Prosjak Luka/XI
| ← X | Prosjak Luka — XI. autor: August Šenoa |
Ondje u gori, na šumskoj čistini, gdje je nekad stajalo duplje staroga resničkoga prosjaka Mate, sjeđaše Luka, zureći u daleki svijet, koji je široko pukao bio pred njegovim očima. Nad njim sjalo je svom svojom ljepotom plavetno nebo, a s neba sipalo je toplo sunce svoje blistave zrake po cvatućoj zemlji. Ravnica i gora, vršci i dolovi, sve se je zelenjelo novim životom, onom jasnom tanahnom zeleni koja poslije zimskoga mrtvila napunja čovječje oko tolikim miljem. Po živicama, livadama, vrtovima skočiše šareni cvjetići kao radoznala djeca, gdje bijeli, gdje modri, gdje žuti, gdje rumeni. Svaki cvjetić je drhtao i disao kanda se životu veseli, svaki cvjetić htio se je za kratkog roka svoga života nagledati, naužiti toga lijepoga svijeta. Navlaš u gorskoj šumi sve je kipjelo bujnim životom. Iz sto i sto rupa prodirahu čiste kapljice padajući u jame i na kamenje mahovinom obraslo, a tanke sjajne žilice vukle se dalje među grmljem, lišćem i travom, dok ih nije primio gorski potok, da rahli skačući nizbrdice kao nestašno dijete dalje i da skoči u rijeku. Crvić vijuga se brzo po zemlji, kukac sunu zujeći od grma na grm, a šumskim pticama otvoriše se grla, da se je orila dolina i gora. Dalje u nizini provirivahu iz zelenih livada, iz mladih šumica bijela sela, po brazdama stupahu bijeli orači, gdje-gdje čula se iz dola po koja pjesma. Sve je to živjelo i živeći veselo bilo - samo Luka nije. Sjedio je sam u tom gorskom zakutku promatrajući krajinu, i bilo mu je kanda gleda u nekakovo čudno čarobno nebo, u koje koraknuti ne smije, bilo mu je kanda su mu ruke i noge svezane, da ima samo želje, al' prave volje nema. Tiha, tajna čežnja spopade njegovu dušu, ah, al' čežnja bez nade, jer cilj njegovih želja stajaše visoko, daleko od njega, toli daleko koliko zemlja od sunca. Svaki šum listića kanda mu je šapnuo: "Šta radiš, izgubljena dušo! Šta mutiš taj smijeh veselog svijeta svojim turobnim licem?" Svaki zuj kukca kanda mu kroz porugljiv posmijeh kaže: "Ej, gdje su ti krila, izgubljena dušo, poleti, ako znaš, ko i ja!" I onaj gorski potok, što je veselo kraj njega poskakivao, kanda mu je doviknuo: "Zbogom, izgubljena dušo, idem u krasni taj lijepi svijet. Reci, imaš li koga ondje da ga na tvoje ime pozdravim." Al' Luka je šutio, Luka poniknuo nikom. Bijaše sam, onako posve sam kako kržljavo stabalce u grdnoj pustari, sam kao čovjek u čamcu, komu se sred silne pučine slomilo veslo, sam kao onaj kamen, što padne s neba te se pita u čudu: "Gdje sam? Tu nije moj dom." Da ga se je bar duša sjećala, da se je bar božja duša na njegovo ime nasmjehnula i suzom ga spomenula, al' nitko, nitko, što je živ, baš nitko na zemlji. I poče razmišljati o tom što je bilo, što se zbilo, otkad je Matinu lešinu ponio tom nizbrdicom na groblje. Činilo mu se da je prosnio san, pust, težak san, bilo mu je, kanda je u svijetu bio među živim stvorovima i da ga je java povratila u tu pustu samoću. Je l' to taj svijet, što ga je prokleo stari prosjak Mato? Ako jest, onda je starac pravo učinio, onda vragovi ne žive u paklu, već na zemlji, onda su ljudi vragovi, i pravo je da se okaniš toga zemaljskoga pakla. Al' što si ti sam? upita ga srce. Jesi li vrag, anđeo ili čovjek? Vragom nećeš da budeš, anđelom nisi, a čovjekom si istom postati htio. Da, da! Ti si ona okresnica što na nebu sine i gine, ti si ono suho lišće minule cvatnje što pod novim zelenilom leži, ti si onaj ledeni cvijet što se zimi hvata na staklo, ti bi htio nešto biti, a nisi ništa. A opet si živ, jer imaš oči da vidiš, uši da čuješ, pamet da misliš, srce, da osjećaš! Oh, srce, to je najgore zlo na ovom svijetu, ona nit, koja te s njim veže od kolijevke do groba. Da toga nije, prolazili bi živi stvorovi kraj sebe kao kamen kraj kamena, nit bi se pitalo za rod i zavičaj niti za svojtu, ne bi bilo ni jada ni uzdaha, ne bi jedno tražilo drugo, bilo bi mira, pa da na tom putu kamen tresne o kamen, ne bi bilo žaobe ni suza. Srce je kao čaša puna otrova. Badava, kad je taj otrov sladak, kad si čovjek rado pije iz njega smrt. Srce nas uči ljubiti, uči da jedno pristane uz drugo. Al' Luka je htio pristati, radio je objema rukama kao topeći se plivač da se priključi brijegu, no bacilo ga nesmiljeno natrag. Htio je postati čovjekom, al ne dadoše ljudi. No srce može i mrziti. I to je neka slast, otrovna, uništavajuća slast. No koja korist od mržnje? Zagrizneš se u se, razjedaš si srce, a duša ti je opet pusta. Luka posegnu za tim ljutim, nemilim srcem. Osjeti lisnicu, novce. Nije li to put u svijet? Sve možeš imati za novce, i jela i pila, i kuću i ženu. Jesi li poludio? Daj! Za novce možeš kupiti sve, al' kupiti, a blaženstvo se ne kupuje, ljubav nije prodajna. To je slučaj, sudbina, kako li se kaže. Za novce daje se svijet od tebe oplijeniti, da opet tebe oplijeni. To nije onaj pravi put, zato i nisi mogao postati čovjekom. Ne dolazi se zlim, već samo dobrim do dobra. To je kletva koja na tebi leži. Jesam li ja kriv da sam takav da sam tu? Nisu li oni koji su me vrgli na svijet i pri tom zaboravili, i oni koji su me gurali i turali kao pseto? To Bog zna, ljudi ne smiju suditi ljude. Za glavu, za sreću smiju, za dušu nikad.
Puste li bijahu Lukine misli! Da ih se otrese, prođe rukom preko čela. Zaludu, one niču i opet kao mladice na starom hrastu. Samo kad hrast posiječeš, korijen mu izvadiš, neće se više drvo zelenjeti; samo kad čovjeka ubiješ, ubio si i njegove misli. Lijepe se na nas kao kakova bolest i u snu nas progone. I Luka zamisli se opet.
Nisu svi ljudi vrazi, ima i pravih ljudi - ima možda i anđela među njima. Martin je prav, zdrav čovjek, svatko ga poštiva, i onaj koji ga mrzi. Rad tebe, Luka, zastiglo ga zlo, rad tebe digli se vrazi na njega, rad tebe pala je u mnogu kuću bijeda. Smiješ li mu pogledati u poštene obraze? Pak Mara! Mara! Zla li dana, huda li časa kad ti je oko na njoj zapelo! Zašto upravo na njoj? Ta ima stotinu drugih. Ne kuni dana ni časa, ne proklinji očiju. Došlo je, srce nema pameti. Ona je Luku pridignuti mogla, samo ona. Pred drugima bio je ris, pred njom krotko janje. Mara bijaše jedini put u svijet. Nije htjela, nije bilo suđeno. Nije Mara kriva, već - Luka, prosjak Luka. Sad je izgubljena navijeke, drugi ju grli i ljubi. To je Lukina smrt. Al' je barem Mara sretna. Bogzna! Godina je minula i vrh toga pol godine otkako se je Luka sa svojom tugom odbio amo u tu šumsku pustoš, a u duplje staroga prosjaka, dugo doba za nesretnika. Bogzna što se je međutim zbilo. Da nije nesretna? Jedanput, samo jedanput da ju jošte vidi. Ta i stari prosjak Mato htio je pred smrt vidjeti mjesto gdje mu je sva sreća izgorjela, htio je izdahnuti naočigled propalog blaženstva, počivati u zemlji gdje su kosti njegove pokojnice trunule. Možda je Mato samo mrzio jezikom, a srcem ljubio preko groba. U tim mislima silažaše Luka nizbrdo u dolinu, kao što mjesečnjak ide za svijećom.
Jednog dana sunčao se Mikica, pušeći ilovu lulu, pred krčmom. Nije smio zaći unutra, u džepu nije imao pare, a na vjeru mu nisu dali ništa. Vrebao je ne bi li koja duša prošla da mu plati kapljicu. Pušio je polagano, pažljivo, da ne izgori prebrzo lula, jer nije više imao ni praška duhana. Zato je pušeći štedio. Tako je imao za jedan časak još kakovu takovu zabavu, kakovu slast, tako je bar imao kamo metnuti ruke. I to je utjeha, jer nemati ni jela ni pila, nemati ni pare ni posla - pak k tomu nemati ni lule duhana, vraški je život, toga ne bi ni vrag podnio. Mikica življaše uistinu kao pauk koji živari na sreću božju te vreba neće li mu slučaj nanijeti u mrežu kakovu ludu mušicu. Kadšto pogledao bi u dno svoje ilove lule. Sve je manje bivalo duhana, sve više pepela, a kad zadnji trunak duhana izgori, utrnut će se i zadnja iskrica, ostat će sam pepeo. Čudno se stoga zamisli pisar, a te misli ne bijahu nimalo vesele. Ta vidiš, reče si, nije li život ljudski što i lula duhana? Kad je lula puna do vrha, žari se, iskri se, dimi se, da je milota. Al' od lista i soka bude sve malo-pomalo više pepela, duhan se troši, gine, a tako se troši i ljudska sila i snaga, najposlije utrne lula, pa ne ostane nego pepeo, tako umine i život pa napokon istresu ono malo praha, što je zaostalo bilo, iz velike lule svijeta. Nema te, i kanda te nije ni bilo na svijetu. Mikica se pri tom nekako strese, ćutio je da u njegovu životu iskra sve ide na manje. Zašto sam ja vraga na svijetu? upita se. Ne pitam za hasan svijeta, pitam za svoju korist. Šta imam ja dobra od toga života? Drugi uživaju, drugima je sreća dala pune ruke, nikoja ih briga ne tare, nikakov posao ih ne muči, a ja nemam ni korice hljeba. Kušao sam više puta moliti Očenaš, jer se ondje veli: "Kruh svagdanji daj nam danas", mišljah da imam pravo tražiti od Boga svaki dan taj komadić hljeba. Nadao sam se da će me Bog kakovim čudom hraniti. Prevarih se, uvjerih se da nije vrijedno moliti. Bogataši gotovo nikad ne mole, a Bog im daje i pite i pogače. Gdje je tu pravica? Idite k bijesu! Što našu glavu i mučite takvim ludorijama! Te svece, anđele, to nebo i taj raj smislila su samo bogata gospoda da nas plaše kao djecu kojoj se veli: "Djeco! Budite dobra! Ne kradite mlijeka ni sira! Božić donijet će vam zlatnih oraha." Dakako! Zlatni orasi, šuplji orasi! Luđak samo vjeruje u te bajke. Pa i pravda! Poznam joj podstavu, poznam sve finte. Velika gospoda kradu, varaju, to se zove špekulacija, sreća, a ništa im nije, a neka tko od nas učini kakovu malu ciganiju, odmah ga zgrabi sud za kiku. Šta to? Crva jede vrabec, vrepca jede lisica, a lisicu vuk - a čovjek jede čovjeka, samo kad je dobra zgoda. Magarac je svaki čovjek koji od same pobožnosti žeđa i gladuje pak vjeruje da Petar pravo ima nositi u svojoj kesi sto talira, a Pavao ni groša, da Pavao prava nema tražiti dijel od Petra. Nisam baš pobožan i preveć dobar, kako se to u svijetu zove, al' sam lud, jer nisam dosta zlim, a to se uistinu zove dosta pametnim. Hranim se tuđim, da, al' samo tuđim krumpirom, a pametnije bi bilo tuđu slaninu jesti. I ako me uhvate, zar će mi gore biti! Ta bar ću imati gdje prespati i što založiti, a sud ne tjera čovjeka za koštu i stan. Jedna mi je masna pečenka utekla - Luka. Ej, da se te lude dočepam, puna šaka brade! Ne valja ti posao, Mikice! Zar si zato išao u školu, zar umiješ zato čitati i pisati da si ne znaš ni toliko zaslužiti koliko Ciganin? Eto vidiš pametne misli! Ciganin mi mora dati novaca, mora, pasja duša, ili će mu zlo biti.
Polako krenu Mikica prema platnenomu stanu Ugarkovića, koji je svoj šator opet k Jelenju prenio bio, pošto je istraga radi Martinove nesreće prošla bez svake pogibelji, jer se ništa nije saznati moglo. Ciganica Kata bila je pošla po svom zanatu u sela bud da kaže "srićicu", da čini čare, da liječi marvu i ljude i da pobere jaja, sirac ili da zadavi putem koju gusku ili kokoš. Mala Cigančad skakala je po grmlju ili sjedila kraj vode na zemlji praveći kuće od blata i pijeska. Ciganin Ugarković bijaše sam. Eto dobre sreće. Sjedio je pred šatorom na zemlji držeći među nogama malo nakovalo pa je kovao čavle. Opaziv pisara, dignu rutavu glavu, izbijeli zube pa će vrgnuv kladivo na stran:
- Eto u dobar čas, Mikice! Htio sam te potražiti da ti novicu kažem.
- Što je Ugarkoviću? - zapita mali.
- Ti, more Mikica, tražiš Luku, je l'?
- Da! Šta je? - reći će pisar življe. - Zbilja živ?
- Da!
- Reci gdje?
- Što mi daš ako reknem? - nasmija se Ciganin pruživ ruku.
- Šta je, šta? - škrinu pisar ljutit. - Ne luduj, kazuj! Neće ti žao biti. Sada nemam ništa.
- Eh da! To ti veliš. Bit će gaće, ali kad će?
- Nisam li ti kum? Jesam li ikad slagao kad sam obećao? Ti si ništarija, crna huljo jedna!
- Ha! Ha! Ha! Vidi ga! Kako se puri kum. Odmah prekipi lonac. Samo je šala. Pa čuj! Moja braća Cigani vidješe Luku prekjučer u gradu. Kupovao je štošta na trgu.
- Kakav je?
- Za prosjaka jeste obučen, al' nije prosio.
- Ah! Dobro! Doći će u Jelenje.
- Misliš, kume?
- Sigurno će doći. Al' gdje prebiva? Kamo je pošo?
- Ne znam. Braća su pitala, ne htjede im reći.
- Dobro, doći će. Al' čuj, kume Ciganine, sad ću ti ja reći riječ.
- Šta je?
- Daj novaca! Treba mi.
- Ja, tebi? Ho, ho, ho! Ma je l' kum poludio? Otkuda kukavici Ciganinu novaca?
- Ne šaraj! Znam ja što znam! Ti si jučer prodao Đuri kobilu.
Ciganin trznu se od ljutosti.
- Da prodao sam na priček - izmrmlja ljutito kroz zube.
- Ne cigani, kume Ciganine. Za gotove novce si prodao. Daj novaca! Gladan sam, žedan, nemam duhana.
- A ti sjedi, jedi kod nas, pa na ti moje kese.
- Neću, novaca hoću.
- Ne dam.
- Ne daš?
- Ne.
- Dobro, a ja idem k sudu pa ću pripovijedati, kakov si svat, tko je Martinu ubio marvu, tko zapalio sijeno.
Ciganin poniknu, škrinu, al' brzo planu:
- Eh, i tebe će zatvoriti, ti si me zato platio.
- Ne marim, imat ću bar hrane i stana. Šta je? Ja nemam žene i djece? Al' ti...
- Tko će mi to dokazati?
- Tvoje šilo što pri sudu leži.
- Šilo je šilo.
- Nije, kume - nasmija se pisar zlorado. - Ima tvojih šila dosta po selu, svako ima svoj biljeg i pri dršku malen križić. Reći će na te seljaci, čije je, reći će i braća Cigani da je šilo Ugarković kovao, samo da sebe operu.
- A ti si kum? Ti si kum? Gdje ti je duša? - planu kovač kroz plač.
- Daj ti mojoj duši mira. Želudac ne mari za kumstvo. Novaca daj!
Crni kovač grizao se od jeda. Uzdahnuv, posegnu u džep svojih hlača te iznese kesicu, otvori i poče drobne novce prekapati.
- Papira! Papira, kume! - reče pisar hladno - nisam prosjak da me Ciganin daruje krajcarom, posegni u njedra, u prsluku imaš krupnijeg novca.
Ciganin ošinu ga okom punim bjesnoće i stavi dršćući ruku na prsa.
- No, brzo! - viknu pisar lupiv ljutit nogom.
Ciganin izvadi lisnicu, stavi je među koljena, izvuče s mukom forintaču i podaje je napasniku.
- Još - odvrati ovaj strpav forintu u džep.
- Ma - škrinu kovač.
- Još četiri! - iskesi se pisar dignuv četiri prsta.
- Kugo! Šta me jedeš? Oj, žalosna majko moja!
- Nema fajde, kume! Još četiri!
- Na, jedi si, zlotvore! - dahnu kovač bijesno baciv četiri forinte.
Pisar ih pobra, pogleda prema suncu nisu li krive, zakima i stavi ih u džep.
- Tako - reče spustiv se kraj kovača na zemlju - to je zasada dosta. Vidiš, sad sam ti opet kum. Samo pametno treba.
- Vražji si kum!
- No, no, no! Sad mi daj jošte duhan-kesu, pa onda smo opet dobri prijatelji.
Ciganin baci mu kesu, pisar napuni si lulu, stavi na nju žeravku, potegnu dva-tri puta, i pošto je odbio nekoliko dimova, reći će:
- A znaš li ti, zašto pitam za Luku, zašto na njega vrebam?
- Valjda da ti da novaca.
- Eh, šta dati, ja i ne mislim na to, ja mislim uzeti.
Ciganin dignu pozorno glavu i pogleda pisara ispod oka.
- Da, da - potvrdi pisar - uzeti, kume.
- Kako?
- Čuj! Ali - boga mi moga, ako korakneš krivo, otišla ti glava. Mi ćemo praviti dobar posao, ja pol - ti pol, svakomu će dosta biti. Znaš li radi koga si podavio Martinovo blago, zapalio Martinovo sijeno? Radi Luke, da, da. Trebalo je zaništiti bogatog seljaka, da dođe u Lukine nokte, da uzme od Luke novaca, i kad bi ga Luka imao na uzici, htio ga prosjak kvačiti da mu da kćer za ženu.
- Maru! - zinu ciganin od čuda - ma Luka Maru!
- Da Luka Maru! Ha! Ha! Ha! Ja sam radio, i ti si radio, Luka je mislio da će po njega dobro izići. Nego je on luda i lopov. Pokajo se radi marve i sijena, htio je mene baciti u blato, prodao svoje obligacije za gotov novac, da si sam predobije starca i djevojku, nas dva da ostanemo vrazi, a on da bude svetac. Prevario se, znao sam da će se prevariti. Kako bi cura pošla za njega, za takovo odrpano kopile? Nasjeo je, i ja sam mu koju stotinicu istepo iz džepa. Nego sam mislio dobiti sve. Luka ima pri sebi gotovih novaca, puno novaca, na stotine, više nego si misliš.
- Ah!
- Ima, to ja dobro znam. Vrebao sam na njega, al' ujedanput izniknu. Vidiš, to mi je sve pokvarilo, sve. Dao sam ga tražiti, dao sam pitati za njega, išao sam u grad i okolo grada, nigdje, nigdje nema Luke. Sad smo ga našli. Doći će u selo, mora doći. Lud je i sada za Martinovom kćeri. Udata je, možebit zna da jest, možebit i ne zna. Svejedno. Duša mu ne da mira, nešto ga vuče ovamo, to ti dobro znam, jer kad si samo njezino ime spomenuo, zadrhtao je luđak kao šiba. Bilo je kao da ga je začarala.
- Eh, doći će ako dođe. Što ćeš ti?
- Luka nosi uvijek sve novce sa sobom, jer se boji skrivati ih. Donijet će ih u selo, Luka neće zaći ni u kakvu kuću, on ne ide stanovati pod ljudski krov. Reci, kume Ciganine, je li pravično da takva luda, takva kukavica ima toliko novaca, a mi, pametni ljudi, da nemamo groša od toga? - završi Mikica pogledav oštro kovača.
- Ma dobro je imati novaca, puno novaca, ali kako - sud - žandari - -
- Kukavice! Je li te sud našao kad si Martina poharao?
- Al' odat će Luka - -
- Luka! Ha, ha, ha! Luka neće ni duši reći crno pod noktom. Luka će prije, no - mahnu pisar rukom prema nebu.
Ciganin, skočiv na noge, uzmaknu i pogleda plaho pisara, zatim uzmumlja muklo:
- Ciganin krade -
- Ciganin pali - zagrohota pisar - pa zašto ne bi - - nebo! Što te svrbi takova prosjačka glava? Briga koga živi li kakov Luka, ne živi li! Ni kukavica neće za njim kukati. Nema žene, djece. Tko će dobiti novce? Tko ih nađe kad prosjak odapne. Nije li bolje da ih mi nađemo? Pa nećemo ga mi, nego će ga - šapnu - Sava. Voda je duboka, široka, voda je nijema, dosta ima tu mjesta za Luku. Odnijet će ga do vraga. No, kume! Svakomu pol. Ja sam preslab, u dva bit ćemo jači. No daj ruku! Nitko neće za njega pitati. Da! Na tvoj dijel doći će najmanje četiristo forinti!
- Četiristo forinti? - reče plaho, dignuv glavu, ciganin, koji je dosada nijem, gledajući u zemlju, stajao.
- Četiristo, ma kažem ti! - viknu pisar, brzo se ogleda i skoči na noge. - No! No! Daj! Ruku amo!
Ciganin okrenu glavu i pruži pisaru ruku.
- Eto vidiš, da si pametan. Svatko traži svoje. Zašto ne bi i mi kad nam sreća da? Ne boj se ništa, kume! Idi u grad, odmah idi pa vidi gdje je. Slijedi ga, pazi kad dođe u selo. Zbogom!
Pisar odšulja se od svoga kuma, a ciganski kovač sjeđaše dugo pred svojim šatorom gledajući u zemlju. Napokon skoči na noge i pohiti u grad.
Dođe noć, tiha tamna noć na selo, puna zvijezda, al' bez mjeseca svog. Mrak sterao se po drvlju i grmlju, preko kuća ljudskih. Sve kanda je zanijemilo bilo, malo kada zalaja koji pas, al' udilj šumila je Sava kroz gluhi noćni mir. Ni duše ne bijaše više na ulici, sve što je živo, bilo se je zavuklo pod svoj krov, samo su se kroz malena okna seljačkih kuća žarile luči u noći. Ugarković jošte se ne bijaše povratio iz Zagreba. Tražio je i tražio posvuda Luku, al' ga ne nađe. Rekoše mu u malenoj krčmi da je tu pio i jeo, al' da je valjda prošao u goru, no sutra da će se svakako vratiti. I odluči Ciganin čekati do sutra prenoćiti u gradu. U seoskoj krčmi čekao ga je pisar sjedeći za stolom. Jeo je, pio i pušio po volji, ta imao je novaca. Ura za urom minu, čaša za čašom plinu u Mikino grlo - al' još ne bješe Ciganina. Dva-tri puta pođe pisar pred kuću, pogleda amo, pogleda tamo, zvižnu - odnikle glasa. I opet zađe u krčmu da čeka, da pije. Poslije nije više ni izlazio. Noge bijahu mu nekako drvene, glava teška. Sve niže i niže spuštala se glava, lula se ugasi i pade na stol, glupo izvali pisar oči, zatim mu pade glava na laktove, i zamalo poče Mikica hrkati. Krčmarica malo je marila za to! Ta platio je, neka se počiva.
U to gluho, mračno doba šulja se sjena oko kuće Mate Pavlekovića; prhnu sad amo, sad tamo, iziđe sad na cestu, zakrenu opet na zavrtnicu, kanda ide za svjetlom, što iz kuće sijeva te se po kući miče. Plaho je sjena okolišala oko kuće, kao da noćni leptir oblijeće oko svijeće. Napokon, kanda je uhvatila mjesto, zaustavila se kod drvena stupa, odakle se dobro vidjeti moglo sve što u kući biva. Tajnovita sjena upre bradu na stup, i kako iz kuće minu zraka svjetla u tminu, pojavi se na stupu blijedo, turobno lice zahirena čovjeka, koji nepomično zuri u okno. Bijaše to velika soba. Na drvenu stupu do zida bješe zataknuta luč. Upravo su ljudi večerali. Za stolom sjeđahu starci Martin i Mato, a naproti njima Andrija, krepak, zdrav i mlad. Na stolu pušila se velika puna zdjela, a u boci igralo je rumeno vino. Za Androm stajaše Mara držeći na ruci crnokoso djetence. Na njenu licu ne cvjetaše više onaj cvijet djevojačkog milja, ne sijevahu joj više oči vragolasto u svijet, to lice bijaše ozbiljno, mirno al' uz to toli blaženo i zadovoljno, te oči gledahu sretno i spokojno na sjedoglave starce, na mladoga muža, na puni stol, bilo je kao da vidiš u crkvi sliku svetice koja noseći u srcu rajski mir, promatra blaženim okom sretne ljude. A milija, ljepša bijaše sad, gdje joj ono malo bistrooko čedance pritisnu pune rumene jabučice svoje k licu, gdje uz ona dva crna Marina oka sijevahu rnale očice čeda, gdje se drobne, pune ručice ovinuše oko majčina vrata, kad zatitra posmijeh oko malih usana, što ga majka naplati poljupcem privinuv jače k prsima plod srca svoga. Lijepe slike, divne slike, to je blaženstvo na ovoj zemlji, što si ga ne možeš kupiti ni srebrom ni zlatom, to blaženstvo daje ti samo ruka božja.
U tu sliku zurio je Luka, nijem, drven, kamen. Bijaše kao brdo tvrdo, pokriveno ledom i snijegom, al' u tom brdu vri i ključa žarka, tekuća vatra, vječit pakao. Htio je vidjeti sve, pazio je na svaki kret, na svaki mig. Čežnja ga dovede amo, bolna, tiha, čežnja, koja ne rani, ne mrzi, ne kune, već samo tuguje. Al' kad spazi taj kraj, taj krov, ta lica, uzavre mu krv. Nadao se je da će možebit nesreće naći, i ta nada bijaše mu utjehom, jer se je nadao da bi od njega pomoći biti moglo. Ali prevari ga nada. Pogleda oko kuće. Što je rad njega plamen uništio bio, podiglo se iznova, a sad čvrsto zidano. Zaviri u kuću, ali svaka crtica te male domaće slike pokazivala mu je sreću i mir, onu tihu spokojnost, kojom prolazi ovaj život svijetom, kao što protječe bistra rijeka polagano cvjetnim livadama. Ne, tu nije stan suza, nad ovim niskim krovom prostire se bijela kreljut smiješećeg se anđela!
A ta sreća, taj mir bijaše nož u Lukino srce. Ta nije li vedar, sjajan dan, pun sunca bez oblaka, najstrašnije vrijeme za čovjeka, koji od žalosti pogiba? Ne tuguje li se lakše kad je nebo mutno, kad bjesni bura? Sijeda brada mu se zatiskivaše u drveni stup, nokti mu se zakopaše u drvo, srce ga je boljelo kao nikad na svijetu. Sve to si je i on želio, taj mir, tu sreću. Ovako je i on sjediti htio pod mirnim krovom, na svojoj zemlji, sa svojom ženom, a sve je to tako blizu bilo, na deset koraka od njega; jednim kričem mogao je svu tu lijepu sliku rasplašiti, al' opet je to daleko bilo od njega kao ona zvijezda na nebu za kojom grabi ruka luda djeteta.
Sad se prekrstiše muškarci, za njima i žena. Valjda hvale Boga na božjem daru. Nehotice dignu Luka ruku da se i on prekrsti, al' nije pravo ni znao kako se čovjek krsti. Pa zašto da se zahvali, pomisli u sebi, ima li u njegovu životu časak koji ga učini sretnim, je li njegovo srce poznavalo drugo nego puste želje bez nade? Ljudi u kući sklopiše ruke na molitvu. Valjda mole da ih Bog blagoslovi kao što dosele, da od njih odvrati svako zlo. Zašto je on imao moliti, kad je u njegovu srcu zamrla svaka nada, i sve kad bi moliti htio, jadi su mu toliki da njegovoj molitvi ne bi bilo ni kraja ni konca.
Sad se vesela lica kucnuše starci i piju za zdravlje svoje, svoje djece i svojega unučeta. Za čije zdravlje da pije on, i tko pije za njega? Kako da želi svijetu zdravlje kad ga je svijet od sebe rinuo kao kužnu živinu? I šta će mu zdravlje bez sreće? Sad prihvati i žena čašu, što joj muž poda. Srknu, kimnu i vrati smiješeći se čašu. To da je bar Luki dano, da se njegova suha usnica smije dodirnuti Marine čaše! Veselo uspriječi se čedo mašući ručicama, žena spusti mu glavu na muževo rame. Andro nasmjehnu se, pogladi rukom glavicu, dijete nasmjehnu se i uhvati oca za brk, starci nasmjehnuše se vrteći glavom i lupajući dlanom po stolu, i najzad nasmjehnu se Mara, pridignuv dijete, privinu ga k sebi, poljubi ga, a Luka stojeći vani gologlav na noćnoj rosi, Luka zaplače od tuge, od jada, od gnjeva, jer je vidio ljubav, a osjećati je ne smije. Luka zamrzi na to malo, nevino djetešce, kao na živoga vraga, jer je jezgrom ljubavi bilo, jer je svu kuću vezalo u jedan vijenac, koji je disao mirisom ljubavi.
Napokon digoše se ljudi da pođu počinuti. Nešta si rekoše, valjda "Laku noć". Luč se ugasi, i slika potavni.
Laku noć - rekoše si ljudi, i laka spustit će se na njih noć, miran sanak, ta slatka plaća težaka. Jednako mirno počivat će stare kosti otaca, jake mišice radinog sina, a i ljubeća majka snivat će milo o svom majušnom čedu, koje stiska, drijemljući, glavicu pod majčine ruke i polaže sitne ručice na majčine prsi. Laka noć, svima, svima je laka noć, i onoj stoki, što na stelji leži u staji, i onoj kokoši, što na grani čuči, i onomu psetu, što se je savilo u kutu, al' njemu, Luki nije laka noć, njemu je teška, strašna noć. Njegovo srce prebadaju sve muke, njegovu dušu razdiru sve strasti. Htio bi kriknuti, jauknuti! Je li on to i zaslužio? Po čemu? I uhvati onaj drveni stup pa ga poče drmati, kao da je to čovjek koji mu je skrivio sve zlo na ovom svijetu, poče ga drmati, ali stup se ne maknu, jer mu je živ korijen bio duboko uvriježen u zemlji. Luka pogleda. To ne bijaše stup, već panj izgorjela stabla, koji mu odgovori na njegovo pitanje. Duša ga zazebe i pobježe u noć.
Pod starom zapuštenom sušom, podalje od sela, klonu Luka na zemlju, umoran na tijelu i duši. Mnogu je noć tu u prijašnjem vremenu prespao bio tvrdo i bezbrižno. I ovaj put sklopiše mu se vjeđe, tijelo ležaše kao mrtvo, ali njegove misli su bdjele i u snu ga mučile. Bilo mu je da se ispunila sreća, da mjesto Andrije sjedi za stolom u Matinoj kući, a kraj njega Mara. Otkad ga je majka rodila, nije mu toli dobro i voljko bilo. Martin mu se smiješio, smiješila i Mara. Tada htjede posegnuti za vrčem da svima nazdravi zdravlje, ali pred njega stupi mali crnooki anđelić, ono malo Marino dijete, uze mu vrč iz ruke i reče: "Komu napijaš zdravlje, eno gledaj za kuću, ondje gori djedova muka, takovo ti nam napijaš zdravlje!" Poslije uspinjao se na strmo brdo, gotovo okomito. Na vrhu ga je čekala Mara. On je gazio i gazio uzbrdicu i sebi se čudio kako se ljudski stvor na to sunovratno kamenje popinjati može kao kakova mačka. Već se je bio blizu prikučio vrhu, ali preda nj stupi ono malo crnooko djetešce, baci mali kamečak na nj. Luka pade sunovratice nizbrdo, i bio bi se razletio da ga nije na svoje ruke uhvatio prosjak Mato, koji mu, nasmijav se grohotom, pogleda svojima mrtvim očima u lice i reče: "Luđače, ne rekoh li ti da su ljudi zvijeri, da su prokleti!" Najzad snivao je o pravdi. Vidio je svoju kuću. Stajala je baš na međi među nebom i paklom, pa se nije znalo pripada li nebu il' paklu. On je sam sjedio u kući da čeka sud, a pred vratima stajaše sudac - ono malo dijete. Zdesna vikahu anđeli: "Ta kuća pripada nebeskom carstvu!" - slijeva udariše vrazi kričati: "Nije istina, ta kuća stoji u paklenom kotaru!" Tad reče dijete: "Da čujemo svjedoke!" I dovedoše anđeli za svjedoke sunce, mjesec, zvijezde, vjetar i jeku. Sunce reče: "Ja sam Luku vidjelo u sve dane života. Trpio je, mučio se, htio je postati poštenim čovjekom." Mjesec i zvijezde rekoše: "Vidjesmo za tih noći njegove suze, zao čovjek ne može plakati." Još reče vjetar: "Ja sam nosio svijetom njegove uzdisaje, bijahu od srca!" Najzad ozva se jeka: "Čula sam u gori njegovo kukanje i naricanje i onijemjeh od toga." Al' i vrazi dovedoše svjedoke - pisara Mikicu i Ciganina Ugarkovića. Ciganin pokaza šilo i gubu, Mikica sve obveznice seljačke što ih je za Luku napisao bio. Bijahu pisane krvlju.
Sunce zađe, mjesec potavni, zvijezde utrnuše se, vjetar i jeka zanijemiše, plačući odletješe anđeli, a dijete osudi: "Vaše je pravo, đavoli, vi ste jači. Uzmite kuću i sve što je u njoj!" I vazda vraćalo se u snu ono malo dijete.
Jutarnja studen protrese Luku. Probudi se, al' isprva nije smio izaći iz svoga skrovišta. Plašio se je svijeta, bojao se da će svi svjedoci svijeta na njega prstom pokazati. Razmišljao je, sjedeći u kutu, o tom što je vidio, što je snivao. Sad bijaše trijezan, hladan, al' samo časak. Zakratko spopa ga zavist, ljubomor, mržnja. U njegovu srcu probudiše se opet stare zmije sikćući mu u uho: "Osveti se ljudskom rodu, ljudi nisu nego zvijeri! Ljudi su prokleti! Drugi grli žensku koju ti ljubiš, a ona, vraćajući mu cjelov, ruga se u duši tebi! Oni sjede mirno u svojoj kući, a ti obijaš svijet po vjetru i buri. Njima kuca srce lagano, a tebi prijeti razbiti rebra. Osveti se svijetu koji nema za te ni suze, ni smijeha, ni imena!" Sve jače i jače kuhala je krv u čovjeku. Osokoli se. Tad se izvuče iz zaklona. Već se je bilo jutro dobrano pomaklo, već se je rosa osušila bila. Luka pogleda prema selu, gotovo nije bilo ljudi, sve je na polju radilo. Nešta je čovjeka gonilo naprijed. Vukući se jamom uz živicu, priđe bliže k selu i baš do vrta Mate Pavlekovića, blizu onog prijelaza, gdje Mari ponudio bio sve svoje novce. Pogleda preko živice na zavrtnicu. Nešto ga spopa, oko mu sijevnu, obazre se skunjen, skoči preko živice. Nasred zavrtnice sjeđaše u zipci Marino dijete samo, posve samo. Od kuće nije bilo čuti ni glaska, valjda su ljudi za poslom bili. Nedaleko od djeteta stajao je badanj vode kojom seljaci polijevaju vrt kad u zdencu nestane vode. Luka dođe do djeteta.
- Ha! Jesi li tu, muko moja! - šapnu si zlorado čovjek. - Ti, crve, ti me najviše mučiš, truješ mi srce otimlješ san, a njima si najveća radost. Da tebe nije bilo, ne bi mi nada navijek uništena bila, ti si očit dokaz moje propasti. Da tebe nestane, da pogineš, boljelo bi ih to, ljuto boljelo. Saznali bi što znači žalost i muka, koja poput crva ruje u srcu i glavi do groba. Da, da, tako se mogu osvetiti, neće se više veseliti, neće nikada! - Dijete gledaše nepoznatog čovjeka velikim očima.
- Što si na mene izvalio oči - nasmija se Luka - u snu mučilo si ti mene, sad ću ja tebe. Čekaj! Čekaj! Kako bi bilo da te bacimo u onaj badanj, da te ondje nađu, da se naplaču. Da, dobro će biti.
Luka izvadi plaho dijete iz kolijevke, uze ga na ruku i pokroči k badnju. Ujedanput se ustavi.
- Ne bi li bolje bilo - umovaše dalje - da te ne bacim?
Znali bi da si mrtvo, vrijeme bi izbrisalo suze, došla bi druga djeca. Ne, ne, neću te baciti. Bolje će biti da te daleko ponesem u svijet, da te Ciganima dadem. Tvoji neće znati jesi li živo, jesi li mrtvo, žalost i nada neka se rvaju u njihovu srcu, to boli jače, to peče ko vječna vatra. Da, odnijet ću te, ti ćeš biti ono što sam ja, ti ćeš sve trpjeti što ja trpim. Hodi, crve.
Već htjede pokročiti, al' nehotice svrnu okom u vodu, koja se je od sunca poput ogledala ljeskala. Spazi sebe; to žuto nabrano lice, te blijede usne, te mutne, zdvojne oči, to čelo puno pečali, tu ružnu glavu. I učas pogleda dijete, a maličak raširi rumena ustašca do jamica, malene ružičaste nosnice, te drobne očice sijevnuše veselo, i djetešce nasmjehnu se prosjaku, toli milo, toli slatko, kanda je zvijezda na nebu zatreptjela. Ljudi slikaju anđele kao dječicu, ljudi ne vide anđela, al' vide djecu. Luka pogleda opet sebe, pa opet dijete. Ruke mu počeše drhtati, na to lice nagrđeno zloradim bijesom, spusti se duboka žalost, kanda mu je ruka božja izgladila obraze. Jedan jedini stvor na svijetu nasmjehnuo mu se milo, stvor koji ne zna za himbu, za presude svijeta, stvor - prilika ženi koju ljubi, stvor komu je Bog stavio rajski posmijeh na drobna ustašca, da, da, jer na tim sitnim ustima cvate još nevina ljubav za svakoga čovjeka. Pa taj stvor da Luka uništi, to dijete, koje mu tim posmijehom više učinilo dobra nego svi ostali ljudi zla? Smiješ li dobru ružu kraj puta zgaziti, jer ti milo miriše? Zato da pati čedo sve one muke koje je on pretrpio, da ga hladna srca baci u ponor, iz kojega se sam nije podignuti mogao, jer je kušao zlim postići dobro! Ne, ne, ne! jecaše njegova duša iz dubine svoje! Sam ću nositi tu kletvu, nitko drugi nek je ne nosi, nikomu na svijetu ne želim toga. Ne, crviću moj! Rasti sretno među svojima. - I srce poče mu polaglje kucati, njegovim žilama prostruji nikad neoćućena blagost. Polako donese dijete do kolijevke, stavi ga nježno u posteljicu. "Pozdravi majku svoju!" šapnu tiho, poljubi čedo u čelo, i vrela suza kanu mu iz oka na rumeno lišce dječarca kao rosa nebeska na ružicu. Zatim se trgnu i uminu naglo među živicom, sve dalje i dalje - preko polja. Koracao je lako, hrlo, kao da krila ima, smiješio se svakomu cvijetu i drvetu, iz tog šuma lišća kanda su šumila krila anđela. Oprošteno mu je, to dijete mu je oprostilo, našao je dušu svoju, a učas, kad ju je navijeke potratiti htio đavolskim činom. Bijaše toplo, a Luka putem sustao. I zađe u šumicu podalje od puta, zavuče se za grm i legnu u travu. Mirno i lako, reći bi veselo, spavao je čovjek, toli slatka sanka ne bijaše nikad osjetio. Sanak bijaše to bez sanja. Kad opet pogleda - sunce već se bilo odmaklo od podneva - bio je vedar i miran. Hrlo se dignu i pođe veselo u grad.
Po mraku doleti Ugarković u selo do krčme, pogleda na prozor i pokuca, spaziv pisara, tri puta polagano na staklo. Mikica izađe.
- Ti, Ugarkoviću?
- Ja.
- Šta je? Gdje si dva dana bio?
- U gradu. Tražio Luku.
- I našo.
- Pak?
- Doći će u Jelenje. Ide možda sad.
- Kako znaš?
- Morao je ovdje u selu biti dok sam u gradu tražio. Spazih ga izdaleka kako ide u grad od naše strane.
- Šta više?
- Idem ti ja, kume, za njim daleko, što bi slaba puška ponijela da me ne speti. Ja sve korak po korak za njim. On u krčmu, a ja čekaj pred krčmom, on iziđe a ja opet za njim. Pomisli, ide k popu u župni dvor.
- Ah! - začudi se pisar.
- Da, k popu. Dvije sam ure čekao dok se Luka ne pokaza na kućnim vratima.
- Onda?
- Išo iz grada opet na našu stranu.
- A ti?
- Ja sam se stranputicom šuljo da dođem prije njega da ti javim.
- Ne rekoh li ti da će doći?
- Pravo si reko.
- Ali nije moguće da je ovdje bio.
- Ma jest kad ti velim.
- Do vraga! No, svejedno! Sad ga imamo.
- Imamo, Mikice! Četirsto veliš?
- Ne fali.
- Dobro. No maknimo se odavle.
- Dođi ti za mnom da dogovorimo što treba. Sigurno će doći do Matine kuće.
Dok su se obojica odmicali od samotne krčme, zakrenu s varoškog puta čovjek pred nju i uniđe. Krčmarica stade se od čuda krstiti opaziv novoga gosta.
- Za ime Boga! Jeste li to vi, kume Luka?
- Da, Jano! Ja sam. Dobra večer.
- Da Bog da, Luka! A otkuda ste se ispuknuli? I ne pamtim više kad sam vas zadnji put vidjela. Gdje ste zaboga bili?
- U svijetu, kumo Jano. Dajte vina.
- Pak što su vam Jelenjani učinili te ste naše selo ostavili?
- Jelenjani meni nisu ništa krivi. Eh, otišo sam. Ta znate kako puhne čovjeku katkad u glavu.
- Ali čujte, Luka, svi su se ono na vas srdili kad ste svoje dužnike onomu gospodinu iz grada prodali. Dobro da ste malo igrali skrivača, no sad se opet sve stišalo. Ne bojte se ništa.
- Ne bojim se, Jano, vjerujte. Šta se je u selu zbilo otkad me nije ovdje bilo?
- He, da vidite, puno toga, proteklo i puno vremena. Kad smo se ono zadnji put vidjeli?
- Poldruga godina je i više.
- Dugo, dugo, o vi puno toga ne znate. Da, Mara Lončarević pošla za Andriju Pavlekovića.
- Znam, čuo sam u gradu.
- Nije li to pravo čudo, recite sami?
- Šta je čudo, Jano?
- Ta valjda i vi znate kako su se Martin i Mato vraški pograbili bili, jedan da drugoga otruje u žlici vode. Najedanput prevrnulo se preko noći sve. Što prije gorko i kiselo, to je sad slatko i glatko bilo. Svi smo se tomu čudili. Da, još i to: Martin dao je svoju kćer Matinu sinu.
- Kako ti ljudi sada žive, kumo Jano? - upita Luka gledajući pred sebe.
- Bogami, dobro živu, kao golubi živu. Sve je to sada jedno gospodarstvo, jedan krov. Pak se tu, bogami, radi od zore do mraka. Martina bilo je ono pred dvije godine ljuto ošinulo, ali sad se tomu ni traga ne vidi. Sve su popravili, očistili i pozidali, nanovo i bolje posagradili i marvu nabavili. Što prije drveno, sada je čvrsto zidano i crijepom pokrito. Od sve nesreće nije ostalo nego jedno ogorjelo drvo, a to su ostavili za uspomenu, neka se djeca sjećaju.
- Znam za Martinovu nesreću - reče Luka neveselo - ali recite mi kako su se ljudi pomogli?
- Nešto je dao Mato, imao je stari skupac više novaca nego se je mislilo, a i njegovo gospodarstvo dosta vrijedi, ako su čestite ruke pri njem. Dok je stara sestra gospodarila, išlo je mnogo toga po zlu, al' otkako se je Andro primio posla, niče mu sve dvostruko ispod ruke, kao da na toj kući ima osobit blagoslov. Isprvine pomagala su Martina i gospoda iz grada. Sabiralo se za njega, vele, po cijeloj zemlji, i tu je koja stotina pala. Tako se je sve za njega složilo. No najviše blagoslova nose si ljudi sami. Te gospodarice nema po cijelom kraju što je Mara. Ja sam, hvala Bogu, dosta stara, ali malo kad je Jelenje vidjelo takovu gazdaricu. Pogledajte u kuhinju, u pivnicu, u vrt, u mliječnicu, sve je to čisto kao crkva na Božić, ni zrno da bi po zlu išlo. Glava je dakako Andrija, taj čovjek kanda ima četiri ruke i dvije glave. Ljudi ga slušaju i u neprilici pitaju, a on svakomu kaže što treba, ide za ovoga i onoga i na sud i na magistrat, pa sve samo za božju hvalu i za nikakvu svoju korist. Gospoda u gradu poštivaju ga, dolaze i u njegovu kuću. Htjeli ga imati za starješinu, al' on nikako neće za tu brigu znati, koja samo zatire gospodarstvo. Otkad Andro u selu gospodari, manje dolaze amo fiškali, manje je pravde. Kad se dvojica povade, idu k njemu neka im rekne što bi pravo bilo, a kad im on veli: Ljudi, ovako il' onako, pravo je obojici; pa se izmire bez suda. I pisma im piše, a ne traži ništa, zato mu i svijet govori "pravi starješina" a Janku "farbani starješina". Najviše se ljuti na njega Mikica, jer mu Andrija posao kvari, i mnogi groš što bi taj "krivi fiškal" zapio bio ostaje seljacima u džepu.
- Ima li Andrija djece?
- Ima zdrava dječaka. Bože moj! Ali je bilo veselja u kući kad ga je Mara rodila. Kum mu je bio senator iz grada, pa je došao i na krstitke, a s njim i kapelan. Pogačarice došle čak iz trećega sela, i pilo se do kasne noći. Pak da ste starce vidjeli! Mato pjevao je cijelu večer, a sada se srdi da ne može dijete nositi, jer mu je desna ruka mrtva ostala. Martin pako hodao je po cijeloj kući amo i tamo kao muha bez glave, a sve od same teške radosti nigdje nije imao mira. Da, da, to dijete, to im je prava radost. Ne bi ga dali ni za cijeli grad.
- A šta Mikica?
- Zlo, kume Luka, zlo, od dana do dana na manje. Suši se ko stara vrba, pijan je kad i kaplje ne okusi. Čitav dan vuče se po selu kao staro, gingavo pseto uz plot. Posla nema, ljudi se opametili, a vas nema. Sve se je presušilo. Sve mu se ciganija mota po glavi, i ako ga smrt prije ne odnese, neće biti s njim dobra, bogami, neće. Katkad ulovi još kakova mršava miša, pa onda ide sve u grlo, dok ga ne ostavi i ono malo pameti što mu je piće ostavilo. Ja mu ne dam na vjeru, jer inače ne bih groša od njega vidjela. Ako vino ili rakiju zove, mora najprije platiti. No sad već i malo vina pije, dao se je na rakiju, ne može vam svoga imena potpisati ako prije ne ispije čašu žganice, tako mu ruka dršće.
- A što starješina Janko? - upita Luka dalje.
- Što bih vam rekla? Janko je Janko - odvrati Jana brbljajući. - Ta vi ga poznajete dobro, a i gospoda u gradu. Nitko mu ne vjeruje. To vam je čutura koja uvijek smrdi, bila puna, bila prazna, a da se napuniti makar od crnoga Ciganina. Pridržali ga, jer ne mogu boljega naći, ter službuje kao star šepav konj, koga neće gospodar od samoga milosrđa zatući. A Jankovo službovanje i ne vrijedi groša. Nego su mu krila malo podrezali. Andro pograbio ga je radi općinskoga pašnjaka, jer je starješina sav prihod propio. Sad su gradska gospoda postavila druge odbornike.
Luka je sve te novine slušao i ne slušao te zamišljen gledao u dno čaše, koja je pred njim stajala.
- Ali valjda ćete sad kod nas ostati, Luka? - zapita ga krčmarica.
- Neću, Jano.
- Već kamo ćete?
- Daleko! Daleko odavde! - mahnu prosjak rukom.
- A zašto ste amo došli?
- Da se još jednom nagledam toga kraja.
Jana, ne razumjev tih riječi, skrenu samo ramenom i iziđe po svom poslu iz sobe. Luka se digne, kad al' u sobu Mikica stupi. Prosjak, uočiv negdanjeg ortaka, problijedje, zadrhta, a Mikici zape noga na pragu. Vrebajući zaludu blizu Pavlekovićeve kuće na Luku, bio je sustao, nit se je nadao da će prosjak doći, jer da se Ciganin valjda prevario. Zato se je malo krijepiti htio od napora i ostavio Ciganina na straži u grmlju.
Prosjak dignu se malo-pomalo, zureći ukočenim očima u pisara. Bijelo njegovih očiju sijevalo je čudnovato, da ga je strašno pogledati bilo. U pravi čas čudno se potrese pisarova duša od toga pogleda, al' se brzo ohrabri i reče prosjaku drzovito:
- Dobra večer, Luka, otkuda ti! Kako je?
- Huljo! Ne pitaj me!
- No, no, kako to govoriš! Nekad nisi se tako kesio na mene, nekad si mi milo govoriti znao. Srdiš se na me, a ne znam zašto. Ja ti barem nisam ništa kriv.
- Ti, ti, da mi nisi ništa kriv? - škrinu Luka.
- Dabome da nisam - potvrdi pisar glavom spustiv se nehajno na klupu kraj stola. - Recimo istinu, ti si sve pokvario. Zašto si htio ići svojim putem, a izigrati mene i Janka? Ja sam sve to tako fino priredio bio, a ja kriv ako ne bi danas sjedio s Marom u svojoj kući. Mislio si da sve to bolje znaš, pak si me ostavio na cjedilu. Išao si prodati svoje obligacije, a meni ne reče ništa; pobirao si novce za kortešaciju, a meni si bacio koju kost. Misliš li da sam pas? Ej, varaš se, brajko moj. Mikica ima fin nos. Da, da, gledaj me samo. To mi je hvala bila, je l'? Nisam li rad tebe glavu stavio na kocku zatirući Martina? Je li potrebno bilo da me se otreseš kao mokar pas kišnice?
- Šuti! Šuti! Lopove! - škripaše prosjak, koji je jedva dišući od gnjeva slušao te riječi. - Kamo sreće da sam te se prije otreso ko opanak blata. Da, ostavio sam te, jer sam te se počeo bojati kao kuge. Bio bih te naplatio i pošteno, bio bih ti dao da ne pogineš, ali s tobom posla imati nikad više. Da, ja sam zadnji čovjek na svijetu, i ne cijenim se za više, ali ti i nisi čovjek, ti si nečist duh koji se samo veseli kad počini kakovo zlo, koji se smije kad drugi ljudi plaču. Mirno si Martinu dao uništiti blago, po tvojoj zamisli zapalio mu je Ciganin krov dok si pjevao, pio i u kolu skakao. Groza me je hvatala kad sam te gledao, izrode ljudski, i u duši se zakleo da ću se tvoga ortaštva ostaviti. Ti varaš, kradeš, pališ, ti bi mogao i čovjeka ubiti! - Pri tim riječima strese se pisar, ali brzo udari u smijeh.
- Oh! Oh! Vidi ga, vidi! Otkad si se ti posvetio, čista dušice? Ja kradem, varam, prešam krvavo svijet, palim, pa da je barem za mene, da imam koristi od toga! Al' ne, ja to za Luku činim, za njega se mučim, on obire mlijeko što ga nadojim, a meni ostaje jedva kapljica sirutke, pak zato se taj svetac mene plaši ko kuge, on me se hoće otresti kao blata!
- Šut'! Šut'! Huljo! - kriknu Luka stišćući pesti - da si ne ogriješim na tebi duše. Prostak sam kao iz zemlje niko, divlji sam, kako me je majka rodila, ne znam za ikoje dobro na ovom svijetu, pak sam bludio kao slijep. Al' ti si varošanin, nosiš na sebi sukno, znaš čitati i pisati, imao si kuću, poštena oca, znaš što je dobro i pošteno, ti si imao otvorene oči, mogao si naći pravi put u božjem svijetu, a jesi li dobar, jesi li pošten? Da si bar sam za sebe ostao lopov, da nisi druge okužio? Al' ne, prilijepio si se na mene, otrovao si mi krv, moje srce... to si ti učinio, ti, varoško dijete, to te je tvoje čitanje i pisanje naučilo.
- A molim te, Luka, šta zbijaš komedije? Ako mi se hoće prodike slušati, idem u grad, ondje ima dosta popova i fratara, ti te svete meštrije ne razumiješ. Budi pri sebi, slušaj pametnu riječ. Ja sam si to predomislio. Meni te je žao. Budimo si opet prijatelji.
- Ja tebi? Radije vragu!
- Ma recimo da sam ja taj vrag. Budimo si opet prijatelji. Znam što te peče, Mara, je l'? Dakako. Ja, bogami, nisam Andriji rekao da ju ljubi. Ali sam Martina i Matu povadio, da su se grizli ko bijesni psi. Da su se opet pomirili, opet nisam ja kriv, već onaj nesretni fiškal koji je na kortešaciju došo, i mladi pop iz grada. Da, da, taj ti je najviše kriv, jer je slatkim svojim jezikom pomirio starce. Vidiš, Luka, ti su ti Maru uzeli, nisam ja. Nego ti nešta velim. Andro i Mara sad su sretni, mene to peče ko i tebe, pak daj, budimo ljudi, daj da im se osvetimo. Zašto su oni sretni, zašto mi nismo, zašto smo mi izmet ovoga svijeta? Dođi sa mnom gdje ćemo nasamu biti, gdje nas nitko ne čuje, dođi, da se dogovorimo kako da toj sreći zakrenemo vratom. Meni treba tebe, tebi treba mene. Daj ruku amo - smijaše se pisar nagnuv se na stol i pruživ Luki ruku.
Prosjak uzmaknuv, skoči.
- Na - viknu i udari pisara šakom po licu, da ga je oblila krv, te se pisar omamljen sruši na zemlju, a Luke nesta iz krčme. Prosjak izađe u hladni noćni zrak. Prsa nadimahu mu se silno, krv goraše u njegovim žilama, živci mu drhtahu. Otvorenim ustima poimao je zrak i skinu šešir da mu vjetar ohladi žarko čelo. I sad još trzaše gnjev na pisara njegovim srcem. Časak stojaše tako, nijem, gledajući prema mjesecu, koji se je u njegovim turobnim očima čudno caklio. Bilo mu je odlanulo od hlada, i blaži osjećaji spustiše se u njegovu dušu. Al, ni migom ne trenu, bio je kao stup na priliku čovjeka. Šta je taj čovjek mislio? Iz bijelog ružnog lica mogao si čitati veliko, tajanstveno pitanje. Kakov je onaj svijet u visini nad zvijezdama? Ima li ondje života i, ako ga ima, je li bolje negoli bijedno živovanje na ovoj zemlji? Ima li ondje pravice, koja kroji svim jednako pravo, il' se i ondje nekima dijeli samo milostinja? Hoće li ondje vidjeti, prepoznati svoga oca, svoju mater, hoće li se ondje svi jednako ljubiti i grliti? Sve to je u svojoj prošlosti pitala jadna Lukina duša radeći da se izvine iz okova smućenog si uma. A zvijezde zatreperiše, kanda mu namiguju: Hodi! Hodi ovamo! Noćna rosa pade na njegovo vruće čelo, i bilo mu je kao da je melem pao s neba. Uzdahnuv, spusti glavu. Gledao je oko sebe, gledao je oštro svaki stup, svako stabalce, slušao je pomno svaki glas, i šum rijeke, lavež pasa, i oštri cvrkut drobnoga šturka u travi gledao i slušao je kao čovjek koji se sprema na dalek put iz kraja u kojem je mnogo dana proboravio, pa mu se oko na svaku malicu navadilo, pa mu je svaka sitnica mila. Čovjek ide, a bogzna hoće li ga ti krajevi ikad više vidjeti! Tako i Luka. A ovamo morao je doći da se oprosti s tim krajem, koji mu je gotovo zavičajem. Ovamo vukla ga je tajna, neodoljiva sila. Sto puta bila mu je noga putem amo zapela da se vrati, al' opet mu nogu nešto turnu naprijed. Bilo mu je da ga tajna, neviđena ruka drži i ne pušta, da ga vodi ovamo u to selo možda zadnji put. Polagano koracao je Luka od samotne krčme prema kućama i dospje skoro do Marinog stana. Prozori bijahu tamni, kuća zaključana. Prosjak sjede na kamen naproti kući podupirući si laktima glavu. Dugo je gledao kuću. Kako može toliko ljudi u toli malenu prostoru toliko sreće i mira naći, a pojedinac ne može u cijelom svijetu? Sretni su, neka budu. Sreća je ionako kao san, a java je nesreća. Grijeh je nemilom rukom čovjeka trgnuti iz slatka sna. Nad krovom kuće, u staklu tamnih okana, kroz drvlje i granje sijevala je mjesečina kao čarobna osjena, činilo se da je to neko posvećeno mjesto što ga Bog rasvjetljuje u čas gluhe noći, da mu se ne primakne hudobna ruka. Samo opaka duša može rastepsti meko ptičje gnijezdo; koliko veći je grijeh raskopati mirno ljudsko pristanište, koje se ne sagradi preko noći, već ga grade kroz duga ljeta muka i briga, i suze i znoj! Da, drveni krov, koji se raspinje nad glavama poštene, tihe obitelji, koji je svjedokom da na ovom svijetu ipak srca ima, to je gnijezdo ljubavi, ognjište domaće, svet oltar, a skupe li se oko njega stari i mladi u slogi i ljubavi, vazda mu se diže dim do neba, takova je kuća i Bogu mila.
Luka je sam sanjao o tom blaženstvu, i živa ga je čežnja vukla u takovo kolo. Bijaše prost, neuk, niti je umio svojih misli izreći riječima, niti bijahu njegove misli bistre zrake, već samo nejasno svjetlilo, što prodire kroz maglu, ali bijeda i muka naučila ga je osjećati. Srce bijaše mu slatko zrno u krutoj ljuski, a ljuska bješe pukla. Osjeća je živo, jer je bio nikao iz prirode zapušten, prezren, gažen, al' neokružen onom prividnom uljudbom ponešto naobražena svijeta, koja nas mjesto sjajnom bistricom duha nuđa mutnim otrovom. Zato je i osjećao jače, zato bijaše nesreća veća.
Stoga sjedio je nijem na hladnu kamenu naprama mirnoj kući, naprama nedoželjivoj želji. Sad se za kućom okrijesi zvijezda. Svijetlo zrno sunu munjimice niz to blijedo nebo ostaviv za sobom sjajnu zraku; minu zrno, minu zraka u nevid. Bilo, prošlo, sinulo, minulo. Prosjak se dignu i pogleda prema kući, kanda će ju očima blagosloviti; iz oka pade mu suza, al' pade na kamen. Luka okrenu lice i stupaše brzo prema Savi.
Lagano tekla je rijeka pjevajući čudnu ljuljanku. Po valovima prelijevala se zlatna pruga mjesečine skačući amo i tamo. Na drugoj obali sterala se ravnica, nisko grmlje, rijetko drvlje, hrpe kućarica i po koji seoski zvonik, al' sve crno na bijelom zaneblju. Podalje niz rijeku klopotahu kroz noć mlinovi, crni i oni, a u njima crvena žarka piknjica - svijeća. Luka dođe na obalu baš na malu čistinu, za kojom se je duljilo borovo grmlje. Obala bijaše tu podjedena, ovisoka, rukav Save dubok, brz. Luka pronicaše očima vodu, stojeći mirno na brijegu. Ujedanput činilo mu se da nešta u grmlju šušti. Brzo krene glavom. Sve opet zanijemi, al' začas zašušti jače, i kanda su ljudi šaptali. Luka okrenu se licem prema grmlju. Tad iznikoše iz grmlja dvije glave, dva tijela, najzad dva čitava čovjeka.
- Tko je? - viknu Luka.
Ljudi ne odazvaše se, al' brzahu prema Luki. Već bijahu nasred čistine.
- Ha! Huljo! - kriknu prosjak - otale! Daj mi mirno mrijeti.
- Ne! - viknu Mikica - prije daj novce!
- Ha! Ha! Ha! Ha! - nasmija se Luka grohotom, okrenu se k vodi, raširi ruke i baci se sunovrace u Savu.
Pisar i ortak mu Ciganin doletješe k brijegu.
- O, trista vragova! - viknu pisar hvatajući se za glavu i zureći s brijega u vodu, koja se zapjeni i sklopi nad prosjakom. - I opet izmaknu nam ispred nosa, a novci, lijepi novci su otišli k vragu. Je li pobjesnila ta luda kukavica?
- Da, da - potvrdi Ciganin glavom i pogleda u Savu - izmaknuo Luka u drugi svijet, tu je voda duboka, derava, pak davi ko zvijer. Ode Luka, no, ovako! - doda Ciganin puhnuv preko dlana.
- Ali novci, moji novci! - škripaše bijesno pisar uništen - i njih će voda odnijeti. Kume, dragi kume! Ti si jak, skoči, uhvati ga, izbaci novce.
- Jok - zavrti Ciganin glavom - draža mi je glava nego novci. Da skočim, ne vidjeh više sunca, pojele bi me ribe. Ne idem u vodu, kume!
- Kume Ciganine! Dam ti pedeset forinti više od polovice, skoči!
- Ne idem, kume.
- Jesi čuo - planu pisar - ja ću te tužiti sudu. Skoči!
- Ne idem. Tuži, a ja ću tebe da si me zaveo, da idem s tobom ubiti čovjeka.
Pisar onijemi. Jarost i bol razdraži mu srce. Teško dišući, zatiskivaše svoje prste u suha stegna, kao da će haljinu razderati. Pod njim udaraše voda silovito u brijeg, a taj šum vode sred tihe noći činjaše mu se kao piskanje stotine ljutih zmija, koje pere otrovne zube u njegovo srce. Ljuti vrtlozi vrtjeli su se u vodi o mjesečini, a gle, iz jednog skočiše ujedanput dvije ruke i glava, al' za hip utonuše u talasima.
- Vidi! Vidi! - reče Ciganin, komu su velike oči čudno sijevale sred tamna lica, i pokaza prstom na vrtlog. - Eno Luke u vrtlogu! Sad ga već nema. Zbogom! Ode!
- Proklet bio! dahnu pisar.
- Al' čekaj! - dosjeti se Ciganin - može biti nisu novci propali, možebit će doći u naše šake.
- Kako? Kako? - uhvati pisar Ugarkovića za ruku.
- Vidiš - pokaza Ciganin prstom - to je samo rukav Save, gle, pri kraju zakreće se rijeka jako kao ključ. Onamo će izbaciti i Luku. A što je dobro, mi nismo ništa krivi.
- Da, da! - dahnu pisar - luda skočila je sama u vodu. Dobro je. Htio je novce ponijeti sa sobom k vragu. Ho! Ho! Ho! Prevario se. 'Ajd, kume! 'Ajd! Ako je sreće, naći ćemo ga, pak može i bez banka k svetom Petru il' k vragu. 'ajdmo!
Obojica krenuše uz obalu niz rijeku. Koracahu brzo gledajući pomno u vodu ne bi li opazili trag kakovoj lešini. Al' ne vidješe ništa nego zlatne pruge mjesečine u vodi, a pisaru činilo se da mu se voda titrajući ruga.
- Ma, šta mu je bilo? - zapita Ciganin putem.
- Poludio je valjda.
- Al' nije. U gradu bio je zdrave pameti. Gledao sam ga s kraja.
- Poludio, velim ti. Ne rekoh li ti što mi je govorio u krčmi?
- Eh, lud jest. Kako će zdrava glava skočiti s punim džepom novaca u vodu?
- Ženska mu je pamet pokvarila.
- Tko će se radi ženske skončati?
- Šta ti za to znaš pod tvojim šatorom?
- Koji ga je bijes ovamo tjerao da se skonča u Jelenju?
- Lud si. Ženska. Vukla ga je ovamo. Bilo mu je suđeno. To je tako.
- Pa što je novce uzeo sa sobom u vodu?
- Jer je mrzio sve ljude, jer mu zavist nije dala da se drugi pošteni pametniji ljudi naužiju njegovih krajcara. Ha! Ha! Prevarila se kukavica, ah sreća da.
- A znaš li, kume, da ima novce sa sobom? Da ih nije gdje ostavio?
- Nije. U krčmi vidio sam kako je brzo staru kožnatu lisnicu stavio duboko u njedra. U njoj je uvijek nosio obligacije i novce u torbi dok je prosjačio.
- Luda pamet! Koliko bi bio mogao pazariti.
- Sad je pazaru kraj.
Nakon pol ure dođoše na zagib rijeke, što ga je Ciganin naznačio bio. Bijelo pruđe sijevalo je čudnovato o mjesečini, a tik njega ljuljala se voda amo-tamo, ali obala bijaše prazna, samo gdjegdje ležao je crn panj posječene stare vrbe. Pisar i Ciganin sjedoše na panj. Skunjene glave zurila obojica u ljeskajuću se vodu ne bi li opazili plijen.
- Nema ništa! - zamumlja pisar kroz zube.
- Čekaj! Strpi se, kume. Mora doći.
- Ali koliko je vremena prošlo?
- Čekaj! Ne ispliva to odmah kad potone; pa se možebit gdjegod malo zadjelo. Mora doći, velim ti, ja to znam da voda sve ovamo baci. Živim, hvala Bogu dosta dugo kraj Save. Našo sam tu već kojekakvih stvari.
- Daj mi lulu i duhan! - reče pisar. Ciganin to učini, a Mikica poče silovito potezati i odbijati dim, vidjelo se da u njem svaka žilica igra. Dva-tri puta strese se od noćne rose, ali ne reče ništa.
Dvije ure čekahu tude, ujedanput zašumi Sava, voda zapjeni se silno, nešta crna pojavi se u valovima.
Obojica digoše glave. Voda zaziba se silovitije na prudinu i uzmaknu opet, a na bijelom pruđu ležaše raširenih nogu i ruku mrtvo tijelo.
- Tu je - kriknu pisar, skoči, baci lulu i posrnu k lešini, a za njim pošinu se Ciganin kao zmija.
Tik lešine zape pisaru noga, groza ga trese. Da, to bijaše Luka, pravi pravcati Luka, prije nekoliko ura živ i zdrav, sada mrtav, bez duše na pijesku. Ni tračka života ne odavaše to ukočeno, naduveno tijelo, te kao nehajno širom bačene ruke, te protegnute noge. Na glavi okrenutoj prema rijeci rosila se jošte voda, lice bijaše potavnilo, usta zinula, a u rastvorenim ukočenim očima caklila se mjesečina. Oči kanda su okrenute bile prema pisaru. Zlotvor se lecnu, pogleda mrtvog prosjaka, bijaše kao prikovan, ni dodirnuti ne smjede lešine. Al' ne preplaši se Ciganin, već kleknu kraj mrtvaca i, prodrmav ga za rame, viknu kroz smijeh:
- Oh! Oh! Luka, more! Ne boli te glava. Lud si ter lud. Bolje bilo živjeti. Ne, kume - nastavi dignuv ruku i pustiv je opet na pijesak, pa pogleda prestravljenog pisara - taj neće više pojesti ni zrna soli. Glavu za to!
Spaziv pisar kako uvela ruka klone na zemlju, ohrabri se i reče piljeći očima u Luku:
- Da, da! Voda ga je pojela. Ej, Luka! Tko je sad jači, ja ili ti? Hoćeš li me i sad prevariti? Nećeš. Htio si ponijeti novce svoje na drugi svijet. Nećeš, brajko, ne! Mi ćemo ih pojesti, a gavrani tebe. Ugarkoviću, dobro traži, u njedrima moraju biti.
Ciganin razgali mrtvacu objema rukama prsa i poče opipavati njedra, a pisar upirao se rukama u koljena nagnut nad obojicu, te je oštrim okom slijedio svaki pokret Ciganina.
- No - reče nestrpljivo - je l' šta?
- Čekaj! Al' tu je nešta.
- Je l'? Daj brzo da vidimo.
Ciganin iznese kožnatu lisnicu.
- Ha! Daj! - kriknu pisar veselo, posegnuv za žuđenim blagom.
- Oh! Oh! Kume, polako! To je moje i tvoje - izbijeli Ciganin smiješeći se zube.
Obojica čučnuše kraj mrtvaca sastaviv glavu i zureći u odrpanu lisnicu, koja bijaše dosta debela.
- Otvori - dahnu pisar.
Ciganin je razloži, a Mikica istrže brzo što je unutri bilo, i poče na koljenima drhtavim rukama premetati hartije. Sve crveni papiri, sve stare cedulje za glasovanje.
- Al' banke! banke! - zapita razjarenim glasom - gdje su banke? Ništa! To je ništa, smet! Daj lisnicu!
Mikica istrže ju crnomu kumu, posegnu unutra i na jednu i na drugu stranu, istrese lisnicu u zraku. Ništ'! Ništ'! Ništ'!
- Gdje su banke? Tu su bile! - planu pisar gotovo kroz plač.
U hip baci lisnicu daleko od sebe, kleknu do mrtvaca i dahnu.
- Tražimo! Tražimo! Sakrio ih je drugdje. Znam, mora ih imati! Mora! - riknu.
I obojica počeše svlačiti lešinu i tražiti, pretraživati svaku krpicu, svaki šav, al ništa, ništa i ništa, van na prsima o uzici crn križić od gvožđa.
- Ništa - škrinu pisar i srnu na pojav križa uvis, kanda ga je guja ujela - Prokleta huljo! Reci gdje su ti novci, novce hoću, govori, govori, il' ću te - - ruknu pisar dignuv šake.
- Ubiti ga nećeš, ne treba! - zavrti Ciganin glavom. - Zakopao negdje novce, izjest će ih miševi, nema za nas pazara. Daj mira! Hodi, bacimo ludog vraga u vodu da ga odnese.
- Ne, ne, ne! Neka ga gavrani jedu! - viknu pisar.
- A da! Jesi l' lud? Da ga nađu ljudi! Tko zna da se je Luka sam utopio, da smo ga mi samo utopiti htjeli? To znamo samo mi. A neće li tražiti sud tko je kriv? Nije li te vidjela u krčmi s Lukom Jana? Da, čula je da ste se svađali, oprala ti je krv kad te je Luka lupio. Lud si! Hoćeš li na robiju, na vješala?
- Makar - lupi pisar ljutit nogom - to mi je zadnje ufanje bilo pa me prevarilo.
- Oh! - izmrmlja Ciganin - neću ja! Ja sam Ciganin, siromah, pošten kovač. 'Ajd, 'ajd! Ponesimo ga tamo u široku rijeku. Kad nemamo mi ništa od njega, nek imaju ribe.
Pisar predomisli se ipak. Bijaše izmet svijeta, ali ono za vješala nije ozbiljno mislio.
Ljut i bijesan pograbi za noge Luku, koga je Ciganin već za ruke držao.
Znojeći se, mučeći se, vukli ortaci lešinu kroz grmlje i trnje do mjesta gdje Sava širokim koritom struji. Tad pograbi Ugarković mrtvaca kao slamnjaču i baci ga s obale u vodu viknuv:
- Putuj, Luka!
Nešta ljosnu, voda se zapjeni, uzvrti pa poteče dalje noseći lagano mrtvo tijelo prosjaka.
Godina dana bješe prošla od one noći kako se je Luka bacio u Savu. U Jelenju nije već nitko spominjao njegova imena; bilo ga je nestalo sa svijeta, kao što se u rano proljeće raspline u vodi santa leda. Isprva je dakako Jana pričala da je bio jednom u Jelenju, al' reče, teško da će ikad vidjeti naše selo, jer je rekao da ide u daleki svijet. Na to odgovoriše ljudi: Lako njemu ići u daleki svijet kad ima novaca. Poslije već se i nije ništa govorilo. Da, bio je pošao u daleki svijet bez popudbine.
Jednog dana pripovijedao je pijani starješina, da je Mara pozvana u magistrat, da mora sama doći, a s njom otac joj Martin. Bogzna što su krivi? rekoše ljudi, a Mara se kruto čudila, jerbo nije nikad sa sudom posla imala.
Al' se je bilo čemu čuditi. Na vijećnici dođe s ocem pred suca i nađe ondje gospodina župnika.
- Čujte, dragi ljudi, što ću vam reći ovdje pred gospodinom sucem, da bude bolje vjerovano - reče župnik. - Bit će godina i više što je došao k meni prosjak Luka i reče da hoće nasamu sa mnom govoriti. Rado privoljeh. Isprva nije znao pravo govoriti, ni kako da počne. Rekoh mu neka slobodno govori i otkrije dušu svoju, jer mi duhovnici da smo od Boga za to postavljeni da sudimo duši, a da po milosti božjoj svakomu grešniku oprostimo. Luka sjede na stolac, pogleda u zemlju i reče tiho: "Velik sam grešnik, i teško mi je duši. Dulje ne mogu nositi toga bremena. Vi mislite da sam prosjak, al' nisam, jer imam puno novaca, više nego ljudi u selu znadu. Od poroda svoga sam kukavica, baš ni za šta na svijetu ne znam, za oca, za mater. To me je boljelo, htio sam biti čovjek ko i drugi ljudi, miran, dobar čovjek. I vjerovao sam tvrdo da me može izbaviti samo jedna božja duša na ovom svijetu - Mara Lončarevićeva iz Jelenja. Ne znam kako je to na me došlo, al' tako jest, i moja vjera neće se nikad okrenuti. Da je dobijem, mislio sam na sve zamke i mreže. Htio sam najprije dobiti oca joj Martina u svoje šake da mi bude dužnik pa da dobijem kćer. Došli zli ortaci, pak su me zlo naputili. Martinu poginula marva, Martinu izgorjela štala - to znate - a sve radi mene. Nisam, istinabog, to učinio, niti za to unaprijed znao, kunem se za to na raspetoga Boga, koji pada i na moju dušu. To je bilo tako priređeno da bude Martin siromah, da bude mehak, to je sve bilo radi Mare. Al' kad sam vidio živi plamen, i onu bijedu, i one suze, pograbilo me nešto za srce, i prokleo sam sebe. Htio sam sve popraviti. Davao sam Mari sav svoj novac, sebe, bio bih dao svoju dušu, svoju krv. Nije htjela, jer je drugoga ljubila, vidite, krivo ne može nikad na pravo izaći. Sad je sretna i Bog ju blagoslovio. Nego ja toga duga na svojoj duši ostaviti ne smijem. Evo ovdje u tom papiru osam stotina forinti. Moji su novci, nisu ukradeni. To ja moram Martinu dati, jer je radi mene pretrpio puno kvara. I molim milost vašu, da bi dobrotu imala to učiniti za moju grešnu dušu. Kad mine godina, a mene ne bude natrag, znajte da me nema više. Pak onda pozovite Martina i Maru k sudu i dajte im te novce i recite što sam vam reko. Molite ih u ime raspetoga Boga, neka ih prime, nek je to za Marinog sina, i da moja duša neće imati mira, ako ne prime. Želim im svaku sreću, samo nek se pomole svake godine, kad padne moj god, za moju grešnu dušu, a nek nauče i sina za mene moliti." Tako je govorio Luka, dragi ljudi. Ja sam ga opominjao i govorio iz duše, al' on, položiv novce na stol, reče mi: Zbogom i ode. Minula je godina, evo vam novce i recimo: "Bog se smilovao Lukinoj duši!"
Od onog dana mole sretni ljudi u Pavlekovićevoj kući svake godine na Lukino za prosjaka, s koga su dosta zla pretrpjeli, koji je zlo pošteno popravio, i mnogo puta miješa se u molitvu suzica...
Bio je krut zimski dan, zrak se je pušio od zime, sunce žarilo se kroz tu bijelu maglu kao crven razbijen kolut, po svem kraju ležao je visok, tvrdom korom pokriven snijeg, po svim barama i potočićima caklio se led, a i sama rijeka Sava tekla je pod ledom; no sav svijet se je ukrutio bio, jedva si disati mogao. U to žalosno doba bijaše nadripisar Mikica žalosniji nego ikad prije. Ljudi bjehu ga bacili iz kukavna stana, jer je mnogo stambine dužan bio; bjehu ga bacili u svijet pokloniv mu dug, a ljuta zima nije mu dala nigdje zaklona. Svijet ga je tjerao iz kuće, zima ga je tjerala u kuću. Kamo ćeš kad ne možeš nikamo? Škripajući, uhvati se za srce, da ga stisne od ljutosti, jer mu je šaptalo: "Mikice! Mikice! Sad je valjda koncu kraj! U luli tvojega života ima jedva mala iskrica, ali mnogo, vrlo mnogo pepela! Sad je bio po prilici onakav kakova ga rodi majka, to jest koji ne može hodati, stajati, koji nema što jesti, ležao je zatvoren na dlanu velikog svijeta bez pomoći. Samo nešto je imao više od djeteta - svijest, onu vječnu mučiteljicu opakih duša, koja ne miruje ni danju ni noću, ni u snu ni na javi, koja čovjeka trza od postelje i zabada mu u srce trista ljutih noževa, koja i najtvrđoj duši stavlja pred oči zrcalo istine te kao vjetar maglu raspršuje sve himbene, varave isprike i obmane. Ta svijest reče pisaru: "Tako jest, a tako mora i biti, jer si ti takov bio!" Mikica stajaše kao jakrep okružen žeravicom, komu nema drugo nego da se sam probode svojim žaocem.
- Ne! - kriknu grozeći se šakom rujnomu suncu - makar se proti meni urotio cijeli svijet, ne dam se ja.
Dršćući i cvokoćući u svom tankom kaputiću, poče gaziti duboki snijeg te se vukao jedva dišući prema savskoj obali, gdje je bio ciganski stan.
- Šta! - reče si propalica - svijet me neće primiti pod svoj krov? Svijet me je bacio na smetište. Dobro. Ne idem više pod krov ljudski. Proklet bio svaki krov, izgorio do temelja! Tu ću imati ogrjeva, hrane i novaca. Ej, Ugarkoviću! Sisat ću te ja do krvi! Misliš li, crna huljo, da ću se sam trapiti, da će se samo moje srce na ražnju peći, a ti da ništa ne ćutiš?
Pomalo propadajući u snijeg, dovuče se pisar do grmlja. Tu se ustavi, uzdahnu, puhnu u crvene, ukočene ruke i zađe u vrbinje. Korak po korak napredova razgrćući glavom, rukama i laktima smrznuto šiblje, kruto inje; gotovo da se je znojio. Sad iziđe na čistinu do rijeke. Široko se je sterao snijeg, a vodu pokrivao je gust led. Žalosne li pustinje! Pisar pogleda dalje. Šta! Sve je prazno, sve! Cigana nema. Još se vidi trag gdje im je stajao šator, još je mrtav ugljen njihova ognjišta, al' njih nema te nema. Oh! uhvati se pisar za glavu, dakle ni za Ciganina nisam, i te hulje bježe od mene. Glava zavrti mu se, i sred te ljute zime gorjela mu je krv kao živa vatra. Široka pustinja zijevala je na nj kao orijaška gladna zvijer, gotovo da ga proždere. Očajanje stiskalo mu je dušu, pokroči, da se sunovrati u vodu, da prođe za Lukom, al' voda bijaše smrznuta, ni ova ga nije htjela. Mraz ga potrese. Pogleda prema nebu, već je sunce zalazilo. Skoro će mrak doći, a s njime one crne dugačke sjene, koje gmižu po tlu kao ogromne nemani. Neće li među njima Luka biti? Neće li ga gledati ledenim očima, uhvatiti ledenim rukama, neće li ga zadaviti? Brzo okrenu se pisar na peti i poče brzati prema selu. Letio je kao lud. Svaki panj, svaka grana pričini mu se utvarom. Lice mu je gorjelo od studeni, mraz se zabadao u njegove prste poput iglica, tijelo mu se kočilo, al' je brzao, da bar živo srce donese u selo. Bijaše gladan, bijaše žedan. Od gladi mu je gorjela utroba, od žeđe mu se stezalo grlo. Da mu se je tkogod putem namjerio, bio bi ga radi korice hljeba, radi dvije-tri kapljice rakije zadavio. Dođe i u selo, a noge mu nisu znale drugoga puta nego do krčme. Ta ondje ima jela i pila, možebit bi se i načina našlo da se čovjek toga dočepa. Uniđe, sjedne za stol. Bilo je tu više seljaka, al' nitko ga ne pogleda, ni krčmarica Jana. Sjedio je tu, kano da ga i nema. Među seljacima stajao je kramar iz grada. Blizu je Božića. Kramar prodaje vrpce, trepetljike, kupove cvijeća, svetaca od papira za Božić, al' kupuje i stare robe, perja, kosti, zečjih ili lisičjih koža, starih čizama i haljina. Široko razlagao je robu na stolu hvaleći je i preklinjući se da nema ni pare dobitka, kako je jeftin. Seljaci gledahu, obraćahu te sitne stvari klimajući glavom, kopajući rukama po džepovima ne bi li se našla krajcara. Mikica gledaše sve to sa strane. Da pobjesni od žeđe. Ujedanput minu mu misao glavom. Pogleda svoj kaput. Bijaše, istinabog, zadnji, ali ne bijaše loš. Odvjetnik Andrić bio ga je poklonio pisaru, al' pri tom i rekao neka ne dođe više pred njegov prag. Mikica skoči, svuče kaput, pokroči kramaru i viknu:
- Što mi daješ za taj kaput?
Svi se zapanjiše od čuda, kramar opipa kaput, pregleda šav i postavu pa reče mirno:
- Forintu.
- Daj novce - viknu pisar mrko, a kad mu kramar baci na stol forintaču, kliknu Mikica veselo:
- Oj Jano! Rakije! Veliku bocu rakije! Za forintu rakije!
Jana donese bocu, ali prije uze forintu. Pisar nagnu piti i piti, da mu je grlo preusko bilo. Krv mu se užge, glava zavrti. Mrmljajući poče šakom lupati po stolu i vikati:
- Ha! Ha! Ha! Do vraga cijeli svijet. Svi, svi ste lopovi što vas je rodila majka, samo ja, ja sam pošten i pametan! Svi ste lopovi! Seljaci dugo mirovahu na psovke pisarove, al' napokon se obore na pijanicu, i začas odleti pred vrata u snijeg.
Drugog dana nađoše pisara sjedeći pod raspelom. Bijaše mrtav, bješe se smrznuo.
- A joj, joj! Mikice, gdje ti je pamet bila! - izmuca na taj glas pijani starješina.
Tiho teče Sava krajem uz vrbinje, gdje su nekad ciganski šatori stajali, i tekući šumi tajno i muklo, tiho teče Sava i šapće još i danas kroz noć pjesmicu o prosjaku Luki koji je htio postati čovjekom.