Seljačka buna/XIII

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
XII Seljačka buna —  XIII.
autor: August Šenoa
XIV


Na Svijećnicu godine 1566. bila je upravo ciča zima. Gospodin Franjo Tahi nije se kraj svoje medvjeđe naravi, koja se je poslije tolikih ljutih bojeva ukrutila bila, nimalo plašio ni leda ni mećave, ali ta lanjska godina bijaše toli ljuta i po njega i po cijelu zemlju, kojoj bje osmanski barbar oteo Kostajnicu i Krupu, da je Tahi za zime tražio počinka svojim kostima, koje je podagra pomalo štipati počela, dobro znajući da će ga ratna trublja nanovo pozvati čim okopni snijeg, jer se je kralj Makso kratio isplatiti Turčinu danak, te se je pričalo da će sultan glavom voditi vojsku na Beč. Ta mu zimska dokolica dođe i zato da učvrsti svoju moć u ovom kraju, ter da smekša tvrdokorne seljačke šije koje su njemu i njegovoj zakonitoj drugarici toliko jada zadale bile - ukratko, da se osveti svima koji se bješe drznuli dići se na njegovo kruto gospodstvo. Zato je dakle gospodin Ferko, protegnuv svoje noge, sjedio vesele volje kraj plamtećeg komina, a naproti njemu gospoja Jelena, vezući svilen pojas sinu Gavri. Oboje govorahu vrlo živo.

- Dakle, da znaš, Jeleno - reći će Tahi - kći se banova udaje.

- Je l' moguće? - upita radoznalo gospoja spustiv vezivo u krilo.

- I ja sam se čudio. Mišljah da će ostati starom partom pošto ju je tvoj nećak Đuro na cjedilu ostavio - ali eto ukeba ban Mađara, nekog Stjepana Držfyja, zapovjednika podunavskih konjanika; zaruke već obaviše, a do jeseni, ako budemo živi, bit će svadba. Dobio sam pismo iz Ugarske, gdje su mi Batori to javili.

- Ne pišu ti ništa o našim parnicama, o istrazi radi veleizdaje proti Uršuli i Ambrozu?

- Pišu da parnice spavaju - nasmija se Ferko - kako i ne bi? Ambroz potjeruje dakako proti meni pravdu što može življe, ali kralj ima sad s Turčinom veliku pravdu, moljaka u Augsburgu njemačku gospodu za novce te nema kada suditi. A od te istrage jedva će šta biti.

- Kako to?

- E, to je opet tvoj mili brat Nikola, komu je od sigetske kapetanije ostalo vremena da Maksimilijanu po svom običaju napiše krupno pismo za svog štićenika Ambroza. I tako će stvar zaspati. Zato i nijesam išao na požunski sabor jer se odviše ljutim, pa imam i kod kuće dosta posla da gospodarstvo uredim i seljačku marvu ukrotim. Odbit ću im ja rogove. Ja i ne pitam dalje za veleizdaju, samo da imamo svoje imanje; staru hulju Ambroza ionako sam ošinuo da će me pamtiti do groba.

- Da - prihvati Jelena - kad si spomenuo seljački skot, što će biti od špana Heningovice Stjepana, koga ste onomad uhvatili na cesti kod Brdovca?

- Šta će biti? - nasmija se Ferko - pitaj šta je bilo. Requiescat in pace! - Pri tom uze Ferko nožice svoje žene i prerezav nit reče: - Na, tako je bilo. Dat ću ja prokletim šljivarima igrati se suca.

- Ded, kazuj mi!

- Ta je l' i vrijedno puno govoriti za takovu ništariju? Eto, to je. Šimun Drmačić javio mi je da Stjepan gospodski živi u Brdovcu, a uz to se grozi da će doći stari gospodari. Reče mi i to da je seljačke psine huškao na tebe, k tomu mu je imanjce prilično. Htjedoh ga suditi, ali kukavica podžupan Đuro Raškaj reče da je Stjepan plemenit, da spada pred plemeniti sud. Dobro, rekoh, ja ga tužim, vi ga sudite. Da vidimo! Skupili se oni na sud u Brdovcu pa otkrojiše da je Stjepan prav i čist. Znao sam ja to. Zato dočekah sa Bošnjakom i Antunom Gerecyjem po sudu Stjepana. Pograbismo ga, dovedosmo ga amo, a ja poručih Raškaju da ću sada ja suditi sud. Sudili smo brzo. Ti si još spavala. Moj Antun donese sjekiru, zamahnu i fuk - ode glava. Kuću lopova Stjepana dobio je Gerecy jer mu je baš majstorski tikvu otpuhnuo. Pokazat ću im ja tko sam, pomest ću sav taj plemeniti i neplemeniti smet pa će sve čisto biti kao na ovaj pod - završi Ferko lupiv petom o kameni tarac.

- Ali ako te optuže! - lecnu se Jelena.

- Tko? - dignu Tahi glavu - bana imam u torbi, moja stranka je silna, kralju smo nužni, ne smije nam se zamjeriti, ja sam u Hrvatskoj gospodar. Tko da me tuži? Komu?

- Oče! Oče! - provali u sobu Gavro - baš je dotjerao Petričević u grad bosa, okovana čovjeka.

Tahi dignu se brzo te iziđe na trijem da vidi šta je. Sred dvorišta u snijegu stajaše čovjek gologlav i bos, odjeven samo košuljom i gaćama, okovan teškim lancima. Čovjek drhtao je od zime kao šiba, crna kosa visila mu niz blijedo lice, a iz ustiju mu tekla krv. Uz njega stajao je na konju Petar Petričević sa dva oružnika i fiškal Šimun Drmačić, odjeven izvrnutim kožuhom, dočim su mu noge bile omotane slamom.

- Tko je to? - viknu Tahi zgora.

- Latrunculus pravissimus! - odgovori Drmačić dignuv glavu - ovaj prepoštovani gospodin, vaša milosti, zove se Ivan Sabov, koga majka nije rodila nego za vješala. Valjda ga znate!

- Ho, ho! Ivan Sabov! - nasmija se gospodar susjedski - dakle ste ga uhvatili!

- Uti figura docet, vaša milosti - brbljaše Šimun dalje - ali smo si i pri tom svoj krušac gorko zaslužili.

Tahi siđe u dvorište i stavi se pred dršćućeg bijednika koji je svejednako u zemlju gledao.

- Ti si Ivan Sabov - upita ga Tahi.

Čovjek dignuv ponosito svoju glavu, pogleda velikaša pronicavim okom i reče:

- Da, Ivan plemeniti Sabov!

- Vi'š - umiješa se Drmačić - nijesam znao da si plemenit. Dakle se i plemenita koža ježiti može? Reć bi da ti nije toplo.

Sabov pogleda fiškala prezirno i ne reče ništa.

- Ti si - reče Tahi - za Heningovicu na me bunio seljake, ti si oružanom rukom navalio na Susjed.

- Jesam - odgovori sužanj.

- Ti si mačem obranio grad proti banu i ubio kapetana Vlašića?

- Jesam.

- A zašto si to učinio, dragane moj?

- Jer sam služio Heningovicu, jer sam joj se plemićkim poštenjem obrekao bio, jer znam da je Susjed njezina djedovina koju joj vi nepravedno oteste.

- A, tako - reče Tahi klimajući glavom - ali ti si, brajko, iz svoga prozora na moje ljude pucao i ubio konja koji mi je tri puta draži nego ti, lopovska dušo.

- Jesam - odvrati Sabov - jer su vaši oružnici proti božjemu i ljudskomu zakonu navalili u moj plemićki dvor da mi otmu sve moje imanje. Ja sam plemić, svoj čovjek.

- Pa zašto si pobjegao?

- Jer na me poslaste silnu četu. Htjedoh se ukloniti na sigurno mjesto da se pred plemenitim sudom potužim na vas.

- A, ha! Tako, tako! - nasmijehnu se Tahi - a gdje ste ga uhvatili, dragi moji? - okrenu se Ferko k Petričeviću.

- U klijeti blizu Stubice - odvrati Petričević.

- Da - nastavi Šimun - provaliv noću u kuću, nađoh par njegovih čizama, pa odmjerih njegov trag. U snijegu ga nađoh utisnuta, tako pođosmo tragom sve dalje i dalje. Ostavih za sobom oružane ljude u zaklonu i pođoh prema klijeti svoga staroga znanca Ivana. Zablenuo se, ali se umiri kad mu rekoh da idem iz Stubice gospodinu Gregorijancu, i nek mi da prespati. Govorili smo svašta o službi, a on mi reče da bi volio poginuti negoli od krvnika Taha - tako on reče - okusiti mrvicu kruha ili kapljicu vode. Dođe noć, dođe Petričević za mnom i ulovismo miša, ter ga svukosmo da se siromah putem ne znoji. A sad ga imate!

- Eh - reče Tahi, zasukav brkove - vidiš, moj dragi, ti si mi došao u goste pa te ne mogu pustiti u toj zimi iz kuće, jer ne daj bog da s moje krivnje nazebeš. Dat ću ti stan i postelju, ali kad nećeš od mene ni kapljice ni mrvice, neka bude po tvojoj volji. Neću te siliti, moglo bi ti prisjesti.

Sabov dignu glavu i izvali na Taha ukočene oči, ne znajući šta se uraditi kani. Napokon se trznu i reče:

- Gospodine Franjo Tahi! Ja proti toj sili prosvjedujem. Pustite me! Ja sam plemić.

- Bogzna - zavrti Tahi glavom - valja potražiti prije tvoj plemenski list. Donle se moraš strpiti.

- To će teško biti, vaša milosti - nasmijehnu se Drmačić - kad je pobjegao, i kad mu otjerasmo ženu i djecu, noćili smo u njegovoj kući. Tu sam potpalio peć sa kojekakvim papirima, među njima je i šarena magareća koža bila.

Sužanj protrnu od užasa, zdvojno se uhvati rukama za prsa da lanci zazveknuše, i muklo zastenja od boli, od gnjeva i užasa. - Bože! Bože! zaškrinu - jesi li živ?

- Petričeviću! - zapovjedi Tahi - povedi mi moga gosta u donju komoricu, čuvaj ga dobro i da si upamtio: Ivan neće od mene ni kaplje ni mrve, dakle mu ne treba ništa dati.

- Laku noć, nobilis domine - zahohota fiškal.

Sužanj klonu na koljena i pogleda k nebu, ali oružnici ga silom odvukoše, a gospodin Tahi uspe se vesele volje uz stube te je u toploj sobi dalje čevrljao sa gospojom Jelenom, koja mu dojavi da je jutros kod nje bio župnik Babić i opitao se kamo da je mladi Đuro Mogaić dospio jer da svijet zastalno zna da je bio otišao u Kanižu.

- Reci mu, gospojo Jeleno - odgovori Tahi - pro primo, da su Mogaića uhvatili Turci pa valjda od njega načinili kopuna, pro secundo, nek se vražji pop moje kuće kani jer ću ga kvrcnuti po svetoj tonzuri. Lopov je, kmetskog je roda, psina ko što sav ostali kmetski smet.




Pet dana bilo je minulo od Svijećnice. Gospodin Ferko bio se je obilnije osladio zlatnom kapljicom vina što ga njegovi ljudi u pivnici Ivana Sabova u Brdovcu zaplijeniše. Lica su mu gorjela, oči plamtjele. Veselo skoči na noge, bio je vraške volje. Natukav kapu na lijevo uho, spusti se niz stepenice i zovnu glasno:

- Petre! Ej! Petre! Gdje si, huljo?

Za čas pojavi se Petar Bošnjak i pokloni se duboko.

- Nosi ključe od kamene komorice da vidim kako se naš gost Ivan Sabov veseli. Da, i hljebac friška kruha ponesi! - Sluga posluša gospodara i zakratko siđe niz zavijene stepenice Petar noseći svjetiljku, hljebac i ključe podzemne tamnice, a za njim gospodar Tahi. Dođoše u tamnu hodniku pod zemljom do gvozdenih vrata. Petar ih otključa i zađe unutra, za njim Tahi. Kad Petar dignu svjetiljku, mogao si pregledati tu užasnu ljutu komoru. Iz te kamene kutije udari na vrata vlažan i smradan zrak. Gdjegdje bijahu gole, kamene stijene pokrivene mahom i plijesni, gdjegdje smočene vodom. U kutu na gnjiloj slami drhtalo je nekakvo klupko - valjda živ stvor, možda čovjek. Da, da, bit će čovjek. Ispod krvavih ukrućenih krpetina vidiš čovječju put, noge crvene i modre, nabrekle, ozeble. I ruke vidiš, suhe, bijele, gdje su se grčevito zakopale u slamu; oko nogu i ruku savija se hladno gvožđe. Možebit je to zvijer? Živo jest, jer katkad drhtne, katkad zarukne. Valjda je to bio čovjek. Bit će, jer pod crnom nakrvavljenom kosom, koja se je uz čelo prilijepila, vidiš sivo, blijedo lice. Kanda su ga guje ispile. Modre suhe usne zinuše, a iza njih vire zubi kao tigru. Tamne se oči žare kao bijesnom psetu, pa se vrte i vrte. Katkad klupko uzdahne, katkad zarukne. Ali kanda je prikovano na zemlju. Kako ne bi? Čovjek nije pet dana ništa jeo ni pio. Tahi, podbočiv se, stavi se pred klupko kao pas pred mrtvu divljač. Oči mu zasijevnuše žarom mržnje, prezira i zvjerstva.

- Oj! mili goste! Oj, Ivane! Kako si mi, je l' ti dobro? - zapita kroz rug Tahi.

- Vode! - zastenja čovjek izbuljiv oči.

- Vi'š vraga, zaboravismo je - odvrati Tahi - ali evo ti friškog hljeba; bijel je, jedi, kume! Bit ćeš gladan. - I baci hljebac sužnju. A ovaj se trznu, i kanda ga je čarobna sila dirnula, sjednu, prigrabi objeručke hljebac kao majmun i stade mumljajući žvakati i gutati friški hljeb i proguta ga do zadnje mrve. Sužanj poče teško disati, dignu glavu i zacvili kroz plač:

- Molim, molim, dajte mi papir - testament - za ženu - za djecu - oh! oh! dajte!

Tahi ne odvrati ništa.

- Molim, molim - dignu sužanj ruke, raskrečiv suhe prste - popa, popa mi dajte, za rane božje, popa!

- Daj, oče, popa dozvati - ozva se za Tahom Gavrin glas, koji se je od radoznalosti dovukao.

- Otale, ludi dječko - otresnu se Tahi na sina - misliš li da će popovske čarobije otvoriti ovomu đavolskomu psetu nebeska vrata? Ništa!

Sužanj se trznu, trzao se jače i jače, usne mu zinuše, usta mu se zapjene, glavurdajući ispriječi se pa zaruknu:

- Vode - vode - utroba gori - kruh gori - vode - vo - - - i kao kamen pade na kamen. Časak zavlada tišina. Petar primaknu uho prsima sužnja.

- Gotov je - reče Petar.

- No - nasmija se Tahi - taj će me i u paklu pamtiti! - Ali kad pogleda u mrtvaca, koga su ukočene oči iz kuta u njega buljile, zazebe ga srce i ode.

Šta li je Tahi one noći snivao?