Seljačka buna/VIII
| ← VII | Seljačka buna — VIII. autor: August Šenoa |
IX → |
Glasan plač tužnih majka razlijegao se po selima, gorke suze kvasile su grudu hrvatskih seljaka. Na konopcu tjerala je surova četa Tahovih oružnika u vojnike mladiće kmetske i slobodnjačke. Sto puta izvinu se kletva iz seljačke grudi prema visokim kulama Susjeda. Za Đuru Mogaića ne pitahu krvnici, ali je pitao Gubec, ali je pitala Jana. Badava, nigdje nema traga ni glasa Đuri. U noći je otišao iz Brdovca, a nije stigao u Stubicu. Nema ga, kanda ga je vjetar odnio.
Gubec stajaše sred svoga dvorišta, rukama podbočiv se gledao je mrko u zemlju.
- Da - šaptaše u pol glasa - rekao mi je: "To ćeš zamalo vidjeti", i ja mu odgovorih: "I ti ćeš zamalo vidjeti." Da, da, to su Tahovi nokti.
Pred Gupcem plakala je stojeći Jana, a na klupi pod orahom sjeđaše poniknute glave Jurko. Jana stiščući rukama srce stenjala je u sav glas, guste suze kapale joj iz nabreklih očiju niz lica. Napokon kleknu, posegnu zdvojno za Gupčevim koljenima te zavrisnu uhvativ se rukom za glavu:
- Zaklinjem vas živim bogom, zaklinjem vas krvi Isusovom, pomozite, kume Mato; ako vi ne pomognete, neće ni anđeli nebeski.
- Umiri se, Jano - reče Gubec položiv ruku na glavu bijedne mladice, i velika suza izvi mu se na oko - pokušat ću još jednu. I drugi put pođe Mato na Susjed, a s njim i brdovački župnik Ivan Babić. Na gradu, pod gradom vrvjeli konjanici; još ove noći imao je gospodin Taha krenuti s četom u Mađarsku. Gospodar susjedgradski pusti ih preda se. Ponajprije govorio mu je Gubec, a poslije pop neka za ime božje pusti Đuru. A Tahi odgovorio mirno:
- Čudim vam se da Đuru od mene tražite; prije bih ga mogao ja od vas tražiti i pitati gdje je. Bio sam se, Mato, na te čitavo razljutio, ali se predomislih. Istina je, Đuro je slobodnjak; ne treba mi ga. U mojem ga gradu nema. Nek se slobodno ženi. Zbogom! Kmet i pop povratiše se tužne duše u Brdovac. Nije li slagao taj gospodin, pitaše se seljak. Jest, bez sumnje. Tada prođe kraj njih mladi Andrija Horvat, otjerani sluga gospoje Heningove.
- Andro! - zovnu ga Gubec - hodi amo, imam ti reći riječ. Ove noći poći će Tahi sa četom u Mađarsku.
- Pak? - zapita Andro.
- Poteci, što te noge nose, do Susjeda. Zavuci se u šumu nad cestom, kuda vojska iz sela proći mora.
- Čemu to?
- Hoćeš li se osvetiti Tahu? - zapita Gubec.
- I sto puta - planu Andro.
- Dobro; učini kako ti rekoh, i kad bude vojska prolazila zavikni iz šume što ti grlo dade ove riječi: "Đuro Mogaiću, Jana te zove." Dobro pazi, hoće li se tko ozvati. Raspitaj se koliko je oružnika ostalo na gradu. Pa onda vrati se što brže amo i potraži me u kući Ilije Gregorića.
Andro zinu i gledaše časak u čudu Gupca, zatim zažmiru, kimnu glavom i poleti putem prema Zaprešiću; Gubec pako oprosti se za župnikom i pođe u kuću svoga kuma Ilije.
Lagano tecijahu noćne ure, a potiho govoreći sjeđahu za stolom Mato i Ilija. Djeca bješe odavna legla. Već bje i jedna luč dogorjela, a Kata zataknu drugu na stup tarući snene oči. Ujedanput zalaja pas, seljaci digoše glavu, i odmah zatim kucnu netko na prozor. Kata otvori, i u sobu uđe Andro zaprašen, usopljen, i pusti se kao kamen na klupu uzdahnuv: "Ah!", tarući rukavom znoj sa čela.
- Govori! - viknu Mato dignuv se napol za stolom.
- Vina dajte! - promuca Andro, posegnu za vrčem i potegnu do dna - hvala bogu te sam ovdje. Dakle čuj! Dođoh do Ivanca. Ondje ostavih cestu, zakrenuh uz brijeg. Na pol brda vukao sam se uz cestu kroz šipak i grm i trn. Gledajte, ruke su mi čisto krvave. Kraj crkvice svetog Martina spustih se u klanac, a poslije se uspeh na drugi brijeg upravo nad cestom u Zagreb. Dosta je strm, a šuma gusta. Na drugoj strani na brijegu stajao je Susjedgrad sa svijetlim prozorima, kao crn rogat mačak sa vatrenim očima. U selu dolje gorjele su vatre, a oko njih miješali se vojnici na konjima. Čuo sam dobro kako se tu vikalo i klelo, kako sablje zvekeću. Popeh se na star, debeo grabar. Tu sam među granama ležao potrbuške kao mačka kad vreba na vrapca. Ujedanput zatrubi s grada trublja, a za njom deset trubalja u selu. Konjanici skupili se u redove, sablje i koplje ljeskalo se o mjesečini. Vrata grada otvoriše se, a iz grada iziđe povorka. Ponajprije konjik krupan pod velikim kalpakom. Vidio sam samo njegov crn oris na obronku brda. To je Tahi bio, bog ga ubio! Za njim drugi konjanici pod oružjem, ali bilo je i pješaka bez oružja, koje su konjanici na konopcu pred sobom tjerali. To su naši dječaci koje je Tahi na silu povukao u vojsku. Uh! grlo mi gori. Dajte mi vina!
- Pij, pa kazuj dalje - zaviknu Gubec izvaliv oči na Andriju.
- Sad - nastavi Andro okrijepiv se i cmoknuv jezikom - krenu sva četa i Tahi cestom put Zagreba. Već je gotovo četa poda mnom bila. Ja stisni glavu među grabrove grane pa zatuli u svijet: "Đuro Mogaiću, zove te Jana!" Ali u taj par ozva se iz čete bolan glas: "Jano, moja Jano!", i jedan između pješaka sruši se na zemlju.
- Ha - lupi Gubec bijesno šakom o stol - to je Đuro, moj Đuro.
- Ne znam tko je - odvrati Andrija - ali vidio sam kako su toga čovjeka pobrali i na konja naprtili. Dvojica, trojica izbaciše puške na moju stranu. Zrna hvala bogu oćutio nijesam, samo sam čuo kako hitac među bregovima odjekuje. Četa pođe dalje i sve se umiri. Tad siđoh u selo i ondje mi reče Filipčić da u gradu ima do šezdeset oružnika sa puškama i dosta lumbarda. Pa onda - evo me kod vas. Je li to ta tvoja osveta, Gupče?
- Jesi li čuo kume Ilija - viknu Gubec zgrčiv šake na stolu - to je moj Đuro bio, moj Đuro. Kao pseto odvukoše ga razbojnici. A krvnik Tahi reče da ga nema na gradu; velikaš je to rekao, plemić je slagao! - Ilija Gregorić odvrati mirno:
- Ne žesti se, kume Matija. Sad znamo sigurno šta je i što raditi valja.
- Da - odvrati ozbiljno - u ime boga radimo! Andro, reci Ivanu Sabovu, nek dođe sutra k meni u Stubicu. Ti Ilija, znaš svoje ljude; zađi u Zaprešić, Stupnik, Stenjevec, Trgovinu, ja ću ondje za gorom raditi, a ti, Andro, poći ćeš u Mokrice pa reci gospodinu Stjepanu da je za osam dana mlad mjesec, a o mlađu da će se dići kuka i motika.
Tako naredi Gubec; Ilija i Andro pristaše uz njega, kuma pako Kata, povevši kuma Gupca do sjenika, poželi mu: "Laku noć."
Osam dana je minulo. Tahi je valjda u Mađarskoj. Krajina je mirna, nigdje nema od seljaka protivštine, nigdje prigovora. Sve se radi kao obično, sve šuti kao nijemo. "Psi postaše janjci!" reče kroz šalu Petar Bošnjak Petru Petričeviću, kastelanu susjedskomu.
Došla je noć, dođe i na nebo mlađ. Selo pod Susjedom bijaše ko mrtvo, sve je spavalo. A i na gradu sve je usnulo - izim tornjara i gospođe Jelene. Tahova drugarica sjeđaše u malenoj, modrim tapetama obloženoj sobi za velikim stolom. Na stolu gorjela je svjetiljka kojoj je slabo svjetlilo drhtalo u sumračnoj sobi i čudno igralo na starinskoj slici Dore Arlandove.
Odjevena dugom bijelom haljom, pod širokom kapom sjeđaše blijeda gospoja Jelena, upirući svoju glavu u lakat. Crne su joj oči bludile po vješto slikanoj knjizi koja je pred njom ležala. Molila je večernju molitvu sred te noćne tišine. U jedan hip puče lumbarda. Gospoja prenu se, problijedi, skoči na noge. Sad puče druga, treća lumbarda. Iz sela zazvoni zvonce svetoga Martina, Jelena stade drhtati, a sad se čuo krič, zveket. Prestravljena poleti Jelena k prozoru i otvori ga žestoko.
- Jao! - zavrisnu. Užasnu sliku ožari mjesec. Cijelo susjedsko brdo bijaše osuto kopljem, kosama, puškama. Vika, cika, urlanje razlijegalo se tamnom noći. Uto provali u sobu napol obučen sin joj Gavro.
- Majko! - zavapi zdvojno - propali smo! Seljaci udariše na grad.
- Neka udare - viknu Jelena bijesno, i oči joj zaplamtješe - branit ćemo se.
- Zaludu - odvrati mladić - već sijeku sjekirama gradska vrata, penju se po ljestvama uza zid.
- Nek sipaju vatru iz lumbarda na psine - kriknu Jelena.
- Badava. Ta Petričević to čini, a i Petar. Zrno leti u jato, deset ih se svali, a stotinu udari nanovo.
Jače zacinka zvono, jače zaurla svjetina; sad pucaju male puške, samo pokadšto lumbarda; sad nešta tresnu, i do neba grmnu urnebes. Razvaljena su vrata, mahnita struja seljaštva provali poput bujice u grad. Blijed, krvav doleti Petričević u sobu.
- Spasite se - viknu - milostiva gospo, ako boga znate! Seljaci poklaše nam oružnike. Ivan Gušić vodi mužadiju. Petar Bošnjak je ranjen, vođi oružnika Bartakoviću odrubiše kosom glavu, na tornju vije se zastava Uršule Heningove. Spasite se!
- Neću - odvrati dršćući od ljutine ali ponosito Jelena - neka dođu! Ti, sine, i vi, Petričeviću, vi ostanite tuj!
Sve slabiji bijaše zveket, zvonce umuknu. Kadgođ puknu puška, kadgod začu se krič, ali svuda je ljudstvo žamorilo poput mora. Čopor se primaknu bliže, vrata se otvore, uniđe velik oružnik držeći sjekiru i okrenu se proti bijesnoj rulji koja u sobu provaliti htjede. Bijesno mahaše oružnik sjekirom oko sebe. Jedan, dva, deset seljaka pade od njegova udarca, ali puče samokres i krvav, mrtav sruši se vjerni oružnik pred noge Jelenine, koja se je strepeći rukama hvatala zida.
- Propao Tahi, propala Tahovka! - grmilo je po hodnicima grada, a unutra navali razjarena četa seljaka.
- Stan'te! - kriknu jak glas. Seljaci se smiriše. U sobu stupi crn, ražaren, gologlav s krvavom sabljom u ruci gospodin Stjepko Gregorijanec, a uz njega sva rasplamtjela gospoja Uršula. Blijede joj se oči krijesile, lica joj gorjela, a usne joj se stiskale.
- Gospojo Jeleno Tahova - prihvati žestoko Stjepko, obrisav krvavu sablju kabanicom - dovedosmo u ovaj grad pravu gospodaricu Uršulu Heningovu. Vaše gospodstvo je minulo.
- Da, ohola Zrinjska kćeri! - viknu Uršula - zgazili smo glavu đavolskoj zmiji. Ti očinski dvori opet su moji. Zdravo da si, Doro Arlandova - okrenu se prema slici - vidiš li sada da priča laže. A vi, dobri ljudi - doviknu seljacima - uzmite, grabite, ja neću ni mrve toga krvničkoga blaga!
Jelena stvori se kamenom, samo oko plamćaše joj plamenom bjesnoće.
- Gospojo - reče Stjepko - pravi gospodari dođoše, krivim valja se seliti. Petričević neka slobodno vas i vaše sinove povede u Zagreb, jer je već i Stubica naša. U selu vas čekaju kola.
Jelena podignu glavu i reče mirno:
- Gospojo Uršulo! Razbojnice! Ne zaboravih vam toga do groba. Ne laže priča o Dori. Pamtite si moju riječ: Zub za zub, krv za krv do zadnje kapi!
Uhvativ sina za ruku ostavi Jelena sa kastelanom grad gdje su po zidinama seljaci urlajući dijelili bogatstvo Tahovo, i kad je ponižena gospa već podaleko odmakla bila od Susjeda, čula se jošte kroz noć vika:
- Propao Tahi!