Seljačka buna/IX

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
VIII Seljačka buna —  IX.
autor: August Šenoa
X


U Mokricama bijaše danas vrlo veselo. Gospodin podban slavio je svoj rođendan u kolu rodbine i prijatelja, hrvatskih velikaša i plemića. Tu bijaše mu sin Stjepko, živ goropadnik, sa svojom ženom, nježnom, crnookom Martom, tu i drugi sin Baltazar, slabić i mlitav, tu druga mu žena Dora Mrnjavićeva. I gospoja Heningova dođe sa Susjedgrada, gdje je sama boravila, dočim su joj neudate kćeri, lijepa djevica Sofija i dvije djevojčice, Anastazija i Kata, rad veće sigurnosti u to burno vrijeme živjele kod gospodina Stjepka Gregorijanca u Mokricama. Ali bilo je i dalekih gosti; čak iz Zagorja prispješe na veselje Martine sestre: ohola i silovita Anka sa mužem Mihajlom Konjskim od Konjščine, bogata Kunigunda i zakoniti joj drug Mato Kerečenj iz Turništa. Povrh toga i strana gospoda, braća Mihajlo i Luka Sekelj iz Ormužda, Gašo Drušković i Frane Mrnjavić, podžupani slavne županije zagrebačke, Mijo Vurnović, ozbiljan Turopoljac, junački plemić Tomo Milić, Mihajlo, župnik od Svete Nedjelje, otac Didak, gvardijan samoborskih fratara, i više svjetske i duhovne gospode - ali začudo sami Hrvati. Otac se je Didak sjedeći za objedom kraj gospodina Konjskoga, tomu nemalo čudio.

- Kako je to, egregie domine - zapita gvardijan susjeda - da nam se danas kranjska gospoda iznevjeriše? Mokrice stoje na kranjskoj zemlji i gospodi od Kostanjevice, Turnograda i Krškoga upravo pred nosom. Ne vidim tu ni Joška, ni Vuka Turna, ni Valvazora, ni Auersperga, ni Lamberga. Inače ta gospoda rado amo zalaze, navlastito kapetan Uskoka, Joško Turn, komu je zelenika gospodina Ambroza osobito mila. Kako je to?

- Nijesmo ih ni pozvali - odvrati gospodin Konjski - radi se o domaćem, o hrvatskom poslu, a pri tom nemaju kranjski susjedi šta raditi. Molim vas, časni oče, ta to su ionako sami Nijemci.

Gvardijan kimnu glavom i ne smjede dalje pitati za taj nejasni posao, već je dalje glodao batak masne purice. Obilna gozba primaknu se kraju. U gromko klicanje: Vivat dominus Ambrosius! zazveknuše još jednom pune čaše, društvo se dignu, gvardijan izmoli molitvicu, a gosti razilazili se smijući i šaleći se dugim hodnicima, prostranim dvorištem i hladovitim perivojem mokričkog grada. I gospodinu Ambrozu prohtjelo se nešto svježa zraka, te zato siđe niz široke kamene stube u dvorište, gdje se je cijelo klupko plemenitih gospođa pustilo bilo u živo čevrljanje, a među njima i Marta Gregorijančeva.

- Gospo snaho - viknu podban opaziv Martu - dobro da se na te namjerih. Pusti ženske priče, dođi za mnom, imam ti dvije-tri pametne reći. Ajdemo ovamo, na staro moje mjesto u hlad.

- Po vašoj zapovijedi, gospodine taste - pokloni se Marta ponizno i pođe za Ambrozom.

Na jednoj strani gradskog dvorišta razapinjao se ogroman bršljan uz zid sve do drugoga sprata oplićući tamnim lišćem i stupove svedenih trijemova. Pod hladom bršljana stajahu stol i tri sjedala od kamena. Tu je gospodin podban za danje sparine rado sjedio; amo sjede i sad, a do njega i gospoja Marta. Ambroz nasloni se jednim laktom na stol, prebaci noge, prođe sa pet prsti kroz sijedu bradu, pa će Marti:

- Vidiš li, snaho draga, onog blijedog crnookog mladića koji eno do stuba šuteći među plemićima stoji i malo mari za vinske dosjetke časnoga gvardijana, već sve postrance gleda kako djevojčice po dvorištu skaču?

- Tomu Milića mislite, gospodine taste?

- Da snaho mila! Kako ti se sviđa mladić? Nije li lijep junak?

- Jest - odvrati Marta.

- I valjan je.

- Hvale ga, gospodine taste; ja bar nijesam zle riječi na njega čula.

- I vrijedan je hvale. Ti me, vidim, nekako čudno gledaš, kako te evo za lijepa mladića ispitujem; ti misliš, šta taj Milić mene košta; ja sam već donijela svoj dio. Nu pitam te jer si pametna, i premda si ženska glava, lakše je tebi govoriti nego tvomu mužu, momu Stjepku, koji je vazda ko nabita puška. Ti mi budi na pomoći.

- Zapovijedajte, gospodine taste moj i oče moj - nasmjehnu se Marta.

- Pa dobro. Tomo je sin moga pokojnog prijatelja Ivana. Milići su dobra kuća, stara hrvatska krv i poštene duše. Nijesu doduše velikaši, samo su šljivari, ali dobri gospodari, vrli junaci, pobožni ljudi, nigdje im nema prigovora. K tomu su im gospoda Zrinjska veliki prijatelji i zaštitnici. Ja i Tomin otac pobratismo se za mlada. Kad se oženih sa svojom prvom ženom, Veronikom Stubičkom - bog joj dao duši lako - bio mi je Ivan vjenčani kum; obojica služasmo gospodu Zrinjsku, obojica bijasmo skromni plemići. Kad sam ono zrinjski kastelan bio u Lukavcu, zgodi mi se velika neprilika. Bilo je nesreće, a ja se posve istrošio. Odakle novaca? Potužim se pobratimu. A on? Založi jedno svoje imanje, donese mi dvije vrećice žutih cekina i dade mi ih bez zaloga, bez kamata na poštenu bradu. Izbavi me. Eto, nije li to pošten čovjek bio? Pomože me bog. Postah bogataš, postah velikaš, otplatih cekine - ali ostah dužnik, jer, reci sama, takovo se pošteno srce ne naplaćuje zlatom. Nije bilo prilike da mu se odužim. Ivan umre, a postavi mene jedincu za štitnika. Sveta je to i presveta dužnost. Ne bih mogao mirno u grob da se ne riješim duga, da ne usrećim štićenika. Tomo se vrgo u oca. Poštenjak, kremenjak, vrijedan da bude sretan. A gdje raste sreća, pitam ja? Zar po našim zborovima i sudovima, gdje se gospoda čupaju kao psi za kost? Zar po krvavom razbojištu, gdje nosiš glavu u torbi? Slava cvate ondje, da, ali slava nije sreća. Jedini perivoj sreće, draga snaho, jest krov pod kojim te čeka vjerna žena; tvoja kuća ko i božja crkva, a žena joj anđeo čuvar, ako nota bene nije vrag, ako je namjera dobra. Na ženskom srcu minu sve brige i jadi, da, i kroz ženine suze sijeva ti raj božji. Zato i tjeram mušku mladež pod vaš slatki jaram čim se pomole brci, neka ne živu kao pusti cigani. Bome sam i Stjepka. Ti znaš kakov je to tresisvijet, i da mu kadšto ženska uzica ne škodi. Dobro sam, hvala bogu, pogodio, jer ste vi Heningovice dobre djevojke. Eto, tu je kraju konac. Pogađaš li, snaho?

- Nijesu mi vaše riječi posve jasne, dragi oče.

- Ali ti nešta blisiče, je l'? Čekaj da ti posvijetlim. Bi l' ti Tomu za svaka?

- Zar sa Sofikom? - zapita u čudu Marta.

- Da s kim? Vi zrele poudale ste se, a Stazika i Katica jedva su skočile iz kolijevke.

- Ali kako se namjeriste na Sofiku?

- Tako kako se Sofika na Tomu namjerila.

- Ne razumijem vas, gospodine taste.

- Oj, mudra Marto? Gdje ti je pamet, gdje su ti oči? Da zbilja! Ti si udata, ti si majka, oslabio ti je očinji vid. Tomo bi zaklao turskoga cara, ali od ženske suknje plaši se kao miš od mačka. I ako ga što uhvati, pregrizao bi si prije jezik neg će komu i pisnuti. Samo meni kazuje sve ko i popu na ispovijedi. I reče mi sve. Joj! Joj! da ti je čuti bilo tu litaniju. Spopalo ga kao vrućica, no baš sam mu se čitavo nasmijao u mlade brkove. Tomo dolazi često u ove dvore, ovdje je i Sofija, a ti znaš kako to biva kad se muško i žensko nasred puta sretnu, a oboje kad je mlado i ludo. Kremen i ocjel, snaho moja! Kako neće iskre biti! On dakako nije pisnuo, ni ona, ali mi veli Tomo da ga je nekako čudno pogledala i brzo okom od njega svrnula, mučala, žarila se i koješta bez smisla govorila. Kad je tako, Tomo, rekoh mu, zbila se nesreća jer ste oboje poludjeli, i samo pop može vam pamet izliječiti. Počeo sam i ja iz prikrajka motriti Sofiku. Snaho moja, vjeruj mi, sestra ti je ribica koja na udici skače pa se veseli da ju je ribar ulovio. Vidiš, draga Marto, kad sam to dvoje mladih zatekao, čisto mi se srce smijalo ter si rekoh: Ako bog da, imat će tu pop posla, i neću mirovati dok ih ne spravimo pod jedan krov. Reci ti, Marto, kako ti se sviđa Milić, bi li ga htjela za svaka? - Ja bih za sebe - odvrati Marta - od srca rado, gospodine taste, jer koga vi zagovarate, mora uistinu zlata vrijedan biti. Navlaš, ako Sofika uz njega pristaje. Srdim se na nevaljanku: inače mi svaku najmanju povjeruje, ali o tom poslu nije mi baš ni cigle prišapnula; sjećam se pače kako se je Miliću dva-tri puta živo narugala.

- Eto na! - nasmija se Ambroz od srca - to je prava ženska politika, pa da nije istina da je Eva u raju od zmije jabuku primila! Takve ste vi.

Marta porumeni malko, zatim nastavi:

- Nu ima tu velika neprilika.

- Kakva zaboga?

- Ne znam šta će mi na to reći gospođa majka. Ta vi je najbolje poznajete, gospodine taste. Vrlo je gospodska. Nije okrutna ali dokraja ponosita, neće nego velikaškog ili bogataškog sina za zeta. To sam sto puta od nje čula. A i tvrde je volje, ne bi popustila, da se gora na nju sruši. K tomu je jari i moja sestra Anka, koja se je uz gospodina Konjskoga prevrnula u veliku velikašicu. Toga se bojim.

- Ne boj se, kćeri moja - umiri Ambroz snahu - te dvije ženske uzimljem na svoj račun. Dotjerao sam za svoga vijeka pokoju vragometnu pravdu, bome ću i te dvije žene pokrstiti. Velikaš! Vidiš. Ludosti! Pa šta su bili Heningovci, šta Gregorijanci? Šljivari, snaho, mali plemići, pa se božjom pomoći poslije do magnatstva popeli. A to će moći i Tomo. Boljar je onaj kome je srce i poštenje bolje, a pravi velikaš onaj koji je po sebi a ne po sisi velik postao. Ti, snaho, pozovi najprije preda se Sofiku i zaviri joj ljudski u srce. Nemoj okolišati, već ju pograbi pravo, zdravo za dušu. Ako se je malo zbilja opekla, a ti natukni onako s daleka materi. Ti to znaš, pa ćeš gospoju Uršulu lakše predobiti svojom mudrijom negoli Anka svojom gospoštinom. Znam da tebi više vjeruje. Tako radi, to je moja želja, a bog mi je svjedok da tvojoj sestri dobro želim. Hoćeš li, Marto? - zapita Ambroz dignuv se i pogladi Martu po licu.

- Hoću, gospodine taste, vaša želja mi je zakon. Znam da se prava sreća samo na srcu graditi može, a ljubav da je od boga. Skupit ću svu svoju silu da izađe pa vašoj volji.

- Hvala ti, dobra dušo - reče starac poljubiv snahu u čelo - bog blagoslovio tebe i tvoj porod. Sad idem među gospodu, jer imamo još važna dogovora, a ti radi kako znaš.

Podban krenu ravno put kola gospode, koja su sred dvorišta vrlo živahno razgovarala.

- Gospodo i braćo - reče - vrijeme je da se dogovorimo prije večere. Zato vas molim da pođete sa mnom u gornje stanove grada, a vi mladići imate kad poveseliti se sa ženskim svijetom. Doći će doba te će briga za državu i na vaša leđa pasti.

Starija gospoda, a i sinovi, pođoše za podbanom uz stube, mladići pako razletješe se po perivoju. Marta se ogleda, ali u dvorištu ne bje već Milića, ne bje ni djevojaka. Mlada gospoja iziđe dakle iz grada da potraži mlađu sestru u velikom perivoju. Tražila je amo-tamo pod velikim drvećem, pod sjenom ogromnih jela i smreka, za cvatućim grmljem, ali nigdje Sofiki traga. Kadšto bi je čevrljajući zaustavile gospoje štono obilažahu po vrtu ter se smijahu veselim šalama oca Didaka. Napokon - bilo je dobrano podvečer - dođe dokraj perivoja, gdje se spušta vrt prema cesti. Dočuv s daleka nešta glasniji govor, a i Sofijin glas, zavuče se za grabrovu sjenku, odakle je neviđena sve razabrati mogla. Pred sjenkom stajaše Sofija, skrštenih ruku, poniknute glave, mladica nježna, puna lica, kojoj se je zlatolika kosa rasplivala na ramena svijetlomodre haljine. U crnim joj očima drhtaše suza, a drobne rumene usne bila je skupila u sladogorak smijeh. Uz nju opazi Marta mladoga Milića gdje Sofiji ponizno govori, a pred njom plakaše šuteći Jana, kći slijepca Jurka iz Brdovca. Milić progovori:

- Oprostite mi, gospodično, te vas ovdje zaustavih. Kad se gospoda spremahu na dogovor, siđoh s grada na cestu. Tu sretnem ovu djevojku suznih očiju kako obilazi i sve plaho na grad gleda. Po odijelu razabrah da je Hrvatica i zapitah je što li ovdje traži. Odvrnu mi da traži vas, ali se boji ući u grad gdje je danas mnogo gospode. Ponudih joj da ću je dovesti k vama, i evo je!

- I hvala vam za to, bilo vam za dušu, mladi gospodine - progovori kroz suze Jana - sad se već ne plašim, sad sam kod svoje sestre - kod gospodične Sofije.

- Kod sestrice svoje, da, draga Jano - reče plemkinja mekim glasom pruživ seljakinji ruku. - Dobro mi došla i sreću našla: Dugo se ne vidjesmo, sirotice moja. Vidiš, zli ljudi ne dadu da mirno stanujem s gospojom majkom na Susjedu, pa moram ovdje biti kod sestre Marte. Govori, Janice, zašto me tražiš, kakva te sreća amo nosi?

- Ah, nije sreća - zavrti seljakinja glavom - velika, velika nesreća.

- Nesreća? Zaboga! Kakova nesreća, sirotice moja? - upita živo Sofija, pristupi k Jani i stavi joj ruku na rame.

- Pa vi nijeste ništa čuli, ništa? - pogleda je seljakinja plaho.

- Ništa, dušo, govori!

Jana poniknuv nikom ne reče ništa. Lice joj porumeni, guste suze joj navrviše na oči, a dršćućom rukom gladeći pregaču zirnu na Milića.

- Govori - ponovi Sofija - ne boj se, ovo je dobar gospodin.

Jana dignu oči i pogleda Sofiju pogledom žalobitim, kao da joj srce puca.

- Reći ću vam, gospodično - progovori kroz plač - moram, zato sam i došla. Imala sam se udati - - -

- Udati? Za koga?

- Za Đuru Mogaića, slobodnjaka iz Stubice.

- Pak?

- Pak - pak - oh - sve je propalo. Gospodin Tahi ga je odvukao po noći u soldate. Nema ga, nema od njega glasa. Možda su ga ranili, možda je, bože moj, mrtav, mrtav - i djevojka, pokriv si rukama lice, udari u glasan plač.

- A je l' ti mladić drag?

- Da l' mi je drag? Oh! Poslije boga najdraži na svijetu. Vi toga ne znate, vaše si srce još nije našlo dragoga -

Sofija lagano zadrhta i porumeni.

- Toga ne zna nitko komu se nije zadjelo u srce. Ni ja nijesam znala; sve sam mislila da se ljudi žene od navade. Ali sad kad sam ga izgubila, sad znam kako ti je kad je muška glava tvomu srcu prirasla da ne možeš ni jesti, ni piti, ni raditi, ni spavati, ni boga moliti, a da na njega ne pomisliš. Bože, bože! Što li sam kukavna zgriješila da je baš mene snašla na oči moje sreće tolika nesreća! Oh, sestrice moja - jecaše Jana zaboraviv se posve i uhvativ svojima Sofinu ruku - ako boga znaš, pomozi! Sestra si mi po mlijeku, gospodska kći. Tražila sam te na Susjedu - ali vas, plemenita gospodično, ne nađoh. K vašoj materi ne smjedoh poći jer je gospoja oštra, a ja sirota. Nemam nikoga od gospodskog roda doli vas. Evo, dođoh ovamo. Zaklinjem te, oslobodi mi ga. Učini to onomu mlijeku za ljubav što si ga pila. Pomozi, jer će me inače izjesti žalost. Kad jednom i tvoje srce osjeti šta je srcu drago, znati ćeš cijeniti koliko mi je duša jadna i čemerna.

Plačući spusti Jana glavu na Sofine grudi, a ova privinu je k sebi. Suza sinu u oku mlade plemkinje, i gladeći rukom Janino čelo uze je tješiti:

- Ne plači, sestrice, smiri se! Mogu si misliti da ti se ljuto trnje u srce zabolo, da te duša boli. Teško je kad se gubi milovanje. Ali što mogu, uradit ću. Dođi, pođimo na grad. Govorit ću gospodinu podbanu, on će najbolje pomoći. Je l' da može, gospodine Miliću? - okrenu se prema mladiću koji je tronutim srcem sav taj prizor gledao.

- Može, gospodično - odvrati plemić - i mora. Janinu vjereniku je krivo učinjeno. A vjerujte, poštenja mi, da ću se i ja za tu sirotu pobrinuti.

- Hvala vam, gospodine Miliću - reče djevojka, a iz suznih joj očiju sinu sva milota djevičanske duše.

- Ja ne primam te hvale, gospodično - odvrati mladić plaho - nesreća je u svijetu da narav rađa takovih nakaza ko što je Tahi, nakaza kojim je tuđa nesreća najveća radost. Ali je sreća da ima poštenih srdaca koja cijene svojom dužnosti da tuđe jade izliječe služeći samo božjemu zakonu, zakonu ljubavi. Ostajte zdravo, gospodično!

- Nećete li s nama u grad? - zapita bojažljivo Sofija.

- Ne mogu - odvrati mladić - dolje u selu čeka me sluga sa konjem. Sjutra zorom moram osvanuti u Zagrebu, a imam još štošta urediti na svome imanju.

- Pa zbogom, gospodine Tomo - reče mlada pridušenim glasom i poda oklijevajući mladiću ruku. Tomo je prihvati - prvi put u svom životu. Zadrhta kao da ga je dirnula munja. Silovito uzavri mu krv, srsi mu prođoše tijelom. Tu stajaše nepomičan, kanda su mu noge zakopane u zemlju, a stojeći gledao je u te djevojačke oči, stojeći stiskaše ovu malu, meku ručicu, kanda rukama drži zapis svog spasenja.

Mala je ruka drhtala, drhtala je i Sofija poniknute, odvrnute glave. Očima joj sinu neko neobično, otajstveno svjetlo, kao zvijezda danica poslije tamne magle, licem joj zarudi žar poput proljetne ruže, a usnice pomicahu se, kanda šapću molitvu Gospodnju.

- Zbogom! - šapnu djevojka i ne ode.

- Zbogom! - istisnu mladić.

Polagano pridignu djevojka oko, zjenica joj bljesnu čudno, obrazom joj munu u jedan mah radost i žalost; tiho, tihano reče:

- Zbogom! Dođite skoro, dođite - sutra! - pa istrgnu ruku, uhvati Janu i pobrza hrlo prema gradu. Svijet se je pred njom miješao, nebo i zemlja se splinuše, i kroz plač zajeca Jani:

- Sestrice, ćutim, ćutim koliko si nesretna.

Upravo htjede zaokrenuti u drvored, ali pred nju stupi iznenada gospoja Marta. Djevojka trnu se i poniknu.

- Odakle ti, sestro? - zapita Marta - već te dugo tražim po cijelom vrtu.

- Ja sam - odvrati Sofija smetena - evo dovela Janu - sirotu - - -

- Jano - reče Marta - pođider dalje prema gradu, sad ćemo za tobom.

Kada je seljanka podaleko odmakla bila, zapita Marta ozbiljno:

- Sofijo! Šta je s tobom?

- Ni - ni - šta - zapenta Sofija. Ali Marta nastavi oštro i kratko:

- Ti ljubiš mladoga Milića, je l'?

Nu Sofija ne reče ništa; raskriliv ruke baci se sestri na grudi i zastenja kroz glasan plač:

- Sestro, draga sestro moja!

Marta uhvati zatravljenu djevicu pod ruku te je povede mučeći na grad.




Bilo je već dobrano podvečer. Danje svjetlo slabo je dopiralo u veliku dvoranu mokričkog grada, gdje je za dugim stolom vijećalo kolo hrvatske gospode, i staraca i zrelih muževa. Živi, žestoki ljudi, iskušani junaci, kadšto siloviti ali dobra srca. Čelo stola sjeđaše na visoku stolcu Ambroz, miran, pažljiv. Bijela mu brada bijaše reć bi od kamena, šake počivahu na stolu. Za njim stajaše Stjepko, žestok, goropadan. Oči bluđahu mu nemirno po dvorani. Bio je ko napeta puška, svaki čas bi planuo. Podalje sanjao je poniknute glave mlađi mu sin Baltazar; nezreo, blijed, drijeman, malo je mislio, ništa govorio. Turopoljac gospodin Vurnović gledaše, frčući brke, mirno preda se. Kad je tko progovorio, ošinuo bi ga samo malima, žacavim očima koje su kao krtu iz velike glave virile; ali kad je sam govorio, sjekao je svojim oštrim umom kao demeskinjom. Župnik Svete Nedjelje, čovjek krupna, crvena lica a crne kose, bočio se u kutu strižući očima kao ris. Konjski pružajući se na svojoj stolici govorio je hladno i lagano, prateći svoje razloge kažiprstom, dočim mu je svak, gospodin Kerečenj, četverouglasta zagorska glava, stisnuta lica bljeskao mačjim očima, te više šakom po stolu lupao negoli umovao. Ćelavi starac Fran Mrnjavčić, kratkih brkova i duga nosa, potvrđivao je i pobijao tuđe misli samo klimajući i vrteći glavom, dočim mu je kršni, bradati drug Drušković sipao na jedan dušak deset saborskih artikula. Najveći bješnjaci bijahu krapinska braća Sekelji, oba crnomanjasta, oba ljuti risovi, koji su govoreći rukama prosijecali zrak. Za tim osobama bilo se savilo kolo drugoga plemstva, stojeći, sjedeći, plamteći, mozgajući, šuteći ili vičući.

Napokon završi gospodin Ambroz burni dogovor pa će zvonkim, mirnim glasom:

- Da, plemenita braćo i gospodo! Bogu je plakati kad omjerimo okom ostanke tužnih nam kraljevina. Sve se u njih zadijeva. Krpu po krpu trgaju nam sa živoga tijela. Što bijasmo nekad, što li smo sada? Nije li i najvećemu junaku knezu Nikoli Zrinjskomu zlo dotužilo, nije li se već više puta odrekao časti? Evo snova prijeti nam zlo. Turčin se miče, krši mir. Proklete zapoljske rane još nijesu zacijelile. A mi se koljemo međ sobom kao vuci. Zašto? Rad puste sebičnosti. Oh, domovino, što si dočekala! Petar Erdödi je junak, ali nije ban; pravda ne kroji se sabljom. Zavukao se amo i gospodin Tahi. Da vam izbrojim njegova razbojstva?

- Znamo ih, znamo! ozvaše se glasovi.

- Tahi uz pomoć bana - nastavi podban - hoće da bude našoj kraljevini gospodar, snubi prijatelja, miti slabiće. Zavladaj Tahi i njegova stranka, ode zakon, ode pravica, ode poštenje. Ta nije li već krivotvorio zakon? Seljaštvo nam gine, zdvaja. Recite što vam drago, seljak nosi na sebi božji lik, ima duše i srca. Tare ga turska sablja, bije ga gospodski bič, ubija ga glad. Suprotne li se on, gdje nam je vojska, gdje plug, gdje novac, gdje naša dična domovina? Što li nas čeka? Tursko ropstvo. Tahi bi to prežalio, postao bi begom kao Bošnjaci, ali hoćemo li mi izdati dom za svoju korist?

- Nikad! - zagrmiše gosti, a Fran Mrnjavčić zavrti glavom.

- Dobro! Neka se pogača lomi. Utecimo se najvišemu sudištu, saboru. Pođite svaki u svoj kraj, upućujte ljude, recite im da su Zrinjski i Frankopani uz nas, a kad nam stigne banski poziv, potecimo listom u Zagreb na sabor da oborimo Taha, nek se seli na svoju šomođsku pustaru. Je l' vam po volji što sam reko?

- Jest! - Vivat dominus Ambrosius - zabuči plemstvo.

- Dobro - reče Ambroz - ja ću - - -

U taj par razlete se vrata širom. U dvoranu navali znojan, zaprašen, bez daha plemić Ivan Gušić. Svi se prenuše.

- Čujte me, gospodo - progovori teško dišući došljak. - Jutros pođoh sa Susjeda u Zagreb. Imao sam kod suda posla. Obavih ga. Zakrenuh u krčmu. Bilo je tu začudo puno oružanih ljudi - gotovo svi pijani. Nijesu me poznavali, nijesu znali da služim gospoju Heningovu. Zavučem se u kut. Čujem kako kunu, kako se prijete. Kucnem se s pijanim susjedom, zapitam šta je. A on: "Eh, brate, mi smo banderijalci. Za dva dana povest će nas ban na tu staru beštiju na Susjedu. Ponijet ćemo i velikih pušaka." - Ja se izvučem, poklopim konja i evo vam javljam da se spremite dok je vremena.

- Ha! Izdajstvo! - uzjari se plemstvo. Po dvorani zaori bura.

- Gospodo - viknu dršćući Ambroz - prije malo dana reče mi ban da neće dirnuti u moju punicu, nek ide pravda svojim putem. Pogazio je vjeru. Na noge se, da pozdravimo bana na pol puta!

- Na noge se! - grmilo plemstvo razilazeći se iz dvorane.

- Stjepko - reče Ambroz - reci punici da idem s njom na Susjed, nek se spremi, a ti priredi momčad ovdje; drugi će sa mnom. Poruči Miliću neka dođe - - -

Dvorana bijaše gotovo prazna. Unutra provali Marta, sva blijeda.

- Šta je, zaboga? - upita.

- Okršaja, snaho - odgovori podban - zbilja, jesi li rekla majci za Milića?

- Jesam.

- A ona?

- Ona odgovori: "Svoju kćer da dam šljivaru? Nikad."

Ambroz se trznu.

- Vidjet ćemo! - reče poljubiv snahu u čelo - zbogom kćeri! Valja sada na posao.