u našem domu. Sreća mi dobro kaže. Bivši u kraljevskom taboru u Đuru ishodio sam pomoću Batora i drugih prijatelja od Maksa donaciju, i po tom izmače advokatu Ambrozu poglavita kvaka za koju me je pred sudom uhvatiti mogao. I govorimo pravo, Nikolina smrt mi je dobro došla. On mi je bio neprijatelj, njega držahu se svi neprijatelji moji; Zrinjski je bio slavan i bogat, imao je i prijatelja kod dvora pa je znao banu Petru pomrsiti konce. Nikola pade, banu su nevezane ruke, ja imam kakav-takav titulus juris; naša stranka je jača no ikada, moja obitelj uglednija - začudo - upravo po tom što mi je žena sestra sigetskog junaka koga sav svijet slavi, a Nikolini sinovi su djeca. Zato, gospodine Alapiću, željno očekujem bana Petra. Hoće li se skoro vratiti?

- Ne bih znao pravo reći - odvrati Gašo. - Čim kralj zaključi da se raspusti vojska, te nije bilo veće pogibelji, ostavi ban zapovjedništvo knezu Franji Slunjskomu te pohiti sa mojom sestrom i kćerkom si Ankom da slave svatove sa Držfyjem, u Ugarsku. Znam da će proći i mjesec dana dok se povrate, nu svakako će mi pismom dojaviti svoj dolazak u Zagreb, pa možemo moga svaka dočekati ondje, jer je zbilja vrijeme i zgoda da uredimo zemlju posve po našoj volji i želji.

Deset dana iza toga razgovora krenuše gospodari susjedgradski u Čakovac, dočim se gospodar vukovinski skloni u komoricu zagrebačke brkate krčmarice, da si ondje izliječi rane što mu ih je tursko ropstvo zadalo bilo.

---

Gospodin Gašpar slabo je brojio dane te ne bje ni opazio da ih je već trideset prošlo, i da je lišće sa drveća popadalo. Kako i bi? Ljubavi su zavezane oči. Jednog podneva donese mu banov teklić pisma, gdje mu sestra javi da se ban vraća od kćerine svadbe i da će za četiri dana stići u Zagreb. Gospodin Gašo našara na omotu pisma: "Na znanje plemenitom gospodinu Ferku Tahu" i otpravi teklića dalje na Susjed. Za malo dana dođe gospodin Tahi sa gospojom Jelenom u Zagreb te se nastani u banovoj kući. Prođe i nedjelja dana, a o banu Petru ni glasa. Tahi zabrinu se nekako, ali ga utješi Gašo:

- Ne tarite si glave, velemožni gospodine, na putu u Zagreb imade puno velikaških štacija, pa se moj gospodin svak gdjegod u gostima pozabavio. Ta vi znate kako to kod nas biva.

Tahi se na tu utjehu nekako smiri te pohodi drugog dana sa ženom vinograd gospodina kanonika Stipe Svesvetičkoga u Bukovcu, gdje se je kolo otmjenih gosti do kasne noći veselilo. I gospodin Gašo bje k toj veselici pozvan, ali se ispriča da nije danas za društvo jer ga glava silno boli, pa je svoju bol liječio u prijaznoj komorici krčmarice Jage. Vani je već i potavnilo bilo, no Gašo je slabo pitao je l' svjetlo, je l' mrak, već mario samo za sjaj starog vina i ženskih očiju. Upravo je svojoj Jagi pričati stao kako su ga Turci nemilo vukli po ropstvu, kad iznenada protisnu glavu kroz prozor banov vratar te viknu:

- Dođite za ime božje brzo kući, plemeniti gospodine!

Spaziv blijedo lice sluge, protrnu Gašo i, prevrnuv vrč na stolu te ne pitav dalje, pohiti skokom u banovu kuću. Kućna vrata bijahu širom otvorena. U dvorištu stajahu dvoja kola, ali nigdje žive duše. Gašo pohiti uza stube. Na hodniku skupila se cijela četa služinčadi plačući i naričući. Laktom protisnu se Gašo, provali u sobu, pogleda i stvori se kamenom. Sred velike dvorane stajaše na zemlji crna mrtvačka škrinja, nad koju se bješe nadnijela crnoruha žena - banica. Ruke je bila složila, čelo joj počivalo na škrinji, a kroz muklo jecanje prodro bi kadšto zdvojan usklik:

- Joj! Joj! Petre, druže moj!

- Barbaro! Šta je, za ime boga? - kriknu Alapić priskočiv sestri.

Na bratov glas strese se banica, sunu kriknuv uvis i baciv se Gaši na prsa zavapi:

- Brate! Brate! Mrtav je, mrtav! A ja sam udovica, jadna udovica!

Gašo povede sestru k stolici, gdje je jecajući sjedila i iz zaplakanih očiju preda se gledala. Šuteći stajaše brat do nje zagledav se u slabi plamen voštanice, koja je na stolu drhtala i žuto svjetlo po mrtvačkoj škrinji sterala. U dvorištu zaruže kola. Za dva časka pojaviše se na pragu Tahi i gospoja Jelena.

- Je l' moguće? - zavapi Jelena pohrliv k prijateljici. Tahi osta na pragu problijediv na smrt, poniknuv nikom.

- Je l' moguće? - uzdahnu banica dignuv glavu - da l' je moguće? Istina je, grozna, strašna istina. Na, u toj škrinji leži ban Petar mrtav, moj muž mrtav, moj muž! Jao! - I udovica pokri si lice rukama.

- Ali kako se to zbilo? - upita prestravljen Tahi.

Banica spusti ruke na stol, dignu glavu i prihvati jecavim glasom:

- Svadbu bjesmo sretno obavili. Bilo je vrijeme da se vratimo. Vozeći se ravnicom zateče nas ljuta, nemila bura! Petar pometa na mene sve što smo imali odijela sa sobom, a on sjeđaše na kolima u surki. Korila sam ga s te lakoumnosti, ali mi se on nasmija. Kasno u noć stigosmo do Čakovca. Zađemo na noćište. Ja napisah Gaši pismo, ali uto se je Petar nekako tužio na bodac. Legnu. Glava mu je gorjela kao usijano gvožđe. I poče buncati. Prepah se, poslah po ranara Zrinjskoga. Prekasno. Za tri sata izdahnu, i evo ga - evo! Mrtav! Jao, bože, mrtav! Oh, jesam li to od njega zaslužila?

- Gospodine Tahi - reče upol glasa Gašo pristupiv gospodaru susjedgradskomu - molim vas, budite nam u taj strašni čas na pomoći.

- Ja - promrmlja Tahi - ja bih sam imao pomoći tražiti. Ban Petar Erdödi je mrtav, moji računi su pokvareni. Šta će sada biti? Gašo odvede banicu u ložnicu. Tahi i Jelena stajahu sami kraj škrinje. Tada pristupi Jelena i položi ruku na rame muža.

- Gospodine Franjo - reče potiho - nije l' ta škrinja za nas prst božji?

Ali trznuv se ljuto, odgovori Tahi:

- Gospojo Jeleno, čini mi se da iz vas govori opet onaj prokleti pop brdovački.

- Memento mori! - zaori uto od vrata pronicav glas. I uniđe svećenik malena stasa, duge crne brade - biskup Đuro Drašković. - Do mojih uši dopre crni glas - nastavi - da se je svidjelo Svemogućemu u taj kobni čas oteti kraljevini glavu. Dođoh da pohodim te dvore crne tuge i da se pomolim za dušu pokojnika! - Drašković kleknu pred škrinju i uze glasno moliti, ali kad jasno i glasno izusti: - Amen! - uhvati nešto Ferka Taha za srce.