Prva knjiga o Makabejcima (Šarić)/Glava 3.

¹ Na njegovo mjesto stupi njegov sin Juda s pridjevkom Makabejac.

2 Sva su ga braća njegova podupirala, isto tako svi, koji su se bili pridružili njegovu ocu, i radosno su se borili za Izraela.

3 Nadaleko prodiči on narod svoj. Kao div obuče oklop, opasa se oružjem, pođe u boj, mačem svojim očuva tabor.

4 U svojim je djelima bio kao lav, kao mlad lav, koji riče za plijenom;

5 Nanjušio bi odmetnike i progonio ih, opalio bi tlačitelje naroda svojega.

6 Zadrhtaše pred njim od straha izdajnici, svi zločinci padoše u tjeskobu: i tako mu je posrećilo oslobođenje.

7 Razjario je pogdjekojega kralja, razveselio je Jakova svojim djelima. Spomen je njegov uvijek u blagoslovu.

8 Išao bi po Judi od grada do grada i zle bi uništio. Odvrati gnjev od Izraela.

9 Ime njegovo prodrije do na granice svijeta, i on sabra razasute.

10 A Apolonije skupi pogane i veliku vojsku iz Samarije za boj proti Izraelu.

11 Kad to sazhade Juda, pođe mu nasusret, potuče ga i ubi ga. Mnogi biše ranjeni i padoše; ostali pobjegoše.

12 Oni uzeše plijen sebi. Juda zaplijeni mač Apolonijev i nosio ga je u boju sve dane svoje.

13 Kad doču Seron, vođa sirske vojske, da je Juda bio sakupio ljude, četu vjernih, što s njim pođoše u boj,

14 Reče: »Ime ću sebi steći i slavan ću biti u kraljevstvu, ako pobijedim Judu i pristaše njegove, koji prezreše zapovijed kraljevu.«

15 Tako se on opet diže. S njim pođe jaka vojska bezbožnika, da ga podupru u osveti nad Izraelcima.

16 Dođoše do uzlaza u Bethoron. Juda im izađe ususret s malo ljudi.

17 I kad ovi ugledaše vojsku, što se primicala, rekoše Judi: »Kako se možemo, ovako malobrojni, boriti proti takvoj premoći? Usto smo izmoreni, jer još ništa nijesmo jeli.«

18 Juda odvrati: »Može lako biti, da mnogi padnu u ruke malima. Bogu nebeskomu jednako je, da spasi s množinom ili s malinom.

19 Jer pobjeda u boju ne stoji do veličine vojske, nego s neba dolazi jakost.

20 Oni dolaze k nama puni oholosti i bezbožnosti, da nas sa ženama i djecom unište i oplijene.

21 A mi se borimo za život svoj i zakone svoje.

22 On će ih pred očima našim satrti. Ne bojte se dakle od njih!«

23 Jedva je bio dovršio svoj govor, navali iznenada na njih. Seron bi satrven s vojskom svojom.

24 Oni ih potjeraše od uzlaza Bethorona do u ravnicu dolje, i pade ih oko osam stotina ljudi; ostali pobjegoše u zemlju filistejsku.

25 Tako se počeše bojati od Jude i braće njegove, i strah spopade narode poganske unaokolo.

26 Ime njegovo doprije do kralja, i sav je svijet pripovijedao o bojevima Judinim.

27 Kad kralj Antioh bi obaviješten o tim događajima, raspali se gnjev u njemu. On sabra svu vojsku kraljevstva svojega, silnu vojsku.

28 Otvori riznicu svoju i dade četama svojim plaću za godinu dana. Onda im naloži, da budu spremni za svaku službu.

29 A tad doznade, da su novci u riznicama njegovim pri kraju, i da su dohoci iz zemlje postali slabiji poradi ustanka i nevolje, koju je bio svalio na zemlju ugnjetavajući prastare običaje.

30 Zato se poboja, da ne bi, kako je to već bilo jedamput i dvaput, imao dosta za troškove i darove, što ih je prije bio dijelio dareživljivijom rukom i bogatije negoli prijašnji kraljevi.

31 U toj velikoj brizi odluči poći u Perziju, povisiti poreze u pokrajinama i tako namaći novaca.

32 On ostavi Lisiju, jednoga od najuglednijih plemića, kao upravitelja državnih poslova od Eufrata do međa Egipta.

33 Naloži mu i odgoj svojega sina Antioha, dok se vrati.

34 Nadalje mu predade polovicu vojske i slonove i opunomoći ga da izvede sve njegove osnove i naputke za stanovnike u Judeji i Jeruzalemu.

35 On je imao poslati vojsku proti njima, da sasvim slomi moć Izraela, da uništi ostatke u Jeruzalemu i da izbriše spomen njihov na ono mjesto.

36 U svemu području njihovu imao je naseliti strance i zemlju ždrijebom razdijeliti među njih.

37 Kralj uze sa sobom drugu polovicu vojske, ostavi godine 147. glavni grad Antiohiju, prijeđe Eufrat i prođe visočine.

38 A Lisija izabra Ptolemeja, sina Doriminova, Nikanora i Gorgiju, ljude hrabre između prijatelja kraljevih.

39 S njima posla četrdeset tisuća pješaka i sedam tisuća konjanika, da uđu u zemlju Judinu, pa da je poharaju po zapovijedi kraljevoj.

40 Oni se podigoše sa svom vojskom svojom i pođoše. U ravnici kod Emausa udariše svoj tabor.

41 Kad to čuše trgovci onoga kraja, uzeše sa sobom vrlo mnogo srebra i zlata i okova i otidoše u tabor, da pokupuju Izraelce kao robove. Također im se pridružiše čete iz Sirije i zemlje filistejske.

42 Juda i braća njegova vidješe, da zlo prijeti sve više i da su se čete već utaborile na njihovu području. Usto dočuše za kraljevu zapovijed, da se narod sasvim uništi.

43 Tada rekoše jedan drugome: »Dignut ćemo narod svoj iz poniženja i borit ćemo se za narod svoj i za svetište svoje!«

44 I oni se sabraše, da budu spremni za boj, da se mole i da vapiju za milost i milosrđe.

45 Jeruzalem je ležao pust kao pustinja, od djece njegove nitko više nije izlazio ni ulazio; pogažen je bio hram; narod je tuđi bio u tvrđavi; konačili su u njemu pogani. Radost je bila oduzeta Jakovu; frule su i citare bile zamukle.

46 Tako se sabraše i pođoše u Masfu, naprema Jeruzalemu; jer je negda služila Izraelu Masfa kao mjesto molitve.

47 Onoga su dana postili, obukli se u haljine pokorničke, posuli pepeo na svoju glavu i razdrli odjeću svoju.

48. Onda su razvili knjigu zakona, slično kako su pogani pitali svoje idolske likove.

49 I donijeli su tamo svećeničke haljine i prvine i desetine, i pozvali su nazireje, kojima je bilo isteklo vrijeme.

50 Tada su iza glasa zavapili k nebu: »Što da činimo s ovima? Kamo da ih vodimo?

51 Tvoje svetište pogaženo je i oskvrnjeno, i tvoji su svećenici žalosni i pokunjeni.

52 Eto, kako su se okupili pogani, da nas unište! Znaš, što su naumili s nama.

53 Kako im možemo odoljeti, ako nas ti ne pomogneš?«

54 Tada uzeše trubiti u trube i podigoše viku veliku.

55 Nato postavi Juda vođe narodu, tisućnike, stotnike, pedesetnike i desetnike.

56 Sve, koji su bili sebi sagradili novu kuću ili uzeli ženu ili zasadili vinograd, i strašljivce pusti da po zakonu otidu kući.

67 Onda se podiže vojska i utabori se južno od Emausa.

58 Juda reče: »Spremite se i pokažite se kao ljudi hrabri! Za sutra rano držite se spremni za boj proti tim poganima, koji se okupiše proti nama, da unište nas i svetište naše!

59 Jer bolje je, da umremo u boju, nego da gledamo nesreću svojega naroda i svetišta. Ali kako nebo hoće, onako neka bude!«

← Glava 2.

Prva knjiga o Makabejcima (Šarić)

Glava 4. →