Razgovor ugodni/Smrt Jure Kastriotića

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Pisma od Kroje. Razgovor ugodni naroda slovinskoga —  Smrt Jure Kastriotića
autor: Andrija Kačić Miošić
Pisma vojvode Janka.


Smrt Jure Kastriotića na 1467.

Budući Memed, kada se diže izpod Kroje, sagradio jedan kašteo tvrd u Arbaniji i u njega stavio svoje vojnike, kako je gori rečeno, Skenderbeg, ne mogući podnositi Turke u svojoj državi, otiđe od grada do grada kupit vojsku za osvojit rečeni kašteo. Ali mu smrt ne dade izpuniti, što biše zamislio, jer kada dođe u grad Ales, na njega bolest smrtna, to jest sveđerni oganj žestoki, koji ga diže s ovoga svita na bolji. Poznavši dakle Jure, da se biše približalo vrime od njegova putovanja, s velikim skrušenjem učini veliku ispovid i s velikim poniženstvom primi svete sakramente i veselo u svemu podloži se volji Božijoj. Ispunivši pak sve stvari duovne čini doći prida se gospodu arbanašku i poklisara mletačkoga ter jim poče ovako govoriti: „Znate li dobro, gospodo arbanaska, turske privare, s kojim se utemeljiše i puno snažni učiniše? Poznali ste njiove nevirnosti, progonstva i veliku nenavidnost prema kršćanom. Priporučujem vam sklad i mir, da se imate zajedno držati i skladno protiva obćenomu neprijatelju boj biti, zašto nesklad kralja i bana kršćanski jest temelj od uzvišenja i raširenja turskoga. Nisam ja sam caru odolio, nego s vami zajedno, i ako se budete uzdržati u ljubavi, istu ćete sriću imati, koju ste sa mnom imali; jer kako nesklad vladaoca kršćanski daje život i uzvišenje carstvu turskomu, tako sklad njiov daje istomu smrt i skončanje.“

Posli govorenja obćenoga obrati oči poklisaru mletačkomu ter mu ovako poče razložiti: „Ja sam vazda veliku ljubav nosio republici mletačkoj i gospodu mletačku kakono moje oce ljubio i njiove države od naglosti turske branio. Cineći dakle brez nikakve sumlje, da i oni meni istu ljubav nose, zato moju banovinu pridajem njima u ruke priporučujući je, da je brane od neprijatelja, doklen moj sin Ivan dođe na godišta od razuma i na mogućstvo od vladanja.“ Svršivši ovo govorenje dozva prida se ženu i sina Ivana ter mu poče pripovidati strah Božiji, obsluženje zapovidi njegovi i ljubav prama svojim podložnikom. „Ali, moj sinko, imaš znati (reče Skenderbeg), da će Turci iskati sve načine za imati te u ruke i na tebi radiće ispuniti svu onu osvetu i srditost, koju su imali zaludu protiva meni. I zato potribito je, da se diliš u drugo kraljestvo; a budući mi moj veliki prijatelj Ferdinando, kralj od Napulje, poklonio tri gradića u svojoj državi, imaš otić s majkom i onde ćeš pribivati, dok ne dođeš na godišta od vladanja.“

Posli rečenoga razgovora do malo dana pođe s ovoga svita, i taki se plač učini po svoj Arbaniji, da nije moguće izkazati. Težaci, vojnici i gospoda, sve to jednoskupno zaplaka, ma iza svega glasa, znadući i promišljajući sužanjstvo, u koje posli njegove smrti imadihu upasti. I ne samo od svojizi Arbanasa bi gorko plakan, dali jošter od sviju po svitu kršćana, a najveće od Rimljana i Mlečana. Bi s velikim poštenjem ukopan u crkvi sv. Nikole od Alesa, grada u Arbaniji, koji grad budući posli deset godina osvojili Turci sa svom Arbanijom, izpitaše, gdi se naodi greb Skenderbegov, koga našavši otvoriše, da vide njegovo mrtvo tilo, bojeći ga se još i mrtva u grebu, pak razjagmiše njegove kosti držeći se čestit oni, koji mogaše štogod ujagmiti, koje u srebro okivahu ter uza se s velikom pomljom držaju cineći, da će biti na vojevanju srićni, snažni i slobodni, kako je i on bio.

Tri iljade glava svojom sabljom Jure odsiče, što se je očito vidilo od njegovi vojnika, ali puno i puno veće, što se znati ne može. Biše lipa, visoka i posve ugodna struka. Imadiše taku snagu u rukam, da od jednoga maha volove po poli, oklopnike od vrata do bedre, pa dva Turčina upoređena s jednim udarcem prisicaše. Bi moljen od cara Memeda, da mu pošalje svoju sablju, koja taka čudesa činjaše, ali videći, da u njoj ne bijaše te kriposti, koja se glasaše, posla je natrag tužeći se, da mu nije poslao onu sablju, koja volove i oklopnike prisicaše. Jure mu odgovori, da je ona ista, ali nije ista desnica, koja s njome vlada. Puno se još od njega stvari piše i štije, koje za ne uzmnožati sasvim moje govorenje ostavljam. Talijanski ko razumi, neka štije Sagreda, Barlecija i Giammariu Biemi Brešanina, iz kojizi sam u kratko ovo izvadio i u slovinski jezik složio za siromahe težake i čobane, koji latinski ne znadu. I svršujem istim se priporučujući, da mi reku:


„Pokoj ti duši, Mjelovane!“